Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2342/08 (B. V.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2342/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2342/08, rješavajući apelaciju Bakira Vajzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bakira Vajzovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 000662 08 U od 11. juna 2008. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Kantona Središnja Bosna broj 04-23-122/07 od 28. februara 2008. godine i Rješenja Službe za prostorno uređenje, katastar i imovinsko-pravne poslove Općine Donji Vakuf broj 05-23-0485/06-pp-2 od 27. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bakir Vajzović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Vakufa, podnio je 30. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000662 08 U od 11. juna 2008. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Kantona Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj 04-23-122/07 od 28. februara 2008. godine i Rješenja Službe za prostorno uređenje, katastar i imovinsko-pravne poslove Općine Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-0485/06-pp-2 od 27. decembra 2007. godine.
2. Rješenjem Službe broj 05-23-0485/06-pp-2 od 27. decembra 2007. godine data je urbanistička saglasnost Mahmutu Smajloviću (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) za postavljanje konzolne zidne nadstrešnice za smještaj ogrijeva u Donjem Vakufu, u ulici 14 septembar bb na parceli označenoj kao kp broj 1101, KO Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), a prema urbanističko-tehničkim uslovima Službe od 26. decembra 2007. godine sadržanim u stručnom mišljenju Komisije za davanje stručnih mišljenja (u daljnjem tekstu: Komisija). U obrazloženju rješenja Služba je navela da je predmetno rješenje doneseno u ponovnom postupku budući da je Služba pretghodno dva puta izdavala urbanističku saglasnost podnosiocu zahtjeva (rješenjem broj 05-
23-0485/2006 od 31. augusta 2006. godine i broj 05-23-0485/06-pp od 22. augusta 2007. godine) ali je oba puta Ministarstvo prostornog uređenja, po žalbi apelanta (rješenjima od 4. aprila i 5. oktobra 2007. godine) poništilo rješenja Službe i predmet vratilo na ponovni postupak. Navedeno je da je u ponovnom postupku u Službu pristupio podnosilac zahtjeva te izjavio da ostaje kod zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti za postavljanje nadstrešnice te istakao da po njegovom mišljenju nadstrešnica ne ugrožava apelantov stambeni objekat. Nadalje je navedeno da su po pozivu Službe, umjesto apelanta pristupile njegova supruga i kćerjka te da u izjavile da ne dozvoljavaju da se na strani dvorišta prema njihovom posjedu bilo šta radi pa tako ni predmetna nadstrešnica. Također je navedeno da je Komisija potvrdila svoj raniji stav da se dozvoli postavljanje konzolne nadstrešnice za smještaj ogrijeva, jer ista pod urbanističko-tehničkim uslovima koji su ranije utvrđeni ničim ne ugrožava stambeni objekat niti posjed apelanta. Navedeno je da je nakon dobivanja mišljenja Komisije Služba ponovo ppozvala stranke, da su umjesto apelanta ponovo pristupile njegova supruga i kćerka te izjavile da ostaju pri svojoj odluci da ne dozvole lociranje nadstrešnice jer smatraju da bi na taj način neke potrebe njihovog domaćinstva bile ugrožene. Obzirom da za to područje nije donesena prostorno-planska dokumentacija, navedeno je da je prvostepeni organ nakon saslušanja stranaka, imajući u vidu činjenice sa terena iz ranijih uviđaja (udaljenost postojećih objekata, udaljenost objekata od granice, procjene ugroženosti susjednog objekta u smislu osvjetljenja dnevnom svjetlošću i sl.) te stručno mišljenje Komisije utvrdilo da se može dozvoliti postavljanje zidne konzolne nadstrešnice u skladu sa urabanističko – tehničkim uvjetima sadržanim u stučnom mišljenju Komisije.
3. Na prvostepeno rješenje se žalio apelant, nakon čega je Ministarstvo prostornog uređenja Rješenjem broj 04-23-122/07 od 28. februara 2008. godine žalbu apelanta odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju navedenog rješenja, nadležno Ministarstvo prostornog uređenja se pozvalo na član 54. Zakona o prostornom uređenju («Službene novine KSB/SBK», broj 11/05), a kojim je utvrđeno da je urbanistička saglasnost upravni akt koji se izdaje na osnovu dokumenata prostornog uređenja, te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovu tih zakona. Nadalje je navedeno da su osnova za izavanje urbanističke saglasnosti dokumenti predviđeni članom 15. navedenog zakona a da, ako oni nisu doneseni, općinska služba nadležna za poslove prostornog uređenja izdaje urbanističku saglasnost na osnovu stručne ocjene Komisije koju imenuje općinsko vijeće ili organizacija koju ti organi ovlaste za davanje stručne ocjene. Ministarstvo prostornog uređenja je dalje navelo da je, u skladu sa navedenim, prvostepeni organ odluku donio na osnovu nalaza i stručnog mišljenja Komisije za davanje stručnih mišljenja za izdavanje urbanističke saglasnosti broj 05-23-485/06-pp-2 od 26. decembra 2007. godine. Prema tom dokumentu, Komisija je stručnim nalazom i mišljenjem ocjenila da se može dozvoliti postavljanje zidne konzolne nadstrešnice za ogrjev uz uslove iz stručnog mišljenja. Nadalje je navedeno da je prvostepeni organ obavio uviđaj na licu mjesta 18. jula 2007. godine kojem su prisustvovale obje stranke te da je tom prilikom sačinjen zapisnik u kojem je utvrđeno stanje parcela, graniceudaljenost i građevnu liniju a koje činjenice je uzela u obzir Komisija prilikom davanja stručnog nalaza i mišljenja. Zaključeno je da je u ponovnom postupku prvostepeni organ saslušao stranke i dao im mogućnost da se izjasne sukladno odredbama procesnog prava. S obzirom na navedeno Ministarstvo za prostorno uređenje je zaključilo da zakon nije povrijeđen na štetu apelanta, pa pošto navodi žalbe nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke, na osnovu člana 237. ZUP-a, odlučeno je kao u dispozitivu odluke.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-06 0 U 000662 08 U od 11. juna 2008. godine, koju je apelant primio 19. juna 2008. godine, odbijena je tužba u upravnom sporu kojom je apelant tražio poništenje drugostepenog rješenja. Prema nalazima Kantonalnog suda, prvostepeni organ je postupio u svemu prema uputama tuženog organa, tako da je omogućio apelantu da se izjasni o nalazu i stručnom mišljenju Komisije u postupku izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti, čime su otklonjene nepravilnosti u ranijem postupku. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani prigovori apelanta da nalaz i mišljenje nisu pravilno ocjenjeni od svih članova nadležne komisije, kao i prigovori da je u upravnom postupku bilo neophodno obaviti ponovni uviđaj i to samo na okolnost utvrđivanja istinitosti navoda apelanta da podnositelj zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti Mahmut Smajlović ne živi u kući tokom cijele godine, te da mu nadstrešnica za smještaj ogrijeva nije neophodna. Naime, nadležna Komisija je u provedenom postupku ostala kod svog ranije datog stručnog nalaza i mišljenja koji je temeljen na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i to uviđajem na licu mjesta kojem je prisustvovao i apelant. Sadržaj ovog nalaza i mišljenja, kako je zaključio Kantonalni sud, upućuje na zaključak da izgradnja predmetne nadstrešnice neće ni na koji način biti na štetu apelantovog stambenog objekta niti njegovih pravnih interesa.
5. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima upravnih organa te presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te prava iz čl. 2. do 4. Protokla broj 7. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Kantonalni sud samo površno i bez valjanog obrazloženja donio presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta. Apelant navodi da je prvostepeni organ propustio da izvrši uviđaj na licu mjesta, a ponosioca zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti nije ni pozvao na davanje iskaza pred upravnim organom. Time je, kako navodi apelant, povrijeđena i ravnopravnost stranaka u upravnom postupku. Radi svega izloženog, apelant predlaže da Ustavni sud proglasi osporenu presudu nevažećom i da vrati predmet na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant se žali i na povredu prava iz čl. 2. do 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. Navedene odredbe se odnose na pravo na žalbu u krivičnim stvarima, naknadu za pogrešnu presudu, i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu. Imajući u vidu da se postupak izdavanja urbanističke saglasnosti ne može podvesti pod prava koja garantiraju navedeni članovi proizilazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o kršenju prava iz čl. 2. do 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović