Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2545/08 (DJL «Grafostil» Tuzla)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2545/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2545/08, rješavajući apelaciju DJL «Grafostil» Tuzla i DOO «Grgić» Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije DJL «Grafostil» Tuzla i DOO «Grgić» Živinice podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000827 od 25. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-

332/03 od 26. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-126/00 od 8. maja 2003. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. DJL «Grafostil» Tuzla (u daljnjem tekstu: prvoapelant) podnio je 18. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

000827 od 25. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-332/03 od 26. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-126/00 od 8. maja 2003. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2545/08. Prvoapelant je 20. februara 2009. godine dopunio apelaciju.

2. DOO «Grgić» Živinice (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, također je 18. avgusta 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv istih presuda koje je osporio prvoapelant. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2547/08.

3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2545/08.

4. Presudom Općinskog suda broj Ps-126/00 od 8. maja 2003. godine obavezani su prvoapelant i drugoapelant da tužitelju DD «Tuzlanska banka» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate iznos od 25.289,50 KM za zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Odbijen je kao neosnovan drugoapelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu isplati iznos od 25.618,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužitelj i prvoapelant 20. aprila 1998. godine zaključili ugovor o kreditu na osnovu kojeg je tužitelj stavio na raspolaganje prvoapelantu iznos od 50.000,00 KM sa odloženim početkom otplate u periodu od tri mjeseca i rokom vraćanja kredita u roku od šest mjeseci. Općinski sud je dalje naveo da je utvrđeno da je drugoapelant 20. aprila 1998. godine potpisao garanciju kojom se obavezao da će tužitelju izmiriti obavezu do iznosa od 60.000,00 KM ukoliko prvoapelant ne izvrši svoju obavezu iz predmetnog ugovora o kreditu. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da prvoapelant u ugovorenom roku nije vratio dug po osnovu predmetnog ugovora o kreditu, te da su sa drugoapelantovog žiro-računa u dva navrata skinuta novčana sredstva u ukupnom iznosu od 25.618,00 KM u korist tužitelja.

5. Općinski sud je naveo da je prvoapelant istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, uz obrazloženje da je predmetna novčana sredstva prvoapelantu dodijelilo Ministarstvo za boračka pitanja Tuzlansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Odlukom Ministarstva broj SDŽ-SH-15/1-442-5735/98 od 13. marta 1998. godine prvoapelantu odobren kratkoročni kredit u iznosu od 50.000,00 KM. Međutim, Općinski sud je naveo da su Ministarstvo i tužitelj 19. avgusta 1996. godine zaključili ugovor o vođenju poslova korištenja i naplate odobrenih kredita iz projekta Ministarstva iz čega proizlazi da je tužitelj aktivno legitimisan u predmetnom postupku. Takođe, Općinski sud je naveo da su neosnovane prvoapelantove tvrdnje da odobreni kredit nije namjenski iskorišten jer je tužitelj prebacio iznos od 35.000,00 KM na svoj račun za otplatu ranijeg kredita koji je prvoapelant imao kod tužitelja. Naime, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužitelj i prvoapelant 20. aprila 1998. godine zaključili ugovor o izmirenju međusobnih obaveza internim preknjižavanjem, te da je prvoapelant pristao da se navedeni novčani iznos prebaci na račun tužitelja. Dalje, Općinski sud je naveo da je prvoapelant na ročištu od 26. marta 2003. godine podnio protivtužbu sa zahtjevom za isplatu iznosa od 60.416,00 KM, ali da taj sud nije nadležan za tu visinu vrijednosti spora, te da stoga nije ni raspravljao o protivtužbi shodno odredbama člana 174. stav 2. Zakona o parničnom postupku. U pogledu drugoapelantovog protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je drugoapelant predao tužitelju blanko akceptne naloge u skladu sa kojima je sa drugoapelantovog računa skinut iznos od 25.618,00 KM u korist tužitelja. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neosnovan protivtužbeni zahtjev drugoapelanta za vraćanje tog iznosa. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su prvoapelant i drugoapelant dužni da solidarno isplate tužitelju preostali dio duga u iznosu od 25.289,50 KM.

6. Odlučujući o žalbama prvoapelanta i drugoapelanta protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-332/03 od 26. decembra 2003. godine kojom je žalbu prvoapelanta odbio, a žalbu drugoapelanta je djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na drugoapelanta odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u odnosu na prvoapelanta pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno postupio kada je obavezao prvoapelanta da isplati tužitelju dug po osnovu predmetnog ugovora o kreditu. Naime, Kantonalni sud je istakao da se prvoapelantova obaveza u konkretnom slučaju zasniva na odredbama člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je popisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kantonalni sud je naveo da su neosnovane prvoapelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o namjenskom kreditu za zapošljavanje demobilisanih boraca, te da je jedino Ministarstvo aktivno legitimisano u predmetnoj parnici. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz Ugovora o vođenju poslova korištenja i naplate odobrenih kredita koji su 19. avgusta 1996. godine zaključili tužitelj i Ministarstvo proizlazi da je Ministarstvo povjerilo tužitelju da se stara o urednoj otplati kredita, da pokreće i provodi postupak naplate iz pojedinih ugovora u skladu sa uslovima iz tih ugovora. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovane prvoapelantove tvrdnje da je tužitelj 17. aprila 1998. godine, odnosno prije zaključenja ugovora o kreditu, plasirao iznos od 35.000,00 KM za otplatu duga po ranijem kreditu. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su tužitelj i prvoapelant 20. aprila 1998. godine zaključili ugovor o kreditu, kao i ugovor o izmirenju međusobnih obaveza prebijanjem po kojem je prvoapelant pristao da se prebiju međusobna potraživanja i obaveze internim preknjižavanjem. S obzirom na to da je postojala pisana saglasnost i odobrenje prvoapelanta za raspored i plasiranje dobijenih sredstava u iznosu od 50.000,00 KM, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovane prvoapelantove tvrdnje da se radilo o neosnovano prebačenim sredstvima. Dalje, u pogledu drugoapelantove odgovornosti za isplatu duga po osnovu kredita, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio da ocijeni klauzulu sadržanu u garanciji, tj. da garancija važi do 10. juna 2000. godine. Po mišljenju Kantonalnog suda, nakon tog datuma tužitelj je bio dužan da vrati garanciju drugoapelantu kao nevažeću. S obzirom na to da je garancija prestala da važi 10. juna 2000. godine, Kantonalni sud je zaključio da drugoapelant nije odgovaran za ostatak prvoapelantovog duga po kreditu. U pogledu iznosa koji je do 10. juna 2000. godine isplaćen tužitelju sa drugoapelantovog žiro-računa, Kantonalni sud je naveo da je drugoapelant davanjem garancije pristao da svojim sredstvima obezbijedi prvoapelantov dug. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan drugoapelantov protivtužbeni zahtjev.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja, prvoapelanta i drugoapelanta protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000827 od 25. septembra 2007. godine kojom je tužiteljeva revizija uvažena i drugostepena presuda preinačena tako što je drugoapelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u odnosu na drugoapelanta potvrđena. Revizija prvoapelanta i drugopaelanta je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelj i prvoapelant 20. aprila 1998. godine zaključili Ugovor o kreditu kojim je tužitelj kao davalac kredita plasirao u korist prvoapelanta novčana sredstva Ministarstva u iznosu od 50.000,00 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelj i prvoapelant zaključili Ugovor o prebijanju međusobnih obaveza od 20. aprila 1998. godine za iznos od 35.000,00 KM. S obzirom na to da prvoapelant kao korisnik kredita do dana padanja u docnju, tj. 21. januara 1999. godine, nije vratio dug po predmetnom ugovoru o kreditu, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe člana 1065. ZOO, te obavezao prvoapelanta da sa drugoapelantom solidarno isplati tužitelju navedeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je drugoapelant 20. aprila 1998. godine predao tužitelju garanciju na iznos od 60.000,00 KM sa šest blanko akceptnih naloga sa rokom važenja do 10. juna 2000. godine, te da je tužitelj, koristeći se navedenim akceptnim nalozima, naplatio glavni dug od drugoapelanta u iznosu od 25.618,00 KM. Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj 17. aprila 2000. godine, dakle u roku važenja garancije, dostavio drugoapelantu zahtjev za unovčenje garancije, onosno za isplatu preostalog iznosa duga od 25.289,50 KM u kojem roku je tužitelj podnio i tužbu sudu radi naplate predmetnog potraživanja. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 1002. stav 2. i člana 1004. st. 3. i 4. ZOO kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na drugoapelanta, te je stoga preinačio drugostepenu presudu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude.

8. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prvoapelant navodi da mu je odlukom Ministarstva odobren kredit u iznosu od 50.000,00 KM, kao strogo namjenski kredit, za kupovinu opreme pomoću koje će zaposliti određeni broj demobilisanih boraca. Prvoapelant navodi da je tužitelj internim nalogom, prije zaključenja ugovora o kreditu, prebacio na svoj račun iznos od 35.000,00 KM radi izmirenja ranijeg kredita koji je prvoapelant imao kod tužitelja. S obzirom na to da je tužitelj izmijenio namjenu odobrenog kredita, prvoapelant smatra da su redovni sudovi bili dužni po službenoj dužnosti utvrditi ništavost takvog pravnog posla. Dalje, prvoapelant navodi da je predmetna novčana sredstava odobrilo Ministarstvo, te da je stoga jedino Ministarstvo bilo aktivno legitimisano da pokrene predmetni postupak. Takođe, prvoapelant navodi da je u toku postupka istakao protivtužbeni zahtjev o kojem prvostepeni sud nije uopšte raspravljao. Drugoapelant navodi da je garanciju dao za uredno vraćanje kredita koji je odobren za strogu namjenu, tj. kupovinu opreme potrebne za zapošljavanje demobilisanih boraca. U vezi s tim, drugoapelant navodi da ne bi dao garanciju da je znao da su predmetna novčana sredstva već unaprijed iskorištena za izmirenje prvoapelantovih dugova. Takođe, drugoapelant navodi da je datum važenja garancije upisao tužitelj naknadno, nakon isteka roka za vraćanje kredita, a da nije obavijestio drugoapelanta da je izmijenio rok vraćanja kredita. Drugoapelant smatra da je po isteku ugovorenog roka za vraćanje kredita istekla i garancija.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Takođe, apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji nisu naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, po kojem osnovu, niti su dostavili bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2545/08 (DJL «Grafostil» Tuzla) | Sudska praksa | Aktio