Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/08 (K. K.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2247/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine u predmetu broj AP 2247/08, rješavajući apelaciju , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krste Krbanjevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-07-000 053 od 5. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Krsto Krbanjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Donje Crnjalovo, podnio je 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 053 od 5. maja 2008. godine. Apelant je u više navrata dopunjavao apelaciju.
2. U ponovnom postupku presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1260/02 od 2. decembra 2005. godine poništeno je rješenje Disciplinske komisije za vođenje postupka i izricanje mjere zbog povrede radnih obaveza pri Radnoj jedinici za poštanski saobraćaj Bijeljina (u daljnjem tekstu: Radna jedinica), broj 7-01-72/01/99 od 5. marta 1999. godine kao i rješenje Drugostepenog disciplinskog vijeća JODP «Srpske pošte» RS Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), broj 1-04-122/99 od 14. maja 1999. godine, te je tužena obavezena da apelanta vrati na radno mjesto na kojem je bio raspoređen prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovoraju njegovoj stručnoj i radnoj sposobnosti i da mu isplati naknade plaća koje mu pripadaju po Zakonu, Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.910,00 KM. Istom presudom apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. U istorijatu tužbe apelant je naveo da je kao radnik tužene obavljao poslove upravnika pošte u Gornjem Crnjalovu, da mu je 8. februara 1999. godine prestao radni odnos zbog teže povrede radnih obaveza, te da je prije otkaza bio radno nesposoban.
3. U ponovljenom postupku sud je na temelju uvida u sve priložene materijalne dokaze utvrdio da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak 15. februara 1999. godine, te da je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, zbog težih povreda radnih obaveza predviđenih članom 10. tač. 1., 8., 13., 16. i 29. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Prigovor apelanta je odbijen rješenjem drugostepene disciplinske komisije. Prema ocjeni Osnovnog suda nije sporno da je konstatovane povrede apelant objektivno počinio i da one predstavljaju teže povrede radnih obaveza. Međutim, prema ocjeni tog suda sporno je to što apelant tvrdi da nije mogao sam da obavlja postavljene poslove i radne zadatke, budući da je imao zdravstvenih problema. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant bio radno nesposoban i nakon što mu je bolovanje zaključeno u septembru 1998. godine, te da je sve do prestanka radnog odnosa odlukom tužene bolovao od «bolesti hroničnog alkoholizma», te da su propusti u radu koje je konstatovala tužena u disciplinskom postupku proizašli upravo iz ove bolesti. Prema ocjeni Osnovnog suda apelantova sposobnost da shvati značaj svojih postupaka u odnosu na radne obaveze je bila bitno smanjena kao i sposobnost da shvati značaj posljedica koje dolaze kao rezultat njegovih propusta u radu što sve navedeno, nesumnjivo, proizilazi iz nalaza i mišljenja saslušanih vještaka, naročito završnog nalaza i mišljenja JU Medicinsko-kliničkog centra u Tuzli. Iz tog nalaza proizilazi da apelant nije bio disciplinski neodgovoran, odnosno neuračunljiv, međutim njegova uračunljivost je bila bitno smanjena. Prema mišljenju Osnovnog suda tužena je kao savjestan poslodavac morala na adekvatan način provjeriti apelantovu radnu sposobnost ili ga bar uputiti na ocjenu radne sposobnosti. Na kraju Osnovni sud je zaključio da tužena apelantu nije mogla otkazati ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza, budući da se radi o radno nesposobnoj osobi, odnosno bolesnoj osobi koja okolnost isključuje odgovornost apelanta.
4. Rješavajući o žalbama apelanta i tužene protiv prvostepene presude. Okružni sud je donio presudu, broj 012-0-Gž-06-000 112 od 13. oktobra 2006. godine kojom je žalbu tužene uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjeva apelanta u cijelosti odbio dok je istom presudom odbio i žalbu apelanta. U pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova. Nakon što je preispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na temelju ocjene dokaza i navoda parničnih stranaka ocijenio da apelant nije disciplinski odgovoran za učinjene povrede radnih obaveza tokom 1998. i 1999. godine, u smislu člana 41. tačka 3. Pravilnika iz razloga što tada, prema nalazu i mišljenju vještaka, apelant nije bio radno sposoban i što nije mogao nekritički da procjeni moguće posljedice konzumiranja alkohola. Cijeneći činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo donoseći svoju odluku. Naime, prema mišljenju Okružnog suda istina je da prema nalazu i mišljenju vještaka apelant zbog hroničnog oblika alkoholizma nije bio radno sposoban u vrijeme kada je učinio povredu radnih obaveza koje su bile predmet disciplinskog postupka, međutim tuženi osnovano u žalbi ističe da zbog alkoholizma nije bila isključena disciplinska odgovornost apelanta, budući da je apelant bio svjestan svoje bolesti, a da o tome nije obavijestio svoje nadređene, te da apelant nije predočio medicinsku dokumentaciju iz koje proizilazi da apelant zaista boluje od hroničnog oblika alkoholizma. Iz nalaza vještaka proizilazi da je u zdravstvnom kartonu apelanta za 1998. i 1999. godinu samo naznačeno da kod apelanta postoji problem sa konzumiranjem alkohola, bez konstatacije da apelant zaista boluje od hroničnog oblika te bolesti.
5. Prema ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je previdio da je prema nalazu i mišljenju vještaka kod apelanta zbog konzumiranja alkohola bila bitno smanjena sposobnost da shvati značaj svojih postupaka, ali da ta sposobnost nije bila potpuno isključena. Prema tome ovaj sud smatra da je apelant bio disciplinski odgovoran za učinjene povrede radnih obaveza, da te povrede predstavljaju težu povredu radne obaveze u smislu odredbe člana 37. tač. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS», broj 25/93 sa kasnijim izmjenama i dopunama), te da je na temelju istih zakonskih odredaba postojao osnov da tuženi donese rješenje o prestanku radnog odnosa. Prema ocjeni Okružnog suda neosnovan je žalbeni prigovor apelanta da su rukovodioci tuženog znali da konzumira alkohol na radnom mjestu, budući da je prvenstveno za svoje postupke odgovoran apelant, jer je znao da u pijanom stanju može da učini štetu tuženom, a pogotovo se ne može opravdati činjenica da je apelant prisvojio određenu sumu novca iz blagajne tuženog. Okružni sud je na kraju svog obrazloženja istakao da je iz razloga gore navedenih odlučio da prvostepenu presudu preinači tako da je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta, u skladu sa odredbom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je donio presudu, broj 118-0-Rev-07-000 053 od 5. maja 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelant pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba ZPP-a i pogrešene primjene materijalnog prava. Nakon što je preispitao osporenu presudu u granicama revizionih navoda Vrhovni sud je zapazio da je prvostepeni sud po provedenom postupku utvrdio da je apelant kao radnik tužene bio angažovan na poslovima upravnika pošte od 1994. godine, da mu je rješenjem prvostepene disciplinske komisije tužene koje je potvrđeno rješenjem drugostepene komisije izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze, te da u vrijeme počinjeja povreda radnih obaveza nije bio radno sposoban. Na temelju ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da apelant nije disciplinski odgovoran u smislu odredaba člana 41. stav 3. Pravilnika.
7. Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali ne i pravni zaključak tog suda da apelant nije disciplinski odgovoran za učinjenu povredu radne obaveze koji zaključak, kao pravilan, prihvata u cjelosti i Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana
36. Zakona o radnim odnosima, a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka ovog spornog pravnog odnosa, propisano da radnik koji ne izvršava svoje radne obaveze ili čini druge povrede radne discipline odgovara za povredu radnih obaveza u skladu sa ovim Zakonom i Kolektivnom ugovoru. Vrhovni sud smatra da neuračunljiv radnik ne može biti kriv za učinjenu povredu radne obaveze, pa samim tim ne može biti ni disciplinski odgovoran, budući da bez krivice nema ni disciplinske odgovornosti. Stoga je odredbom člana 41. Pravilnika propisano, između ostalog, da disciplinska komisija donosi rješenje o oslobađanju radnika od odgovornosti ako postoje okolnosti koje isključuju odgovornost radnika. Prema nalazu tima vještaka Klinike za psihijatriju u Tuzli, hronični alkoholizam je bolest koja dovodi do radne nesposobnosti. Dakle, prema ovom nalazu, kod apelanta je zbog nekontrolisanog konzumiranja alkohola u vrijeme počinjenih povreda radnih obaveza, tokom 1998. godine i 1999. godine, došlo do bitno smanjene sposobnosti da shvati značaj svojih postupaka. Kako iz navedenog nalaza jasno proizilazi da u vrijeme činjenja težih radnih obaveza od strane apelanta, tokom 1998. i 1999. godine, kod njega nije bio dijagnosticiran hronični oblik alkoholizma već je ustanovljena dijagnoza samo sugerirala «na problem sa alkoholom», a da je hronični oblik alkoholizma apelantu dijagnosticiran tek 2003. godine, dakle nakon učinjenih povreda, pa proizilazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u vrijeme učinjenih povreda apelant sebe dovodio u stanje pijanstva, iako je znao da u takvom stanju tuženoj može počiniti štetu, što ga čini odgovornim. Prema ocjeni Vrhovnog suda kod takvog stanja stvari, pravilan je zaključak drugostepenog suda o disciplinskog odgovornosti apelanta, jer radnik odgovora za učinjenu povredu radne obaveze i kada sam sebe dovede u stanje da ne može shvatiti značaj svojih radnji i da upravlja svojim postupcima. Vrhovni sud je na kraju zaključio da su rješenja tužene zakonita u smislu odredbe člana 37. Zakona o radnim odnosima budući da iz činjničnog utvrđenja nižestepnih sudova proizilazi da je disciplinski postupak proveden u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i Pravilnikom, da je apelantu izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog težih povreda radnih obaveza koje se tiču neizvršavanja, neblagovremenog i nemarnog izvršavanja radnih obaveza, neopravdanog izostanka sa posla, kašnjenja na posao, samovoljnog napuštanje radnog mjesta, onemogućavanja pravilnog funkcionisanja poštanskog saobraćaja, dolaska na posao pod dejstvom alkohola, posluge u svoju korist papira od vrijednosti i stvari povjerenih na čuvanje.
8. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je vrijeme činjenja težih povreda bio bolestan «u toksilološkoj fazi bolesti ovisnosti o alkoholu», da je bio radno nesposoban, pa je stoga pogrešan zaključak Vrhovnog suda da u tokom 1998. i 1999. godine nije bio «hronični alkoholičar» jer je dijagnoza uspostavljena tek 2003. godine. Prema ocjeni apelanta osporene presude su donesene kao proizvod proizvoljne primjene materijalnog prava. U nalazu vještaka je jasno navedeno da je apelant u vrijeme činjenja spornih radnji i propusta bio u «toksimonaskoj fazi bolesti ovisnosti o alkoholu», pa je samim tim, prema mišljenju apelanta, bio i radno nesposoban. Apelant je na kraju istakao da je zbog pogrešne primjene insistuta krivičnog prava tzv «samokrivljena neuračunljivost» koji se ne primjenjuje u građanskim pravima, došlo do povrede prava na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je prema suštini navoda iz apelacije sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu na način da je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta. Vrhovni sud je u revizionom postupku donio presudu kojom je drugostepena presuda potvrđena. Ustavni sud zaključuje da su navedeni sudovi postupajući po žalbi odnosno reviziji apelanta u cjelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev, te za svoje odluke dali potpuno jasno, logično i argumentovano obrazloženje, koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud napominje da nezadovoljstvo apelanta ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa navodom apelanta da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo primjenivši institut iz krivičnog prava «actiones liberae in causa», Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svom obrazloženju jasno istakao da je osnov disciplinske odgovornosti krivica, a da kriv može biti samo radnik, koji je u vrijeme izvršenja povrede radne obaveze bio sposoban da rasuđuje i odlučuje o svojim postupcima, odnosno koji je u vrijeme izvršene povrede bio neuračunljiv. Budući da je iz nalaza vještaka utvđeno da tokom 1998. i 1999. godine, dakle u vrijeme činjenja povreda radne obaveze, apelantu nije dijagnosticiran «hronični oblik alkoholizma» već samo dijagnoza koja sugerira na «problem sa alkoholom», očigledno je da apelant sebe dovodio u pijano stanje, iako je znao da u takvom stanju tuženoj može pričiniti štetu, što ga je učinilo disciplinsko odgovornim. Polazeći od činjenice da je osnov za disciplinsku odgovornost krivica, te da je disciplinski postupak proveden na temelju Pravilnika tužene, a ne na temelju odredaba krivičnog postupka jer se Vrhovni sud samo pozvao na instiut iz krivičnog prava, Ustavni sud i ove navode apelanta smata očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović