Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2343/08 (M. F.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2343/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2343/08, rješavajući apelaciju M. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. F. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Kž-08-000 010 od 6. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-K-07 000 013 od 1. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrgorca, koga zastupa Žarko Zeljko, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 30. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kž-08-000 010 od 6. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-K-07 000 013 od 1. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-K-07 000 013 od 1. februara 2008. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i još dva lica A.P. i D.V., apelant je tačkom jedan presude oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim u toj tački počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Nasuprot tome, apelant je PRoglašen krivim da je radnjama opisanim pod tačkom II-1. i 2, zajedno sa drugooptuženim A.P., počinio produženo krivično djela teške krađe iz člana 287. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 31. KZFBiH pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Određeno je da će se vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu. Navedeno krivično djelo je izvršeno tako što je apelant 6. januara 2007. godine, zajedno sa A.P., u mjestu Vitina, Općina Ljubuški, u namjeri sticanja zajedničke protivpravne koristi izvršio provalnu krađu na osobnom parkiranom vozilu, vlasništvo T. B., pokušavši da na taj način ošteti vlasnika vozila za iznos od oko 9.000,00 KM. IstovJetno djelo apelant je izvršio i 18. januara 2007. godine u Ljubuškom na vozilu koje je bilo vlasništvo A. B., dakle, provaljivanjem zatvorenog prostora, zajedno sa saučesnikom A.P., oduzeo je drugom licu pokretne stvari s ciljem da njihovim prisvajanjem pribave sebi protivpravnu imovinsku korist, a krivično djelo je počinjeno u sastavu grupe ljudi.

3. U toku krivičnog postupka sud je proveo mnoge dokaze koji su obuhvatali zapisnik o uviđaju na licu mjesta, službene zabilješke PU Ljubuški, zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija, zapisnik o oduzimanju predmeta i ostale dokaze u vezi sa izvršenjem produženog krivičnog djela teške krađe. Općinski sud je, analizirajući sve provedene dokaze i dovodeći ih u vezi sa odbranom optuženika, utvrdio da je apelant zajedno sa A.P. počinio radnje opisane u tački II izreke presude i našao da su u tim radnjama sadržana sva obilježja bića produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 4. KZFBiH. Dalje, polazeći od odredbe člana 296. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kojim je propisano da „sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu“ i člana 288. stav 1. ZKPFBiH kojim je propisano da su „iskazi dani u istrazi dopušteni kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje“, te da „u ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da pobije ili objasni svoj prethodni iskaz“, sud je dopustio čitanje iskaza prikupljenih u istrazi od svjedoka P. B. i B. P, jer je Tužiteljstvo pokazalo da su ovi svjedoci na glavnom pretresu dali bitno drukčiji iskaz od onog u istrazi, pri čemu je svjedocima omogućeno da objasne, odnosno pobiju svoj prethodni iskaz. Dalje, Općinski sud je utvrdio da to što je svjedok B.P. sklopio sporazum o priznanju krivnje, koji je sud prihvatio i izrekao mu osuđujuću presudu, nakon čega je on u svojstvu svjedoka dao Tužiteljstvu svoju izjavu o počinjenju više krivičnih djela optuženika, sam za sebe nije valjan razlog da bi sud njegov iskaz ocijenio kao lažan. Temeljem dokaza proizašlih u pretresu i nakon pretresa prostorija sud je utvrdio da su kod optuženika pronađeni određeni predmeti koji su navedeni u provedenim dokazima koji ukazuju na izvršenje krivičnog djela, a što je za obje strane nesporno. Nakon provedenog krivičnog postupka Općinski sud je, ocjenjujući sve dokaze koje su predložili Tužiteljstvo i odbrana kako pojedinačno, tako i zajedno, u prvostepenoj presudi dao razloge zašto je nekim dokazima poklonio vjeru, a drugim ne. U odnosu na apelanta, sud je utvrdio da otežavajuće okolnosti pri izricanju kazne kod njega predstavlja činjenica da se radi o državljaninu druge države koji je krivično djelo izvršio u Bosni i Hercegovini, te što se počinjenjem ove vrste krivičnih djela (provalnim krađama, uglavnom automobila) bavi iz zanimanja. Ovakvo uvjerenje Općinskog suda utemeljuju višestruke provale u motorna vozila i njihova krađa. U odnosu na zahtjeve prevencije, Općinski sud je našao da je svrhu kažnjavanja moguće postići isključivo kaznom zatvora, i to u dužem trajanju.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Kž-08-000 010 od 6. maja 2008. godine apelantova žalba na prvostepenu presudu je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni žalbeni navodi optuženih da je iskaz svjedoka B. P. dat u istrazi nezakonit i da se na istom iskazu ne može temeljiti sudska presuda. Kako je zaključio Kantonalni sud, prema odredbi člana 288. stav 1. ZKPFBiH, iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Dalje je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je svjedok B. P. na glavnoj raspravi dao bitno drugačiji iskaz od iskaza datog pred Kantonalnim tužiteljstvom, pa je Tužiteljstvo iskaz iz istrage uvrstilo kao dokaz na glavnoj raspravi, a svjedoku je omogućeno da objasni, odnosno pobije svoj prethodni iskaz. Kako prema odredbi člana 296. stav 1. ZKPFBiH, sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, a iskaz svjedoka B. P. dat pred Kantonalnim tužiteljstvom je uvršten kao dokaz na glavnoj raspravi, sud je ocijenio da se radi o zakonitom dokazu. Kantonalni sud je zaključio da je, nasuprot neutemeljenim navodima u žalbi, prvostepeni sud pravilno postupio kada je, između ostalog, i temeljem tog iskaza optuženog proglasio krivim. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i iskaze tri druga svjedoka, koji su prijatelji apelanta i A.P., a te činjenice ukazuju da će ovi svjedoci stati na stranu optuženih. Najzad, navedeno je da je, nasuprot neutemeljenim navodima žalbi optuženih i Kantonalnog tužiteljstva, prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije poštivao zakonske odredbe i pravila odmjeravanja kazne, imajući pri tome u vidu sve okolnosti koje su se stekle na apelantovoj strani. Po mišljenju Kantonalnog suda, utvrđena kazna je srazmjerna težini počinjenog djela, kao i apelantova krivnja, te je u cijelosti podobna da ostvari svoju svrhu propisanu zakonom. Pošto ne stoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbama apelanta i Kantonalnog tužiteljstva, odlučeno je kao u izreci drugostepene presude, na osnovu odredbe člana 328. ZKPFBiH.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivnje i koji je na glavnoj raspravi promijenio iskaz, te naveo razloge zbog kojih mijenja iskaz. Naime, svjedok B. P., svjedočeći na glavnoj raspravi, naveo je da je iskaz koji je dao pred Tužiteljstvom samo prepisana njegova izjava koju je kao osumnjičenik dao pred policijom. Tada je na glavnoj raspravi jasno ustvrdio da je iskaz koji je on dao pred policijom iznuđen, da ga je dao pod prisilom i policijskim batinama, te prijetnjama dugogodišnjim zatvorom. Zbog činjenice da sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu tog i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljno, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant zaključuje da se osuđujuća presuda apelantu temelji na iskazu svjedoka B. P., koji je nezakonit i na njemu se, kako navodi apelant, ne može temeljiti sudska odluka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda svodi na tvrdnju da su odluke redovnih sudova u najvećoj mjeri zasnovane na iskazu svjedoka B. P. datom u istrazi (koji je sa tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivnje i koji je na glavnoj raspravi promijenio iskaz), a koji je, po apelantovom mišljenju, „nezakonit i na njemu se ne može temeljiti sudska odluka“. U kontekstu navedenog, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je sud svoje utvrđenje da je apelant, na način opisan u tački II-1. i 2. izreke prvostepene presude, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, zasnovao ne samo na iskazu svjedoka B.P. već na nizu materijalnih dokaza, pri čemu je za svoju odluku dao jasne i nedvosmislene razloge koji se ni na koji način ne doimaju proizvoljnim. S druge strane, iz samog obrazloženja prvostepene presude, kao i iz druge dokumentacije može se vidjeti da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke da se ovaj dokaz (iskaz svjedoka dat u istrazi) provede ponovo na glavnom pretresu, što je i učinjeno u skladu sa čl. 288. i 296. ZKPFBiH. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud podsjeća da pitanje koje će dokaze izvoditi, kako će kvalifikovati te dokaze zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Stoga, u situaciji kad je predmetni dokaz proveden na glavnom pretresu shodno relavantnim odredbama ZKP, kada je apelant imao priliku da ga osporava, što je prema stanju spisa i činio kako pred prvostepenim sudom, tako i u izjavljenoj žalbi, suprotno navodima apelacije, po mišljenju Ustavnog suda ne predstavlja povredu apelantovog prava na odbranu. O kvalitetu i zakonitosti iskaza svjedoka B. P. u obrazloženju osporene presude dati su jasni i nedvosmisleni razlozi zasnovani na utvrđenim činjenicama i okolnostima učinjenog krivičnog djela, kao i provedenim dokazima pred Općinskim sudom. Također, Općinski sud je dao jasne razloge zašto je došao do zaključka da iskaz svjedoka B. P. dat u Tužiteljstvu nije iznuđen i dat pod pritiskom, niti se ovaj svjedok požalio na postupanje policije, niti se na takvo postupanje požalio na sudu tokom krivičnog postupka koji je vođen protiv njega.

10. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijeni izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud smatra da je sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, a koje je Kantonalni sud razmotrio i dao razloge zašto apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

11. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2343/08 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio