Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2340/08 (D. M.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2340/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2340/08, rješavajući apelaciju Dragana Milića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Milića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 153 od 16. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-330(03 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj P-302/00 od 20. maja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Mirjana Savić, advokatica iz Mrkonjić Grada, podnio je 30. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 153 od 16. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-330/03 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-302/00 od 20. maja 2002. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-302/00 od 20. maja 2002. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbenih zahtjev kojim je tražio da mu DP za proizvodnju konfekcije i promet «Mladost» Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 21.810,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja na ime protuvrijednosti uduženih sredstava i rada i naknadi mu troškove postupka. Presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 440,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant sa tuženim 10. februara 1989. godine zaključio ugovor o udruživanju rada i sredstava i da se na osnovu tog ugovora apelant obavezao tuženom da će mu predati osnovno sredstvo koje se sastoji od dva stroja sa rezervnim dijelovima, čiji su podaci pobliže navedeni u presudi, čija je ukupna vrijednost bila 20.000.000 YU dinara. Ugovorom se tuženi obavezao da će primiti u radni odnos Slobodana Milića, apelantovog sina, na neodređeno vrijeme u svojstvu peglara ili šivača odjeće kao i da će apelantu vratiti dinarsku protuvrijednost udruženih sredstava u roku od pet godina sa 7,5% kamate u pet jednakih rata koje dospijevaju u novembru za tekuću godinu, s tim da vraćanje anuiteta počinje teći po isteku tri godine od dana predaje udruženih osnovnih sredstava. U postupku je utvrđeno da je apelant svoju obavezu u potpunosti izvršio dok je tuženi obavezu samo djelimično ispunio i to na način da je primio apelantovog sina u radni odnos ali nije ispunio obavezu vraćanja protuvrijednosti udruženih sredstava. Osim toga, utvrđeno je i da se apelant nikada nije obraćao tuženom sa zahtjevom za ispunjenje obaveze već je podnio predmetnu tužbu 8. decembra 2000. godine.
4. S tim u vezi, navedeno je da je Osnovni sud ocijenio osnovanim prigovor zastare koji je istakao tuženi. Naime, Osnovni sud je naveo da: «…prema odredbi člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list SFRJ'', broj 27/78 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 17/93 i 74/ 04 - u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što su potraživanja kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Isto važi za anuitete kojima se jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.» Osnovni sud je obrazložio i da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Navedeno je da kada zastari pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti, kako je propisano članom 373. ZOO-a. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je obrazložio da je, shodno predmetnom ugovoru o udruživanju sredstava i rada, prvi anuitet na plaćanje dospio u novembru 1990. godine a ostali svake naredne godine do novembra 1994. godine, iz čega proizlazi da je potraživanje zastarjelo i to za prvu ratu 1993. godine a za zadnju (petu) 1997. godine. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio i da je, kako su sredstva udružena 10. februara 1989. godine a otplata anuiteta počela teći 10. februara 1992. godine, te kako tuženi nije isplatio apelantu niti jedan dospjeli anuitet, zastarjelo samo apelantovo pravo na potraživanje jer je protekao rok od pet godina od dospjelosti najstarijeg neisplaćenog potraživanja. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj Gž--330/03 od 17. oktobra 2005. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je obrazložio da se ne može prihvatiti apelantova žalbena tvrdnja da se predmetno potraživanje zasniva na sticanju bez osnova jer prema članu 210. ZOO-a u slučaju kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignute koristi. Navedeno je da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Kako je u konkretnom slučaju postojao pravni osnov za prijelaz apelantove imovine u imovinu tuženog – ugovor o udruživanju sredstava i rada – i kako se ne radi o osnovu koji se nije ostvario ili je kasnije otpao, prema obrazloženju Okružnog suda nema mjesta tvrdnji da se radi o sticanju bez osnova. Dalje, Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja, pozvao na odredbe člana 372. ZOO-a i ocjenjujući navedene zakonske odredbe i odredbe zaključenog ugovora o udruživanju sredstava i rada utvrdio da je potraživanje zastarjelo.
6. Okružni sud je naveo da je na području Republike Srpske u periodu od 15. aprila 1992. godine pa do 19. juna 1996. godine bila proglašena neposredna ratna opasnost, koja je ukinuta 19. juna 1996. godine, za koje vrijeme zastarjelost predmetnog potraživanja nije tekla a zbog zastoja zastarjelosti temeljem člana 383. ZOO-a jer se ratno stanje i neposredna ratna opasnost smatraju nesavladivom preprekom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je, shodno odredbama člana 384. ZOO-a, zastarjelost ponovno počela teći od 19. juna 1996. godine, pa kako je tužba podnesena 8. decembra 2000. godine, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je predmetno potraživanje zastarjelo. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod vezan za pogrešnu ocjenu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke budući da nije bilo potrebe za ocjenom ovog nalaza i mišljenja jer je utvrđeno da je predmetno potraživanje zastarjelo.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 153 od 16. maja 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je odluka nižestepenih sudova u konkretnom predmetu pravilna i zakonita. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, prema odredbi člana 210. stav 1. ZOO-a, na koju se pozivao apelant i u postupku pred nižestepenim sudovima i u reviziji, sticanje bez osnova postoji kada se ispune dva uvjeta: da dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica, i drugi: da taj prijelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. Kako u konkretnom slučaju ne postoji drugi uvjet jer postoji pravni osnov za prelazak imovine a to je ugovor o udruživanju sredstava i rada, prema obrazloženju Vrhovnog suda nema sticanja bez osnova ali ni mjesta primjeni općeg zastarnog roka od deset godina. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se dužnik može odreći zastarjelosti tek pošto je ona nastupila i da je za to potrebna izričita izjava dužnika da priznaje zastarjelu obavezu i da izjava mora biti u pismenoj formi i od tog trenutka počinje da teče novi rok zastarjelosti u trajanju koje je zakonom propisano. Vrhovni sud je obrazložio da je punomoćnik tuženog na pripremnom ročištu: «…izjavio da tuženi u principu ne osporava tužbeni zahtjev i bio je voljan da se dogovori sa tužiteljem kako bi sporni odnos mirnim putem razriješio. Ovakva izjava nije dovoljno određena i na osnovu nje se ne može pouzdano utvrditi u kom obimu tuženi priznaje potraživanje tužitelja, pa se ista ne može smatrati izričitim priznanjem zastarjele obaveze (koje se upodobljuje sa odricanjem od zastare) u smislu člana 366. st. 1. ZOO. Stoga je neosnovan revizioni navod da je priznanjem duga došlo do prekida zastarjelosti.» Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da je nesporno da je tuženi priznao potraživanje i time prekinuo tok roka zastarjelosti. Apelant traži da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i obaveže tuženog da mu naknadi troškove postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović