Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2358/08 (M. B.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2358/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2358/08, rješavajući apelaciju Mirzeta Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzeta Begića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž-
08-000 010 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda Bosanska Krupa broj 018-0-K-07-000 146 od 22. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirzet Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnio je 29. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-08-000 010 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 018-0-K-07-000 146 od 22. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 018-0-K-07-000 146 od 22. novembra 2007. godine apelant i Hasan Begić su proglašeni krivim zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZFBiH), pa su uz primjenu zakonskih odredaba iz čl. 49, 50. stav 1. tačka b) i 51. stav 1. tačka d) osuđeni i to Hasan Begić na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a apelant na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom, na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant i Hasan Begić su obavezani da solidarno na ime štete ŠPD «Unsko-sanske šume» d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: ŠPD) plate iznos od 1.335,00 KM.
3. Općinski sud je, obrazlažući presudu, zaključio da među strankama nije sporna činjenica da su apelant i Hasan Begić u kritično vrijeme vršili sječu drveta, da je šuma zv. «Solila», općina Bosanska Krupa, GJ «Gomila» u odjelu 27 (u daljnjem tekstu: predmetna šuma) državno vlasništvo sa kojom gazduje ŠPD, kao i da je otac optuženog Hasana Begića, Meho Begić, vlasnik i posjednik šume označene kao k.č. br. 1263 upisana u pos. listu br. 102/01. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju među strankama bilo sporno da li su apelant i Hasan Begić u kritično vrijeme sječu drveta vršili u državnoj šumi ili su sječu vršili u šumi koja je vlasništvo oca optuženog Hasana Begića. Općinski sud je nakon izvedenih dokaza, saslušanjem lugara Nazifa Redžića i Asima Kovačevića, Elvire Šarić kao predstavnice ŠPD-a, iznošenjem sadržaja izvoda iz krivične evidencije za optužene, uvidom u izvedene materijalne dokaze, zaključio da su apelant i Hasan Begić 12. maja 2005. godine u predmetnoj šumi bez prethodnog odobrenja i prethodno izvršene uplate motornom pilom posjekli, a zaprežnim kolima odvezli četiri stabla graba, tri stabla javora, 18 stabala bukve, promjera na panju od 16 do 45 cm u ukupnoj količini od 7,22 mi na taj način su oštetili ŠPD za iznos od 1.335,00 KM. Do ovog zaključka sud je došao na osnovu izjave svjedoka lugara Nazifa Redžića i Asima Kovačevića, koju su doveli u vezu sa drugim materijalnim dokazima u spisu, koji su, prema mišljenju suda, detaljno i jasno opisali kako su utvrdili da je apelant sa Hasanom Begićem izvršio bespravnu sječu čime su ostvarena obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Također, sud nije prihvatio navode odbrane da su apelant i Hasan Begić sječu vršili u privatnoj šumi koja je vlasništvo oca Hasana Begića. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, sud je ocijenio sve okolnosti od utjecaja za vrstu i visinu kazne, te je kao olakšavajuću okolnost ocijenio činjenicu da je slabog imovnog stanja, da se radi o relativno mlađoj osobi, te njegovo korektno ponašanje na sudu, a od otežavajućih okolnosti da je više puta osuđivan za krivično djelo šumske krađe.
4. Odlučujući o žalbi apelanta i Hasana Begića protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Kž-08-000 010 od 7. maja 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, kako to nalaže odredba člana 296. stav
2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), a samim tim da nije počinjena niti bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju je žalba ukazala. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, provedenim dokazima, kako objektivne, tako i subjektivne prirode, van razumne sumnje je utvrđeno da su apelant i Hasan Begić, na način opisan u izreci prvostepene presude, počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Također, Kantonalni sud je u vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje izveo pravilan zaključak da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je lugar Asim Kovačević pravilno i potpuno utvrdio broj stabala, premjer panjeva, te na taj način pravilno utvrdio i drvnu masu, kao i da je Elvira Šarić, predstavnica oštećene firme, jasno precizirala na koji način se izračunava kubna masa, jasno precizirala cjenovnik za svaku vrstu drveta i ukupno prezentirala potpun i osnovan zahtjev za naknadu štete. Odgovarajući na žalbene navode da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izreka presude u potpunosti razumljiva, odnosno da je određeno tačno vrijeme, način izvršenja krivičnog djela, svi bitni elementi bića predmetnog krivičnog djela, količina stabala, ukupna drvna masa i vrijednost. Dalje je navedeno da su neosnovani i apelantovi prigovori usmjereni na odluku o krivičnoj sankciji s obzirom na to da je prvostepeni sud ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i pravilno izrekao kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci za počinjeno krivično djelo.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a), c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant se žali da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da u prvostepenom postupku nije postojala «jednakost oružja» apelanta i tužilaštva s obzirom na to da ga je sud u nedostatku bilo kakvih dokaza osudio na kaznu zatvora. Dalje, apelant smatra da se osuđujuća presuda isključivo zasniva na činjenici da je ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, iz čega proizlazi da osporena presuda ne zadovoljava princip in dubio pro reo . Osim toga, apelant navodi da nije imao pravo na adekvatnu odbranu s obzirom na to da mu sud nije imenovao branioca po službenoj dužnosti. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud ukine presudu Kantonalnog suda i predmet vrati istom sudu radi donošenja nove odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a), c) i d) Evropske konvencije u suštini se svode na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, na apelantovu tvrdnju o povredi prava na odbranu, te na povredu principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.
9. Ustavni sud podsjeća na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala analiza provedenih dokaza, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Dalje, na temelju ovako provedenog dokaznog postupka utvrđene su i činjenice relevantne za utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran. Shodno navedenom, Ustavni sud ne smatra da ponuđeno obrazloženje u bilo kojem dijelu izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u pitanje zaključak o izvršenom krivičnom djelu i apelantovoj odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo pri ocjeni postojanja krivičnog djela i utvrđivanja apelantove odgovornosti za njega. Također, drugostepeni sud je odgovorio na sve apelantove žalbene navode dajući jasna i precizna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.
11. Dalje, apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđeni presumpcija nevinosti i principin dubio pro reo garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
12. U konkretnom slučaju, a na temelju obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi izvršili analizu provedenih dokaza u pogledu kojih su dali jasne i precizne ocjene, te koje su doveli u uzajamnu vezu, a na temelju čega su i zaključili da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo Općinski sud, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako to zahtijevaju principi pravičnog suđenja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju apelantovu krivičnu odgovornost, te zaključuje da apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđena presumpcija nevinosti i s tim u vezi princip in dubio pro reo nisu utemeljeni.
13. Apelant se u apelaciji pozvao na kršenje prava na pravično suđenje garantiranog u okviru člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije. Član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije garantira da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo «da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe protiv njega». U konkretnom slučaju, a imajući u vidu navode apelacije i dokumentaciju dostavljenu Ustavnom sudu, prije svega zapisnika sa glavnog pretresa od 21. novembra 2007. godine, proizlazi da je apelant u cijelosti bio upoznat sa sadržajem optužbe protiv njega, na jeziku koji razumije, budući da je u optužbi decidirano dat činjenični opis djela koje je apelantu stavljeno na teret. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da, u odnosu na ove navode, apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi prima facie ukazali na to da su apelantove tvrdnje o kršenju ovog segmenta prava na pravično suđenje opravdane, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu sud nije imenovao branioca po službenoj dužnosti, Ustavni sud ističe da član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije garantira svakom pravo «da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde». Dakle, pravo na odbranu, u svakom konkretnom slučaju, može se ostvariti na jedan od tri moguća načina. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant na glavnom pretresu na upit sudije izjavio da: «…u ovom krivičnom predmetu sebi neće angažovati branioca, jer smatra da mu nije potreban». S obzirom na to da je apelant odlučio da se brani sam, iako je znao da može angažirati branioca, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka optužbe). U apelaciji se, međutim, ne navodi u kojim prilikama su apelantu bila uskraćena ova prava, odnosno koje od dokaza koje je on ponudio ili svjedoka koje je predložio sud nije proveo, odnosno koje je odbio da sasluša, kao ni da je bio onemogućen u ispitivanju svjedoka i preispitivanju dokaza koje je u postupku ponudio tužilac. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu paušalni i neutemeljeni.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, kada se uzme u obzir provedeni krivični postupak u cjelini, apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a), c) i d) Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a), c) i d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović