Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2385/08 (M. K.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2385/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2385/08, rješavajući apelaciju Milinka Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milinka Kovačevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-

08-000 016 od 19. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-I-06-000 639 od 30. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milinko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 4. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 016 od 19. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-I-06-000 639 od 30. novembra 2007. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 3. septembra 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 17. septembra 2008. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-I-06-000 639 od 30. novembra 2007. godine usvojeni su prigovori Marka Mavraka (u daljnjem tekstu: izvršenik) i trećeg lica - izvršenikovog oca Miroslava Mavraka (u daljnjem tekstu: treće lice), Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 095-0-I-

06-000 639 od 23. novembra 2007. godine stavljeno je van snage, ukinute su provedene radnje i obustavljen izvršni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku pred Osnovnim sudom utvrđeno da je izvršnom ispravom - Presudom Osnovnog suda u Foči broj P-1/05 od 4. maja 2005. godine obavezan izvršenik na naknadu nematerijalne štete apelantu zbog nanesenih tjelesnih povreda u iznosu od 18.000,00 KM. Utvrđeno je i da je izvršenik u vrijeme nanošenja tjelesnih povreda apelantu bio maloljetan a da je u vrijeme donošenja prvostepene presude bio punoljetan i poslovno sposoban. Dalje, prema obrazloženju Osnovnog suda, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant tražio izvršenje na nekretninama trećeg lica koje su upisane u zk. ul. br. 379 KO Trebinje ali da je iz stanja zemljišnih knjiga utvrđeno da se navedena nekretnina nalazi u državnom vlasništvu sa 1/1 dijela i da na nekretninama treće lice ima samo pravo korištenja. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je odredbama člana 69. stav 1. i člana 70. Zakona o izvršnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da predmet izvršenja može biti samo nekretnina kao cjelina određena propisima kojima se uređuju vlasništvo i druga stvarna prava, te da je tražilac izvršenja dužan uz prijedlog za izvršenje na nekretnini podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao izvršenikovo vlasništvo. Dalje, prema obrazloženju Osnovnog suda, kako u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da pravo vlasništva na nekretnini na kojoj se traži izvršenje nije upisano na izvršenika niti postoje ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja, jer su navedene nekretnine u državnom vlasništvu i treće lice na njima ima samo pravo korištenja, Osnovni sud je zaključio da je prigovor izvršenika i trećeg lica osnovan i da je izvršenje na navedenim nekretninama nedopušteno.

3. Osnovni sud je naveo i da je institut zajedničke imovine, na koji se apelant pozivao prilikom traženja izvršenja, reguliran odredbama čl. od 269. do 289. Porodičnog zakona («Službeni glasnik RS» br. 54/02 i 41/08) koje niti jednim svojim dijelom bilo kako tumačene ne ukazuju na mogućnost da bi se imovina koja je predmet ovog izvršenja mogla smatrati zajedničkom imovinom izvršenika i trećeg lica. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je, na osnovu člana 49. stav 3. Zakona, usvojio predmetni prigovor, ukinuo sve provedene radnje i obustavio izvršni postupak.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je donio Rješenje broj 015-0-Gž-08-000 016 od 19. juna 2008. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno, nakon izjavljenih prigovora na rješenje o dozvoli izvršenja koje su izjavili izvršenik i treće lice, održao raspravu i nakon raspravljanja donio osporeno rješenje koje je pravilno i zasnovano na zakonu. Okružni sud je naveo da se predmet izvršenja - nekretnina precizirana u rješenju, čija se prodaja traži radi namirenja naknade štete, nalazi u državnom vlasništvu a da je treće lice, koje je izvršenikov otac, samo nositelj prava korištenja te nekretnine, iz čega proizlazi da navedena nekretnina, u smislu odredbi člana 70. Zakona, ne može biti predmet izvršenja. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan i apelantov žalbeni prigovor vezan za tvrdnju da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu izvršenika i trećeg lica. Naime, prema obrazloženju Okružnog suda, odredbama člana 69. tačka 10. u vezi sa tačkama od 2. do 9. Zakona, nekretnine koje su predmet izvršenja nemaju pravni karakter zajedničke imovine izvršenika i trećeg lica zato što zajedničko vlasništvo može nastati isključivo na osnovu zakona i to kao zajedničko vlasništvo bračnih drugova, nasljednička zajednica, zajedničko vlasništvo na zajedničkim prostorijama i zemljištu ukoliko se radi o etažnom vlasništvu, te kao vlasništvo porodične zadruge. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se apelant neopravdano pozivao na odredbu Zakona kojom je propisano da se izvršenje može provesti na zajedničkoj imovini jer zakonodavac samo konstatira da se izvršenje direktno može provoditi na suvlasničkom dijelu. Također je navedeno: «Ovo iz razloga što je neophodno potrebno prije utvrditi udio (suvlasnički) u zajedničkoj imovini, pa tek onda dozvoliti izvršenje, a kako izvršenik nije vlasnik nekretnina koje su predložene za prodaju, to je zbog toga osnovan njegov prigovor i prigovor trećeg lica (čl. 51. ZIP-a), kako je prvostepeni sud odlučio kao u izreci ožalbenog rješenja.»

5. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Apelant navodi da mu je izvršenik kao maloljetnik nanio teške tjelesne povrede za što mu je Osnovni sud pravosnažnim rješenjem broj Km-4/03 od 22. oktobra 2003. godine izrekao odgojnu mjeru pojačanog nadzora organa starateljstva. Apelant smatra da su sudovi bili obavezni provesti izvršenje na predmetnoj nekretnini, koja je porodična imovina, ali da su sudovi odbijajući to izvršenje povrijedili njegova ustavna prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2385/08 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio