Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2258/08 (R. K.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2258/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2258/08, rješavajući apelaciju Ramiza Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Karića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000461 od 17. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Dubrava, kojeg zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnio je 23. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000461 od 17. aprila 2008. godine.
2. Apelant je 11. februara 1999. godine pred Općinskim sudom u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo radni spor protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Tuzlanskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi poništenja rješenja prvotužene i isplate.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-300/05 od 21. oktobra 2005. godine poništena su rješenja prvotužene, broj 06/2-120-4/489 od 2. oktobra 1998. godine i od 14. aprila 1999. godine, pa je drugotuženi obavezan da apelanta vrati na radno mjesto referent za građanska stanja i naoružanje u Policijskoj upravi Živininice (u daljnjem tekstu: PU) ili drugo radno mjesto koje odgovora njegovim radnim sposobnostima i stručnoj spremi. Stavom 2. izreke navedene presude prvotužena je obavezana da apelantu na ime naknade plaće za period od 1. jula 1996. godine do 1. juna 2005. godine isplati iznos od 48.458,87 KM sa zakonskm zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, a stavom 3. izreke presude prvotuženi i drugotuženi su obavezani da apelantu naknade po ½ troškova postupka u iznosu od po 1.270,31 KM.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud prije svega cijenio blagovremenost podnesene tužbe u smislu odredbe člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH, broj 13/98; u daljnjem tekstu Zakon o radnim odnosima), pa je taj sud našao da je tužba blagovremena jer je podnesena prije donošenja odluke o prigovoru, koji prigovor je apelant uložio 26. decembra 1998. godine kako apelant ne bi izgubio pravo na sudsku zaštitu. U obrazloženju je istaknuto da je na temelju provedenih dokaza kao i navoda stranaka nesporno utvrđeno da je apelant prije rata radio u OSUP-a Živnice na poslovima referenta za registraciju motornih vozila, a potom na poslovima referenta za građanska stanja i naoružanje, te da je rješenjem Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Sarajevo od 21. marta 1990. godine apelant kao radnik ukinutog OSUP-a Živinice preuzet u taj organ sa danom 1. janaur 1990. godine.
5. Tokom postupka Općinski sud je uvidom u šihtaricu, odnosno mjesečnu knjigu satnica u SJB Živinice za period od maja do jula 1992. godine utvrdio da apelant, prema toj evidenciji, nije bio na poslu od 11. do 25. maja 1992. godine, kada je evidentirano njegovo prisustvo i tako uzastopno tri dana, nakon čega je ponovo evidentirano njegovo prisustvo u periodu od 1. juna 1992. godine do 31. jula 1992. godine. Iz rješenja prvotuženog od 2. oktobra 1998. godine i 14. aprila 1999. godine Općinski sud je utvrdio da je apelantu kao službeniku ukinutog MUP-a R BiH prestao radni odnos sa danom 17. maj 1992. godine, a da je kao razlog navedeno da se apelant nije javio na posao pet uzastopnih radnih dana, bez navođenja bilo kakvih dokaza kojim se potkrepljuje razlog za prestanak radnog odnosa. Prema ocjeni tog suda pošto je apelantu prestao radni odnos sa danom 17. maj 1992. godine, iako je rješenje od prestanku radnog odnosa doneseno 2. oktobra 1998. godine, na predmetni slučaj se treba primijeniti Zakon o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti («Službeni list R BiH», broj 21/92). U vezi sa navedenim Općinski sud se u svom obrazloženju pozvao na odredbu člana 15. citiranog Zakona kojom je propisano da »radniku prestaje radni odnos, ako je u toku izvršavanja radne obaveze neopravdano izostao sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno, ili....». U konkretnom slučaju prema ocjeni Općinskog suda prvotuženi je donio sporno rješenje o prestanku radnog odnosa, a da sa sigurnošću nije utvrdio postojanje niti jednog od navedenih uslova, posebno, a niti svih zajedno, pa su prema ocjeni tog suda rješenja prvotužene o prastanku radnog nezakonita radi čega je usvojen ovaj dio tužbenog zahtjeva.
6. Općinski sud je našao i osnovanim dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio povratak na posao budući da je drugotuženi bio u obavezi da preuzme apelanta kao radnika CSB Tuzla SJP Živinice u sastav MUP-a RBiH sa danom 1. februar 1996. godine u smislu odredbe člana 85. Zakona o unutrašnjim poslovima F BiH («Službene novine F BiH», broj 6/97). Prema mišljenju tog suda to konkretno znači da je drugotuženi bio u obavezi da preuzme apelanta kao službenika SJB Živinice, pa kako to drugotuženi nije tada učinio, to je dužan učiniti nakon što je utvrđeno da su rješenja prvotuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita.
7. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prvotuženog i isplatu naknade plaće, sud je našao osnovanim. Prema mišljenju Općinskog suda apelant je na dan prestanka radnog odnosa bio zaposlen u R MUP – CSB Tuzla – SJB Živinice, a ne kod drugotuženog koji je sa 1. februarom 1996. godine postao novi pravni subjekt budući da su Zakonom o unutrašnjim poslovima FBIH od 1. februara 1996. godine ukinuti MUP R BiH i organizacione jedinice CSB, SJB i PU. Visinu naknade plaće sud je utvrdio na temelju nalaz i mišljenja vještaka finansijske struke. Prema ocjeni Općinskog suda apelantu pripada pravo na naknadu plaće prema članu 164. Zakona o radnim odnosima koji je bio na snazi u periodu za koji se traži isplata naknade plaće, kao i prema odredbi člana 96. st. 1. i 2. Zakona o radu F BiH na temelju kojih odredaba je utvrđeno pravo apelanta na isplatu naknada plaće u predmetnom slučaju.
8. Žalbe prvotužene i drugotužene koje su podnese protiv prvostepene presude su odbijene presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1708/05 od 28. septembra 2006. godine. U obrazloženju presude je navedeno da se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni prigovi kojima se nastoji osporiti pasivna legitimacija na strani prvotužene budući da je u konkretnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev prvenstveno usmjeren na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa koja su donesena od strane prvotužene. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene tvrdnje da prvostepeni sud nije utvrdio blagovremenost predmetne tužbe, budući da je prvostepeni sud dao jasnu ocjenu u vezi sa ovim žalbenim navodom, a pravilnost te ocjene se ne može dovesti u pitanje ni žalbenim pozivanjem na odredbu člana 10. Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, a koja se tiču neplaćenog odsustva zbog okolnosti propisanih tom odredbom. Neosnovano je prema ocjeni Kantonalnog suda i žalbeno pozivanje na odredbu člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/94 u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim pravima) pa time i na propisani rok od 15 dana za podnošenje prigovora protiv odluke kojom je povrijeđeno pravo radnika i to od dana uručenja odluke odnosno od dana saznanja za povredu, a s tim u vezi i pozivanje na odredbu člana 83. istog Zakona. Prema mišljenju tog suda blagovremenost podnesene tužbe se imala cijeniti prema odredbama članova od 135. do 137. Zakona o radnim odnosima , a koji Zakon je bio na snazi u vrijeme donošenja ožablenih rješenja prvotužene kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Stoga Kantonalni sud smatra da na drugačiji stav ne može uticati ni žalbena tvrdnja da je apelant još u julu 1992. godine znao za povredu svog prava, te da je od tog momenta morao tražiti zaštitu svojih prava.
9. U obrazloženju je istaknuto da je osporenim rješenjima prvotužene apelantu prestao radni odnos sa 17. majem 1992. godine uz obrazloženje da se nije javio ni dolazio na posao pet dana uzastopno. Kantonalni sud je istakao da je tačno da je odredbom člana 122. stav 7. Zakona o radnim odnosima propisano da neopravdan izostanak sa posla pet dana uzastopno ima za posljedicu prestanak radnog odnosa po sili zakona, međutim, primjena ovog zakona je počela 19. aprila 1998. godine pa se navedena odredba u konkretnom slučaju ne može primijeniti. U vrijeme kada je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa, prema tada važećim propisima, neopravdano izostajanje sa posla je povlačilo za sobom vođenje disiplinksog postupka, a tek primjenom Zakona o državnoj upravi neopravdno izostajanje sa posla pet dana uzastopno povlači za sobom prestanak radnog odnosa. Osim toga, prema ocjeni tog suda, prvotužena u ovom postupku nije ni dokazala da je apelant izostao sa posla pet dana uzastopno, iako je na njoj bio teret dokazivanja.
10. Protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1708/05 od 28. septembra 2006. godine prvotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je donio presudu, broj 070-0-Rev-07-000461 od 17. aprila 2008. godine kojom je reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako da je apelant u cjelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju je navedeno da je nižestepenim presudama utvrđeno da je apelant bio zaposlenik prvotužene, a da je prvotužena 1998. godine donijela rješenje kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos sa danom 17. maj 1992. godine, da je apelant uložio prigovor na to rješenje, da je njegov prigovor odbijen, da apelant tokom 1992. godine nije dolazio na posao, te da mu je neposredni rukovodilac rekao da mu je radni odnos prestao. Prema ocjeni Vrhovnog suda, a s obzirom na utvrđene činjenice, osnovano se revizijom ukazuje da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju je navedeno da pri utvrđenoj činjenici koja nije ni sporna budući da je apelant u svom iskazu istakao kada je saslušan u svojstvu parnične stranke (ročište od 22. septembra 2005. godine), da nije dolazio na posao od avgusta 1992. godine, da od tada nije uopšte radio, da mu je neposredni rukovodilac usmeno saopštio da mu prestaje radni odnos i da ne dolazi više na posao, da nije dobio rješenje o prestanku radnog odnosa, niti ga je tražio, da se za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa nije obraćao poslodavcu od dana saznanja za povredu (1992. godina), da se tek nakon rata obratio tuženom radi regulisanja radno-pravnog statusa, ali nije dobio odgovor, pa je podnio tužbu u februaru 1999. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda pri takvom činjeničnom utvrđenju jedino relevantno materijalno pravo u skladu s kojim je trebalo odlučivati su odredbe poglavlja V Zakona o osnovnim pravima, a koje se primjenjuju na temelju odredbe člana 2. istog Zakona. U svom obrazloženju Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o osnovnim pravima kojom je propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju i na zaposlenike društveno političkih zajednica, među koje spadaju i zaposlenici MUP-a, dok se u poglavlju V govori o načinu ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 80. Zakona o osnovnim pravima kojom je propisano da radnik ima pravo da pred nadležnim oraganom u organizaciji traži zaštitu svojih prava, te da na tu odluku prigovara, ukoliko je s njom nezadovoljan, te na odredbu člana 83. stav 1. istog zakona kojom je propisano u kom roku se može tražiti zaštita u organizaciji i u kom roku kod suda, dok je stavom 2. istog člana propisano da zaštitu pred sudom ne može tražiti radnik koji nije predhodno tražio zaštitu u organizaciji odnosno kod poslodavca.
11. Prema ocjeni Vrhovnog suda budući da iz činjeničnog utvrđenja kojim je ovaj sud vezan, nesumnjivo proizilazi da je apelant za povredu svojih prava iz radnog odnosa saznao još 1992. godine, te budući da apelant nije po saznanju za povredu zatražio zaštitu svojih prava to apelantu i ne pripada pravo na sudsku zaštitu. Vrhovni sud osporena rješenja prvotužene iz 1998 i 1999. godine povodom kojih je apelant i pokrenuo parnični postupak i koja su nižestepeni sudovi prihvatili u smislu blagovremenosti tužbenog zahtjeva, smatra deklaratornim budući da s njima samo konstatovana činjenica za koju je apelant znao još 1992. godine, pa prema ocjeni tog suda apelant povodom tih rješanja nije ni mogao tražiti sudsku zaštitu tek 1999. godine jer prethodno u svojoj organizaciji nije tražio zaštitu, pa mu s toga nije otvoren rok za pokretanje spora iz radnog odnosa. Osim navedenog, prema ocjeni tog suda, apelantu je i po osnovu odredbe člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu F BiH izgubio pravo na podizanje tužbe, a u vezi sa odredbom člana 103. stav 3. istog Zakona. Na kraju Vrhovni sud je naveo da je odlučujući o reviziji taj sud imao u vidu činjenicu da prvotuženi i drugotuženi imaju odnos jedinstvenih suparničara u smislu odredbe člana 366. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da u slučaju kada se radi o jedinstvenim suparničarima, ako neki od suparničara propusti koju parničnu radnju, učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu preduzeli.
12. Apelacijom se želi ukazati da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U navodima apelacije se hronološki opisuje tok postupka pred redovnim sudovima. Apelant smatra da su zaključci Vrhovnog suda koji su izneseni u osporenoj presudi pogrešni jer su doneseni bez uvažavanja svih okolnosti u kojim se radni spor pojavio. Kako se u navodima apelacije ističe Vrhovni sud ne uvažava ni činjenicu da su nižestepeni sudovi jasno utvrdili i obrazložili da se blagovremenost podnesenog tužbenog zahtjeva ima cijeniti prema odredbama člana 135. do 137. Zakona o radnim odnosima, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme donošenja spornih rješenja prvotužene. Apelant smatra da se Vrhovni sud pogrešno pozvao na odredbe člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima. Na kraju apelant je predložio Ustavnom sud da ukine presudu Vrhovnom sudu i predmet vrati istom sudom na ponovni postupak.
13. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
3) Odredbe ovog zakona se odnose i na radnike u radnim zajednicama organa društveno-političkih zajednica, društveno-političkih organizacija, društvenih organizacija, udruženja građana i drugih organizacija i zajednica i lica na službei u Jugoslovenskoj naorodnoj armiji, ako zakonm nije drugačije određeno.
Član 80. 1) Radnik ima pravo na nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjev radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje tiorgani donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornosti.
2) Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njgovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.. Član 83.
1) Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
2) Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako predhodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda koji je, kako se u apelaciji navodi, donio osporenu presudu uz pogrešnu primjenu materijalnog prava što je dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji prvotužene, neupuštajući se u ocjenu spornih rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta, zaključio da apelant povodom rješenja prvotužene nije mogao tražiti sudsku zaštitu tek 1999. godine jer nije u smislu odredbe člana 83. stav
2. Zakona o osnovnim pravima tražio zaštitu svojih prava u svojoj organizaciji kada je za povredu saznao, a to je 1992. godina. Ustavni sud smatra da je Vrhovnog suda dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da rješenja prvotužene iz 1998. i 1999. godine imaju samo dekltaratoran karaktar jer je s njima samo konstatovana činjenica da je apelantu sa 17. majem 1992. godine prestao radni odnos.Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao potpuno, jasno, logično i argumentovano obrazloženje, koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud napominje da nezadovoljstvo apelanta ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu povredu ovog prava sa tužbenim zahtjevom u kojem je apelant tražio poništenje rješenja prvotužene o otkazu ugovora o radu, isplatu naknade plaće, te vraćanje na posao, pa u skladu sa nevedenim Ustavni sud nalazi da je apelacija i u ovom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovana.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović