Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2544/08 (J. i J. S.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2544/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2544/08, rješavajući apelaciju Jedinka Stjepića i Janje Stjepić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jedinka Stjepića i Janje Stjepić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 366 od 30. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jedinko i Janja Stjepić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Mesud Obralija, advokat iz Kaknja, podnijeli su 18. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 366 od 30. juna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-311/2005 od 14. decembra 2007. godine obavezano je Udruženje građana pokopno društvo „Zgošća“ iz Kaknja (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od po 1.320,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.192,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da su apelanti 1996. godine kod tuženog izvršili rezervaciju dva grobna mjesta. Zatim, sud je naveo da je 25. maja 2005. godine treća umrla osoba sahranjena na jedno od grobnih mjesta koje su apelanti rezervisali. Dalje je utvrđeno da je tuženi odmah nakon saznanja da je došlo do zamjene grobnog mjesta izvršio premještanje umrle osobe i oslobađanje grobnog mjesta koje su apelanti rezervisali. Općinski sud je utvrdio da su apelanti, zbog navedenog događaja, imali duševne bolove, te je zaključio da im zbog toga pripada naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu, shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva apelanata Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te je, ocjenjujući intenzitet i trajanje bolova, apelantima dosudio primjerenu naknadu.

3. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-08-000 366 od 30. juna 2008. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. Osim toga, Kantonalni sud je obavezao apelante da tuženom naknade troškove podnošenja žalbe na presudu u iznosu od 280,80 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 200. ZOO propisano da se novčana naknada određuje za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, smrti bliskog lica i za strah. Kantonalni sud je naveo da je navedena odredba člana 200. ZOO jasna i da ne bi trebalo da bude dilema o njenoj pravilnoj primjeni. Dakle, osnovi zbog kojih se dosuđuje nematerijalna šteta su, zbog toga, u ZOO tačno taksativno navedeni, a ne primjera radi.

4. Uzimajuću u obzir navedene stavove, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu apelanata. Navedeno je da činjenica da je greškom tuženog treća umrla osoba sahranjena na jedno grobno mjesto koje su apelanti rezervisali, bez obzira što su oni izvjestan vremenski period imali neugodnosti i nelagodu, ne daje pravo apelantima na naknadu nematerijalne štete. Kantonalni sud je, također, istakao da, bez obzira što su apelanti možda i proživjeli sve ono što je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju naveo, ne postoji zakonski osnov za naknadu nematerijalne štete zbog toga.

5. Apelanti u apelaciji navode da im je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na način da je pogrešno tumačio odredbu člana 200. ZOO. Naime, apelanti smatraju da je vid štete koju su oni tražili pravno priznat i da se može podvesti pod odredbu člana

200. ZOO. U vezi s tim, apelanti su naveli da su oni tražili da im se naknadi nematerijalna šteta zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed „povrede...prava ličnosti“. Osim toga, apelanti su naveli da im je donesenom odlukom povrijeđeno „indirektno i pravo na mirno uživanje imovine“ iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su oni „osnovano očekivali povećanje imovine a koje, zbog ovakve odluke suda, nije uslijedilo“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kanatonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2544/08 (J. i J. S.) | Sudska praksa | Aktio