Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2252/08 (O. D.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 53
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2252/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2252/08, rješavajući apelaciju Ohrana Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ohrana Dedića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-
000 974 od 10. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-2621/04 od 8. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ohran Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Alijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000 974 od 10. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-2621/04 od 8. februara 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. septembra i 4. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal-2621/04 od 8. februara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 974 od 10. jula 2008. godine, apelant je obavezan da JKP «Vodovod i kanalizacija» (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime utrošene vode i usluga kanalizacije za period od 2. aprila 2002. godine do 28. februara 2003. godine isplati dug u iznosu od 516,74 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. aprila 2003. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj 2. aprila 2003. godine sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta, radi nemirenja novčanog potraživanja u iznosu od 1.397,90 KM, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kao i troškovima izvršnog postupka. Postupajući po prijedlogu za izvršenje, sud je dozvolio izvršenje svojim Rješenjem broj I-4731/03 od 4. aprila 2003. godine, na koje je apelant uložio prigovor, pa je rješenje o izvršenju stavljeno van snage i predmet dostavljen na redovni parnični postupak. Rješenjem broj Mal-
2621/04 od 12. aprila 2005. godine naloženo je tužitelju da, shodno članu 53. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), uredi tužbu u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je nakon toga, 22. aprila 2005. godine, podnio sudu uređenu tužbu protiv apelanta potražujući iznos od 1.397,90 KM za period od 1. januara 1996. godine do 28. februara 2003. godine sa pripadajućom zateznom kamatom od 28. februara 2003. godine, te da plati troškove parničnog postupka. Na pripremnom ročištu tužitelj je precizirao i umanjio tužbeni zahtjev na iznos od 963,00 KM za period od 1. januara 2000. godine do 28. februara 2003. godine, te zakonske zatezne kamate na glavni dug počevši od 2. aprila 2003. godine.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom u specifikaciju na apelantovo ime od 7. januara 2008. godine, uvidom u karticu komitenta na apelantovo ime za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te uvidom u račune za sporni period. U pogledu apelantovog procesnopravnog prigovora da tužitelj ne može umanjiti tužbeni zahtjev bez izričitog ovlaštenja tužiteljevog zakonskog zastupnika, jer tužiteljev punomoćnik nije advokat, prvostepeni sud je naveo da je prigovor neosnovan jer za radnju umanjenja tužbenog zahtjeva za punomoćnika koji nije advokat nije zakonom, konkretno članom 307. ZPP, propisano da takvu radnju može obavljati punomoćnik samo na osnovu izričitog ovlaštenja vlastodavca. Također, u pogledu procesnopravnog prigovora koji se odnosi na neurednost tužbe, prvostepeni sud je naveo da je prigovor neosnovan jer je, prema ocjeni suda, predmetna tužba sadržavala sve zakonski propisane elemente iz člana 53. ZPP. U pogledu prigovora materijalnopravne prirode, tj. da apelant nije stanovao u predmetnom stanu, te da mu računi za usluge kanalizacije i isporuku vode nisu dostavljani, prvostepeni sud je odbio te prigovore kao neosnovane, a iz razloga propisanih članom 16. Pravilnika o opštim uslovima i mjerama za obavljanje djelatnosti vodosnabdijevanja, smatrajući ih paušalnim i ničim dokazanim, a shodno članu 7. u vezi sa članom
102. ZPP. Također, u pogledu apelantovih navoda da mu nisu isporučivani računi za isporuku vode i uslugu kanalizacije, prvostepeni sud smatra paušalnim i ničim dokazanim. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je, shodno Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), konkretno članu 12. (princip savjesnosti i poštenja), postojala i apelantova obaveza da se obrati tužitelju radi dostavljanja računa koje, navodno, tužitelj nije dostavljao apelantu. Konačno, u pogledu prigovora zastare potraživanja koji je istaknuo apelant, prvostepeni sud je prigovor ocijenio osnovanim, te je, shodno čl. 360, 361. i 378. ZOO-a, utvrdio da su sva tužiteljeva potraživanja do 2. aprila 2002. godine zastarjela (iznos od 446,26 KM). Naime, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje jednogodišnji rok zastarjelosti za isporuku vode i uslugu kanalizacije za potrebe domaćinstava. Međutim, tužitelj je 2. aprila 2003. godine podnio tužbu, te izvršio prekid toka zastarnog roka shodno članu 388. ZOO-a. Prvostepeni sud je, u skladu sa članom 10. Zakona o komunalnim djelatnostima («Službeni list SRBiH» broj 20/90), te čl. 17. i 262. ZOO-a, donio odluku kao u izreci, dok je zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate temeljio na odredbama čl. 324. i 277. ZOO-a u vezi sa članom 1. Zakona o visini zatezne kamate.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na tvrdnju da tužba po kojoj je prvostepeni sud postupao neuredna, ocijenivši da sadrži sve elemente propisane članom 53. stav 2. tačka 2. ZPP. Također, Kantonalni sud je zaključio i da je, suprotno navodima žalbe, izreka prvostepene presude jasna i podobna da proizvede posljedice presuđene stvari (res iudicata), pa zato pozivanje žalbe na povredu člana 191. stav 3. ZPP Kantonalni sud nije prihvatio kao osnovano. Kantonalni sud je naveo da se osnovanost apelantove žalbe ne može zasnivati ni na propustu prvostepenog suda da u odbijajućem dijelu izreke presude pobliže označi koji je to višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva koji se odbija. Naime, Kantonalni sud je naveo da se zbog takvog propusta ne može osporavati odbijajući dio prvostepene presude, a koji nije na apelantovu štetu, već je u njegovu korist. Dalje, Kantonalni sud je naveo da prilikom donošenja prvostepene presude nisu počinjene povrede odredaba člana 8. ZPP.
6. Apelant se žali da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO-a i da dokaze nije ocijenio u smislu člana 8. ZPP. Apelant navodi da je sud do dosuđenog iznosa mogao doći samo na temelju vještačenja vještaka ekonomske struke. Dalje, ističe da tužitelja u predmetnom postupku nije zastupao zakonski zastupnik-direktor.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović