Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2383/08 (L. S.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2383/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2383/08, rješavajući apelaciju Lovre Sluganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lovre Sluganovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-07-000036 od 6. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lovro Sluganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gunje, Republika Hrvatska, koga zastupa Marjan Pejičić, advokat iz Orašja, podnio je 4. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-07-000036 od 6. maja 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-207/05 od 7. septembra 2006. godine raskinut je Ugovor o kupoprodaji nekretnina označenih kao k.č. broj 1257/2, 1289 i 1382, sve upisano u pl. broj 336 Vitanovci (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) zaključen između apelanta kao prodavca i tuženog Petra Sluganovića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao kupca i ovjeren 23. marta 2005. godine u Osnovnom sudu pod brojem Ov. broj 955/05.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je apelant 20. maja 2005. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog sa zahtjevom da se raskine predmetni ugovor o kupoprodaji. U tužbi je naveo da je odlučio da proda sporne nekretnine, i to po znatno nižoj cijeni od tržišne vrijednosti nekretnina nekom od svojih rođaka, da je sa tuženim usmeno dogovorio cijenu od 15.000,00 KM, ali da se saglasio da tuženim da u tipskom obrascu ugovora kao kupoprodajnu cijenu navede iznos od 10.000,00 KM kako bi tuženi platio manji porez. Dalje je naveo da je nakon zaključenja ugovora tuženi upisanu cijenu od 10.000,00 KM bio spreman isplatiti apelantu, ali da na taj iznos apelant nije pristao, pa je odlučio da traži raskid zaključenog kupoprodajnog ugovora zbog dovođenja apelanta u zabludu na smišljen i prevaran način. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant predmetnim ugovorom prodao tuženom svoje nekretnine za kupoprodajnu cijenu od 10.000,00 KM, da je tuženi prilikom zaključenja ugovora apelantu isplatio iznos od 2.000,00 KM a da je dogovoreno da će ostatak ugovorene cijene isplatiti apelantu u dvije rate od po 4.000,00 KM, i to prvu ratu 1. decembra 2005. godine, a drugu ratu 1. decembra 2006. godine. Dalje je utvrđeno da je Poreska uprava obračunala porez na promet nekretnina, da je tuženi 17. januara 2006. godine u sudski depozit položio iznos od 8.000,00 KM na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene sa namjerom da izbjegne padanje u docnju i da je apelant pozvan da preuzme novac iz sudskog depozita, ali da je on to odbio. Navedeno je da su među strankama sporne činjenice koje se odnose na iskazanu volju u pogledu stvarne kupoprodajne cijene. Dalje, sud je iznio sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, te istakao da je na osnovu tih iskaza a osobito iskaza svjedoka A.S., kojem je poklonio punu vjeru, te iskaza parničnih stranaka, utvrdio da su apelant i tuženi samo formalno vjerovali da su postigli sporazum o visini kupoprodajne cijene, a da je u stvarnosti među njima postojao nesporazum o visini kupoprodajne cijene, jer je apelant vjerovao da su dogovorili kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 KM, a da je tuženi mislio da je dogovorena ona cijena koja je napisana u ugovoru a to je iznos od 10.000,00 KM.

4. Obrazlažući svoju odluku, sud se prvo pozvao na odredbu člana 63. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da, kad stranke vjeruju da su saglasne a ustvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili osnovu ili predmetu obaveze, ugovor ne nastaje. Dalje sud se pozvao na odredbu čl. 100. i 101. ZOO, te je naveo da je na osnovu šireg tumačenja ovih odredbi, imajući u vidu da predmetni ugovor nije zaključen kod advokata ili uz pomoć drugog kvalifikovanog lica, a ni u prisustvu svjedoka, zaključio da ugovor između apelanta i tuženog nije ni nastao, jer o jednom od najbitnijih uslova u tom ugovoru, odnosno o visini kupoprodajne cijene je između stranaka postojao nesporazum koji oni nisu mogli kasnije da otklone i da usaglase visinu kupoprodajne cijene. S obzirom na navedeno, sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000462 od 26. oktobra 2007. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta je presuda Osnovnog suda, te je odlučeno da će Apelacioni sud održati glavnu raspravu, budući da je prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba postupka (izreka presude nerazumljiva).

6. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-GžP-07-000036 od 6. maja 2008. godine, koju je apelant primio 17. juna 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da su u dokaznom postupku pred tim sudom saslušane parnične stranke i svjedoci, da je uz saglasnost stranaka pročitan iskaz jednog svjedoka, te da je sud izvršio uvid u materijalne dokaze u spisu. Dalje je navedeno da je apelant konačnim tužbenim zahtjevom tražio da sud utvrdi da je sporni ugovor ništav i da ne proizvodi pravne posljedice, budući da u konkretnom slučaju ne postoji saglasnost volja o jednom od bitnih elemenata kupoprodajnog ugovora. Sud je istakao da je apelant u postupku naveo i tvrdio da su se on i tuženi dogovorili da tuženi kupi njegove nekretnine i da je iznos kupoprodajne cijene za nekretnine koje mu prodaje 15.000,00 KM. Dalje je navedeno da činjenica da je tuženi tvrdio da je iznos kupoprodajne cijene dogovoren na 10.000,00 KM nije, kako je naveo Apelacioni sud, od utjecaja na valjanost konkretnog posla. Naime, kako je zaključio Apelacioni sud, „kada postoji samo različita tvdnja stranaka o visini kupoprodajne cijene koja je u konkretnom pravnom poslu dogovorena (kako je to upravo u ovom sporu), to može biti samo odlučno za utvrđenje da li je ugovorna obaveza tuženog kao kupca ispunjena u cijelosti ili djelimično, kod utvrđene činjenice u postupku da je tuženi apelantu odmah platio 2.000,00 KM i iznos od 8.000,00 KM deponovao u sud (kada je apelant odbio da primi taj iznos koji mu je tuženi poštom uputio)“. Iz navedenih razloga Apelacioni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev kojim traži da sud utvrdi ništavim i da ne proizvodi pravno djejstvo Ugovor o kupoprodaji broj Ov 955/05 koji je zaključio sa tuženim.

7. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Apelacioni sud nepravilno utvrdio činjenično stanje iz čega je proistekla i pogrešna primjena materijalnog prava. Zatim je apelant izložio redoslijed postupaka stranaka prilikom zaključenja ugovora. Kako je navedeno u apelaciji, prilikom unosa podataka u tipski obrazac tuženi je u rubrici ugovorena kupoprodajna cijena naveo iznos od 10.000,00 KM umjesto 15.000,00 KM, objasnivši da je naveo manju cijenu zbog toga što će u tom slučaju platiti manji iznos poreza na promet nekretnina. Odmah nakon zaključenja ugovora tuženi je odustao od dogovorenih uslova kupoprodaje tako što je ušao u posjed apelantovih nekretnina prije isplate kupoprodajne cijene i preveo ih na sebe. Apelant smatra da je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu i predlaže da se njegova apelacija usvoji s ciljem zaštite navedenih prava i ukine ili preinači osporena presuda Apelacionog suda, a tuženi obaveže na naknadu štete i troškova svih sudskih postupaka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je redovni sud obrazložio svoju odluku. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2383/08 (L. S.) | Sudska praksa | Aktio