Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2302/08 (A. P.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2302/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2302/08, rješavajući apelaciju Ante Perutine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Perutine u odnosu na stav 2. izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000499 07 Rev od 3. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000 499 05 P, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se nedopuštena apelacija Ante Perutine u odnosu na stav 1. izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000499 07 Rev od 3. juna 2008. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Perutina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Crnića kod Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 26. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000499 07 Rev od 3. juna 2008. godine.
2. Apelant je 15. novembra 2005. godine pred Općinskim sudom u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo radni spor protiv firme TGA d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate neisplaćenih plaća i uplate doprinosa na ime penzijskog i invalidskog osiguranja. Podneskom od 21. aprila 2006. godine apelant je proširio svoj tužbeni zahtjev i na poništenje Odluke tuženog o otkazu ugovora o radu broj 08/X-05 od 15. oktobra 2005. godine i, shodno tome, povratak na posao.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 000 499 05 P od 21. jula 2006. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade plaće za period od oktobra 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine isplati iznos od 10.453,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom 2. iste presude tuženi je obavezan da izvrši uplatu doprinosa na ime apelanta Federalnom zavodu MIO/PIO Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine u iznosu i na račun, sve precizinije u citiranom stavu ove presude, dok je odbijen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa. Istom presudom, stavom 3, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.241,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate. Ujedno je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, stav 4. presude, kojim je tražio poništenje kao nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu kojom ga je tuženi proglasio tehnološkim viškom, te povratak na posao.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon što je analizirao provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da je apelant bio zaposlen kog tuženog sve do 15. oktobra 2005. godine, da u vremenskom periodu od 25. decembra 2002. godine do 1. augusta 2004. godine tuženi nije bio u funkciji proizvodnje, te da je u tom periodu na posao dolazilo samo devet djelatnika, među kojima nije bio apelant. Na temelju provedenih dokaza sud je našao za sporno da li je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, te visinu naknade plaće koju apelant potražuje. Na okolnost visine naknade plaće i doprinosa provedeno je vještačenje vještaka finansijske struke na čiji nalaz i mišljenje apelant nije prigovarao, dok tuženi s aspekta računovodstvenih radnji nije imao primjedbi, ali je tražio pojašnjenje vještaka u dijelu nalaza u kojem se govori o najnižoj plaći s aspekta punog radnog vremena.
5. Općinski sud je, uvidom u odluku tuženog o otkazu ugovora o radu, utvrdio da je apelantu prestao radni odnos sa 15. oktobrom 2005. godine uz otkazni rok od 14 dana od dana uručenja odluke. Iz obrazloženja osporene odluke o otkazu ugovora o radu sud je utvrdio da je Nadzorni odbor tuženog na sjednici održanoj 5. septembra 2005. godine donio odluku o pokretanju postupka utvrđivanja uposlenika koji su postali tehnološki višak za daljnji proizvodni ciklus, pa je sačinjen spisak na kojem je bio i apelant, te da je na temelju mišljenja Vijeća uposlenika (u daljnjem tekstu: Vijeće), od kojeg je zatraženo mišljenje, donesena osporena odluka o otkazu ugovora o radu uz obavezu tuženog da apelantu isplati pripadajuću otpremninu. Prema ocjeni Općinskog suda, odluka tuženog o otkazu ugovora o radu je zakonita jer je donesena u skladu s odredbom člana 98. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisana obaveza poslodavca da se prije odluke o otkazu ugovora o radu većem broju zaposlenika konsultira s Vijećem. Budući da je prilikom donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tuženi u cijelosti ispoštovao zakonsku proceduru, sud je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva odlučio kao u stavu 4. izreke presude.
6. Budući da među strankama nije bilo sporno da tuženi na apelantovo ime za sporni period nije uplatio pripadajuće doprinose Zavodu, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u pogledu visine neuplaćenih doprinosa kao stručan i urađen u skladu s pravilima struke. Apelantove navode da ga je tuženi diskriminirao sud je ocijenio neosnovanim budući da apelant u tom pravcu nije pružio niti jedan relevantan dokaz.
7. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-000989 od 28. marta 2007. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu djelimično preinačio u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa Zavodu, tako što je umjesto dosuđenog iznosa za period od 1. januara 2002. godine do 15. novembra 2005. godine dosuđen iznos od 4. 578,63 KM za period od 1. januara 2002. godine do 30. novembra 2005. godine, te u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu, tako da je utvrđeno da je nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 15. oktobra 2005. godine, čime je tuženi obavezan da apelanta vrati na posao na radno mjesto koje odgovora njegovoj stručnoj spremi i isplati mu naknadu plaće za razdoblje od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine u iznosu od 1. 976, 91 KM, dok je iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, kao i u dijelu o troškovima postupka, tako da je umjesto dosuđenog iznosa tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.380,00 KM. Istom presudom je odlučeno da se apelantova žalba u preostalom dijelu, kao i žalba tuženog u cijelosti, odbiju kao neosnovane, te je prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena. Ujedno, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 875,81 KM.
8. U obrazloženju presude je navedeno da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da je tuženi u spornom periodu imao prekid proizvodnje zbog ekonomskih teškoća, zbog čega apelant i drugi zaposlenici nisu radili, pa su usmeno, bez ikakvog rješenja, upućeni na «čekanje», a nakon ponovnog uspostavljanja procesa rada, apelant je proglašen tehnološkim viškom. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je nepravilno zaključio da je apelantu na zakonit način otkazan ugovor o radu. Naime, apelantu je otkazan ugovor o radu na temelju izmijenjene odredbe člana 87. ZOR-a prema kojoj poslodavac zaposleniku može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga. Prema dokumentaciji u spisu, Kantonalni sud je utvrdio da je na sjednici Nadzornog odbora tuženog donesena odluka kojom je 16 zaposlenika proglašeno tehnološkim viškom, među kojima je i apelant, i gdje je zaključeno da se prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu pribavi mišljenje Vijeća. U obrazloženju je istaknuto da je Vijeće 9. septembra 2005. godine dalo svoje mišljenje koje su potpisale samo dvije osobe i u kojem je navedeno da je održan sastanak kojem su prisustvovali članovi Vijeća i direktor tuženog, i da su članovi Vijeća istakli da ne žale da učestvuju u odluci Nadzornog odbora, te da su za realizaciju ove odluke zadužili direktora tuženog. Budući da Vijeće ima devet članova, prema ocjeni Kantonalnog suda, onda je bar većina članova trebala biti upoznata s direktorovom pismenom informacijom, a tuženi nije pružio dokaz da je ova informacija dostavljena članovima Vijeća mimo zajedničkog sastanka s direktorom.
9. U pogledu djelomično usvojenog tužbenog zahtjeva u odnosu na uplatu doprinosa Zavodu Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 1. Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zakon o naplati), propisano da se ovaj zakon primjenjuje kod pravnih osoba koje su imale strukturu državnog kapitala 50% i više u razdoblju od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 2005. godine, pa se stoga Zakon o naplati ne može primijeniti na tuženog, budući da iz spisa proizlazi da je tuženi u cijelosti privatiziran prije isteka navedenog vremenskog razdoblja. Osim navedenog, tuženi ni tokom prvostepenog postupka, a niti uz žalbu, nije dostavio dokaz da je sa Zavodom zaključio sporazum o izmirenju duga po osnovu dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je obavezao tuženog na plaćanje doprinosa do 15. oktobra 2005. godine u manjem iznosu od iznosa koji je apelant tužbenim zahtjevom tražio, pa je u ovom dijelu sud žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantu dosudio traženi iznos.
10. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je donio presudu broj 53 0 P 000499 07 Rev od 3. juna 2008. godine kojom je stavom 1. izreke citirane presude reviziju tuženog uvažio i drugostepenu presuda preinačio u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa Zavodu za period od 1. januara 2002. godine do 16. oktobra 2005. godine, te odluke o troškovima postupka tako da je u tom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Stavom 2. izreke presude je drugostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke tužene o otkazu Ugovora o radu broj 08/X-05 od 15. oktobra 2005. godine, isplatu zaostalih plaća i povrata na posao na način da je u tom dijelu odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da iz sadržine revizije proizilazi da tuženi ne pobija drugostepenu odluku u dijelu u kojem je obavezan da apelantu na ime naknade plaće za period od oktobra 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine isplati iznos od 10.453,54 KM. Kako je odredbom člana 241. ZPP-a propisano da sud u revizionom postupku preispituje drugostepenu odluku samo u pobijanom dijelu i u okviru razloga revizije, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na stranačku sposobnost i zastupanje, te pravilnu primjenu materijalnog prava taj sud je utvrdio da nisu počinjene povrede postupka, ali da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo u osporenom dijelu odluke. Iz činjeničnog utvrđenja Vrhovni sud je utvrdio da je tuženi u oktobru 2002. godine sve svoje zaposlenike uputio na čekanje, uključujući i apelanta, da proizvodnja kod tuženog nije bila u funkciji u periodu od 15. oktobra 2002. godine, te da je Vijeće od devet članova izabrano 13. septembra 2004. godine. Vrhovni sud je utvrdio i da je Vijeće o namjeri tuženog da se određenom broju zaposlenika iz ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga otkaže ugovor o radu obavješteno dopisom direktora od 9. septembra 2005. godine. Ovaj dopis koji je označen kao «informacija o višku uposlenika» (u daljnjem tekstu: «informacija») je razmatran od strane Vijeća na sjednici održanoj 9. septembra 2005. godine koje je isti dan i dalo svoje mišljenje u vezi sa ovom problematikom. Na temelju ovakvog činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi su odlučili da usvoje dio tuženog zahtjva apelanta u odnosu na uplatu doprinosa Zavodu, međutim u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je vezan za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, prvostepeni sud je taj dio zahtjeva odbio smatrajući da je odluka tuženog zakonita i da je donesena u skladu sa odredbama člana 98. i 99. ZOR-a i odredbom člana 24. Zakona o vijeću uposlenika. Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud je usvojio i ovaj dio tužbenog zahtjeva utvrđujući apelantu sva prava koja mu pripadaju zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu u smislu odredbe člana 96. ZOR-a. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je ovako odlučio jer je ocijenio da mišljenje Vijeća, budući da su ga potpisala samo dva člana, nije dato u skladu sa Zakonom o vijeću uposlenika. Vrhovni sud smatra da tuženi u reviziji osnovano tvrdi da je ovakav stav drugostepenog suda pogrešan, te da je osporena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa navedenim Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 24. Zakona o vijeću uposlenika kojom je propisano da poslodavac podatke o odluci iz člana 23. navedenog zakona dostavlja Vijeću, da Vijeće u roku od sedam dana dostavlja svoje mišljenje, prijedloge i primjedbe, a ako se Vijeće ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca, smatra se da nema primjedbi.
11. U obrazloženju je navedeno i to da prema činjeničnom utvđenju nižestepenih sudova kojim je revizioni sud vezan, proizilazi da je tuženi postupio u skladu sa odredbom člana 98. i 99. ZOR-a sačinivši pismeni program zbrinjavanja viška zaposlenika, da je «informaciju» dostavio Vijeću 30 dana prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, pa je prema mišljenju tog suda pogrešan pravni stav drugostepnog suda da tuženi nije postupio u skladu sa odredbom člana 24. Zakona o vijeću uposlenika, odnosno odredbama člana 98. i 99. ZOR-a. Vrhovni sud je istakao da je «informaciju» od 9. septembra 2005. godine Vijeće primilo, a što proizilazi iz činjenice da se Vijeće o toj «informaciji» izjasnilo 9. septembra 2005. godine. Obrazlažući dalje svoju odluku Vrhovni sud je istakao da niti iz jedne odredbe Zakona o vijeću uposlenika ili nekog drugog zakona ne proiziliza obaveza poslodavca da podatke o namjeravanoj odluci iz člana 23 Zakona o vijeću uposlenika mora dostaviti svim članovima Vijeća, odnosno nije precizirano ni ko potpisuje mišljenje Vijeće, ako se ono izjasni. Kod ovakvog utvrđenja činjenica da je tuženi podatke o namjeravanoj odluci iz odredbe člana 23. Zakona o vijeću uposlenika dostavio Vijeću u pismenoj formi, da je procedura o otkazu ugovora o radu za više od 10% uposlenika iz ekonomskih razloga provedena u skladu sa odredbom člana 99. ZOR-a, te imajući u vidu da se odluka o otkazu ugovora o radu može donijeti i ako se Vijeće uopšte ne izjasni (stav 3. člana 24. Zakona o vijeću uposlenika), jasno je prema ocjeni Vrhovnog suda da je stav drugostepenog suda u vezi sa ovim pitanjem pogrešan. Na temelju navedenog Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a reviziju tuženog u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu usvojio i odlučio kao u stavu 2. izreke presude.
12. Iz činjeničnog utvrđenja Vrhovni sud je nesporno utvrdio da tuženi apelantu u navedenom periodu nije uplaćivao doprinose na ime penzijkog i invlidskog osiguranja, međutim sporno je to što je drugostepeni sud svoju odluku u odnosu na ovaj dio tužbenog donio pogrešno primjenjujući materijalno pravo. Prema odredbi člana 11. Zakona o doprinosima propisano je da je obveznik uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje poslodavac, u konkretnom slučaju tuženi. Zakonom o naplati koji je stupio na snagu 1. juna 2006. godine je propisano ko, kako i na koji način vrši obračun doprinosa za period od 1. janura 1992. godine do 21. decembra 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da je tuženi obavezan na uplatu doprinosa, te da apelant ima pravo to da zahtjeva u parnica, međutim prema ocjeni tog suda, nije potpuno utvrđeno činjenično stanje za primjenu materijalnog prava, prije svega Zakona o naplati, pa je u ovom dijelu primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP-a odlučena kao u stavu 1. izreke presude.
13. U navodima apelacije se ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da se presuda Vrhovnog suda temelji na neutvđenim činjenicama i da je donesena kao rezultat «arbitrerstva» jer ne ulazi u suštinu problema. Iako je apelant u žalbi na prvostepenu presude detaljno naveo sve razloge koji ukazuju na problem, drugostepeni sud se nije osvrtao na ostale žalbene navode već samo na navode vezane za primjenu Zakona o vijeću uposlenika, smatrajući da je to dovoljno za preinačavanje prvostepene presude, ne osvrćući se ni na diskriminaciju na koju je u žalbi ukazao. U apelaciji se ističe da je apelant dobio otkaz samo zato što je odbio da potpiše izjavu o odricanju od zaostalih plaća i doprinosa za period od 1. janaura 2003. godine do 30. septembra i zbog činjenice što je već bio podnio jednu tužbu protiv tuženog zbog neisplaćenih plaća za vrijeme privremenog prekida proizvodnje. Apelant smatra da je na ovaj način diskriminiran od strane tužene, te da je doveden u naravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike. U navodima apelacije je još navedeno da se apelacija odnosi i na stav 2. osporene presude, odnosno na dio presude Vrhovnog suda u kojem je navedeni sud neopravdano ukinuo «prvostepenu» presudu u dijelu u kojoj je odlučeno o uplati doprinosa u korist Zavoda pravdajući to činjenicom da je trebalo primijeniti odrebe Zakona o naplati, iako tuženi ni do danas nije potpisao sporazum u skladu sa odredbom člana 16. navedenog zakona, pa stoga nije ni bilo razloga da se presuda u tom dijelu ukine i vrati na ponovni postupak. Na kraju je istaknuto da se osprenom presudom Vrhovnog suda mijenja stav tog suda iz odluke broj 53 0 P 000534 Rev od 8. maja 2008. godine čime se dodatno ukazuje na nezakonitost osporene presude.
14. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. uposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obveze iz radnog odnosa. Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti uposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da uposli uposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Član 98. Poslodavac koji upošljava više od 15 uposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehnickih ili organizacijskih razloga za više od 10% uposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje petorici uposlenika, dužan se konzultirati sa vijećem uposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vrijeće uposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% uposlenika. Član 99.
Obveza konsultiranjaa u smislu člana 98. ovog zakona: 1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac; 2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu uposlenicima na koje se odnosi.
15. Zakon o vijeću uposlenika („Službene novine F BiH“, broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 23.
Prije donošenja odluke značajne za prava i interese uposlenika poslodavac se obavezno konsultuje sa vijećem uposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:
• namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% uposlenika, ali najmanje petorici;
Član 24.
Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću uposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.
Vijeće uposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli uticati na donošenje namjeravane odluke.
Ako se vijeće uposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.
Član 25.
Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog zakona o obavezi konsultiranja s vijećem uposlenika ništavna je.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Apelacijom se osporava stav 2. presude Vrhovnog suda kojim je preinačena drugostepena presuda u odnosu na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, isplatu zaostalih plata i povrata na posao na način da je odbijena žalba apelanta i provostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Apelant smatra da je takvim odlučenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu budući da je Vrhovni sud donio osporenu presudu pogrešno utvrđujući činjenično stanje uz pogrešnu primjenu materijalnog pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, u ovom dijelu apelacije, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. da je dobio otkaz zato što nije potpisao izjavu da se odriče neisplaćenih doprinosa i naknada za određeni period zbog čega je diskriminaran, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran. Ustavni sud smatra i ove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, u ovom dijelu apelacije, očigledno (prima facie) neosnovanim.
21. Apelant navodi i da mu je u postupku povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu povredu ovog prava sa dijelom tužbenog zahtjeva u kojem je apelant tražio utvrđivanje nezakonitosti otkaza, isplatu naknade, te vraćanje na posao, pa u skladu sa nevedenim Ustavni sud nalazi da je apelacija i u ovom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovana
Apelacija je preuranjena
22. Apelant se žali i na stav 1. presude Vrhovnog suda kojim je odlučivano o uplati doprinosa za određeni period i troškovima postupka tako da je predmet u ovom dijelu vraćen na ponovni postupak. Imajući u vidu predhodne odredbe apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
23. Iz navedenog proizilazi da je predmet u dijelu u kojem je odlučivano o uplati doprinosa za određeni period i troškovima postupka vraćen Kantonalnim sudu na ponovni postupak, a kako iz dokumentacije ne proizilazi da je postupak u ovom dijelu okončan, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović