Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2362/08 (V. B.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2362/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2362/08, rješavajući apelaciju Vehida Bajraktarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehida Bajraktarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-08-000150 od 28. maja 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-K-07-000050 od 1. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vehid Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzli, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-08-000150 od 28. maja 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-K-07-000050 od 1. februara 2008. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-K-07-000050 od 1. februara 2008. godine apelant je oglašen krivim što je na način pobliže preciziran u izreci presude počinio krivično djelo – ubistvo – iz člana 166. stav 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH, pa ga je taj sud na temelju istog zakona uz primjenu odredaba člana 42. i 49. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Istom presudom je odlučeno da se apelantu u izrečenu kaznu uračuna i vrijeme provedeno u pritvoru počev od 8. juna 2007. godine, pa do upućivanja na izdržavanje kazne. Djeca apelanta i S.H., kao oštećeni u postupku, su primjenom odredaba člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu, a apelant je obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 1.543,70 KM
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonlano tužilaštvo), Optužnicom, broj Kt.1347/07 od 22. oktobra 2007. godine, potvrđenom od strane sudije za prethodno saslušanje od 24. oktobra 2007. godine, apelantu stavilo na teret krivično djelo – ubistvo – iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH.
4. Kantonalni sud je istakao da je taj sud, nakon analize i brižljive ocjene svih provodenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, posebno cijeneći odbranu apelanta utvrdio činjenično stanje iz izreke presude, a koje u svemu potvrđuje činjenične navode iz optužnice
5. Da je apelant zaista i počinio krivično djelo – ubistvo Kantonalni sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka za biološke tragove, ,zatim nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine o ozljedama i mehanizmu nanošenja povreda neđenih kod oštećene, te iskaza kćerke oštećene kao svjedoka iz kojeg je proizašlo da su kritične noći apelant i oštećena svađali i da se čula lupa.
6. Nakon provedenog postupka Kantonalni sud je u radnjama apelanta našao sva bitna obilježja krivičnog djela – ubistvoiz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH koje krivično djelo je apelant počinio postupajući sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. Prema ocjeni suda uračunljivost apelanta nije dovedena u pitanje nalazom i mišljenjem vještaka nauropshijatra dr Kasima Brigića i vještaka mr. sci. Džemala Šestana koje nalaze i mišljenja je sud ocijenio stručnim i objektivnim i kao takve ih u cijelosti prihvatio, a iz kojih je proizašlo da apelant ne boluje ni od kakve trajne, niti privremene duševne bolesti, a niti je apelant poremećena ili maloumna osoba, ali i to da se kod apelanta zapažaju simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja u blažoj formi, kao i simptomi kifoze nakon deformacije kičmenog stuba.
7. U svom obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir i cijenio sve okolnosti koje su uticale da kazna bude veća ili manja, pa je tako taj sud od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da se radi o porodičnoj osobi, ocu četvoro djece od kojih je troje malodobno, da dosada nije osuđivan, da je ratni vojni invalid i da je djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Budući da Kantonalni sud na strani apelanta nije našao, niti jednu otežavajuću okolnost, te imajući u vidu svrhu kažnjavanja, pri tome cijeneći stepen krivične odgovornosti apelanta sa aspekta realnog djelovanja i poduzetih radnji pri izvršenju krivičnog djela, jačinu povrede zaštićenog dobra i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno, taj sud je apelanta za učinjeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora i izrekao mu blažu vrstu kazne.
8. Protiv prvostepene presude Kantonalnog suda apelant je, osobno i po branitelju podnio žalbe Vrhovnom sudu. Odlučujući o žalbama apelanta Vrhovni sud je donio presudu, broj 070-0-Kž-08-
000150 od 28. maja 2008. godine kojom je žalbe djelimično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo ubojstva iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ FBiH za koje je tom presudom oglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 8. juna 2007. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je žalba apelanta po branitelju izjavljena zbog povrede krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni na način da je prvostepeni sud pogriješio u izvođenju činjeničnih i pravnih zaključaka, posebno u pogledu utvrđenog stupnja uračunljivosti apelanta, pa je žalbom predloženo da se pred tim sudom obavi ponovno neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta. Prema ocjeni Vrhovnog suda žalbom se pobija provostepena presuda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali se prigovori koji su izneseni u pogledu tog žalbenog navode ne odnose na utvrđene realne radnje izvršenja apelanta, već se prigovorima pobija utvrđeni stupanj uračunljivosti apelanta. Prema ocjeni tog suda takvim žalbenim navodima se želi otvoriti pitanje da li je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela uopće bio uračunljiv, odnosno da je zbog postojanja bolesti «boderline» bio neuračunljiv koja okolnost bi isključivala apelantovu krivičnu odgovornost. U prilog takvim žalbenim navodima uz žalbu je priložen zapisnik sa izjavom vještaka neuropsihijatra dr Kasima Brigića koji je u ulozi vještaka učestvovao u prvostepenom postupku i koji je izjavu dao u uredu novoizabranog branitelja apelanta u fazi žalbenog postupka.
10. Vrhovni sud je razmatrajući potpunost i pravilnost činjeničnih utvrđenja u pogledu utvrđenog stupnja uračunljivosti apelanta u vezi sa istaknutim žalbenim navodima ove navode ocijenio neosnovanim, budući da se žalbom apelant neosnovano poziva na zapisnik sa izjavom vještaka neuropsihijatra Kasima Brigića od 22. februara 2008. godine, koji je sačinjen 20 dana po okončanju krivičnog postupka i nakon objavljivanja osporene presude. Naime, polazeći od činjenice da je apelant opserviran upravo od strane tog vještaka u toku krivičnog postupka na način da je vještak u tri navrata apelanta posjetio u kazneno popravnom zavodu, da je izvršio pregled apelanta u ambulanti tog zavoda, da je sa apelantom obavio razgovor, da je navedeni vještak saslušan na glavnom pretresu, dakle ispitan direktno i unakrsno, to je prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je po osnovu takvog neuropsihijatrijskog vještačenja prihvatio da je predmetno krivično djelo apelant počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Prema ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je za svoj stav u vezi sa navedenim dao jasne i krajnje uvjerljive razloge, za šta je uporište našao u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra. Vrhovni sud je istakao da tokom glavnog prestresa nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra nije osporavan, da niti u jednom momentu tokom glavnog pretresa se nije ukazala potreba za dopunom nalaza i mišljenja, niti je bilo šta upućivalo na postojanje neke okolnosti koja bi, eventualno, isključivala apelantovu krivičnu odgovornost. Upravo suprotno, iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra Kasima Brigića proizilazi da taj vještak kod apelanta nije pronašao postojanje simptoma duševne bolesti, a niti simptome maloumnosti, te da nije registrirao karakterne crte poremećaja ličnosti, da kod apelanta nema pokazatelja za prisustvo asocijalnog, niti antisocijalnog ponašanja, da je kod apelanta tokom pregleda jedino uočena kifoza kičmenog stuba što apelant smatra svojim hendikepom i stigmatizacijom, te da je osjetljiv na spominjanje tog deformiteta.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju još naveo da je činjenica da zakon dopušta da se u žalbi iznose nove činjenice i novi dokazi koji pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, ali da se isto tako traži da žalitelj navede razloge zašto to ranije nije učinio. Prema ocjeni Vrhovnog suda nije dovoljno navesti da je taj propust počinila ranija odbrana apelanta, odnosno da je to bila čak obaveza prvostepenog suda po službenoj dužnosti. Upravo suprotno, prema ocjeni Vrhovnog suda iz stanja spisa je vidljivo da je apelant u toku cijelog krivičnog postupka imao branitelja koji je stručno i adekvatno sudjelovao u postupku, pa prema ocjeni tog suda nije izostala adekvatna stručna pomoć odbrane apelanta. Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, žalba apelanta samo hipotetički pretpostavlja postojanje nekih drugih okolnosti, odnosno postojanje bolesti «boderline», a da pri tome u tom pravcu nije ponuđen bilo kakav dokaz koji bi na bilo koji način objektivizirao postojanje navedene bolesti. Vrhovni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu stupnja uračunljivosti apelanta jer se žalbom apelanta u tom pravcu ne nude nikakvi novi dokazi, niti je to priložena izjava vještaka neuropsihijatra.
12. U vezi sa žalbenim prigovorom apelanta da mu je kazna prestrogo odmjerena Vrhovni sud je ovaj prigovor ocijenio djelimično opravdanim uzevši u obzir sve olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, a naročito činjenicu da na strani apelanta od otežavajućih okolnosti nije pronađena niti jedna, pa je taj sud djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni kao u izreci presude.
13. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da «iako je odredbom člana 36. KZ FBiH stavom 4. predviđeno da bitno smanjena uračunljivost, u koju se učinitelj doveo usljed alkohola, ne može biti osnov za ublažavanje kazne, u konkretnom slučaju povrijeđen je KZ FBiH zato što sud po službenoj dužnosti nije ispitao vještaka psihihijatra dr Kasima Brigića da li je bitno smanjena uračunljivost mogla poticati od drugih okolnosti, kao npr. o psihičkog poremećaja « boderline». U apelaciji je istaknuto da je novi branitelj apelanta ispitao vještaka neuropsihijatra Kasima Brigića, naknadno, 20. februara 2008. godine koji mu je dao izjavu na zapisnik u kojoj je, između ostalog, naveo da mu je Kantonalno tužilaštvo naredbom preciziralo davanje nalaza i mišljenja. U apelaciji je navedeno i to da je tom prilikom novizabrani branitelj apelanta vještaku dao podatke da je «apelant bolestan od kifoze», da ga je otac u djetinjstvu maltretirao, emocionalno i tjelesno, da mu je ubijana supruga ograničavala «seksualni snošaj na jednu minutu», te je nakon tog saznanja vještak neuropsihijatar izjavio da navedene podatke nije imao, ali da je u svom nalazu i mišljenju pred prvostepenim sudom naznačio i opisao određene smetnje u seksualnim odnosima apelanta u vezi sa postojanjem porno kaseta. Vještak neuropsihijatar je u tom neformalnom razgovoru još istakao da su ove nove okolnosti, ako su postojale, mogle uzrokovati formiranje određenih karakternih crta ličnosti, te da bi se i ponašanje oštećene moglo tretirati kao izrazito frustrijarajuće i problematično. Apelacijom se još ukazuje da su osporenim presudama povrijeđene odredbe člana 35. i 36. KZ FBiH jer se nije na pouzdan način utvrdilo da je krivično djelo počinjeno sa umišljajem, odnosno da li je apelant bio urančunljiv, odnosno bitno smanjeno urančunljiv zbog nekog drugog razloga, a ne samo zbog konzimiranja alkohola. Osim navedenog apelacijom se žali ukazati i na propust ranijeg branitelja apelanta koji je apelantu postavljen po službenoj dužnosti, koji je propustio da neuropshijatrijsko vještačenje usmjeri na bolest «boderline» kako bi se otkrila i druga strana ličnosti apelanta, te da su sudovi apelantu odmjerili previsoku kaznu i da pri odmjeravnju kazne nisu cijenjene sve olakšavajuće okolnosti. Na kraju je predloženo da se ukinu osporene presude, te da se predmet vrati na ponovno suđenje, uz obavezno psihijatrijsko posmatranje apelanta.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U konkretnom slučaju apelacijom se osporavaju presude Vrhovnog i Kantonlanog suda kojima je, kako se u apelaciji ističe, povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje povrede sugeriraju na pogrešeno utvrđeno činjenično stanje u pogledu utvrđenog stupnja uračunljivosti apelanta i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da apelant zapravo ponavljaja žalbene razloge koje je već isticao u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao potpuno, jasno, logično i argumentovano obrazloženje, koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud napominje da nezadovoljstvo apelanta ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju u prilog tvrdnjama da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava.. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Navode apelacije da je apelantu za učinjeno krivično djelo odmjerena previsoka kazna Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim budući da je Vrhovni sud, upravo suprotno, uvažio žalbeni prigovor u vezi sa visinom izrečene kazne, te prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio cijeneći pri tome sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, a pogotovo činjenicu da na strani apelanta nije postojala niti jedna otežavajuća okolnost.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović