Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2601/08 (J. S.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2601/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2601/08, rješavajući apelaciju Jasmine Sarač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine Sarač podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001521 od 9. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
3499/05 od 30. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Sarač (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 27. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001521 od 9. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3499/05 od 30. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-3499/05 od 30. aprila 2007. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je predložila da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će obavezati I.L. (u daljnjem tekstu: tužena) da joj na ime prouzrokovane štete, nanesene objavljivanjem neistinitih, neprovjerenih činjenica, iznošenjem kleveta i uvreda, koja se ogleda u narušavanju bračnih odnosa, srozavanju ugleda i časti, kao i poslovnih odnosa, isplati novčani iznos od 5.000,00 KM, sa zakonskim kamatama počev od podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova spora, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja, te da se naloži tuženoj da se u roku od 7 dana od pravomoćnosti presude javno izvini tužiteljici, u prisustvu njenog supruga, za uvredu časti i moralnu štetu, nastalu izricanjem neistinitih i tendencioznih informacija, te kleveta i uvreda, da povuče navedene izjave, kao i da se u budućnosti suzdrži od ovakvog i sličnog ponašanja. U slučaju da tužena to ne ispoštuje, apelantica je predložila da se presuda objavi u jednim dnevnim novinama, koje se distribuiraju na području BiH. Istom presudom apelantica je obavezana tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 840,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tokom postupka izvedeni dokazi uvidom i čitanjem zahtjeva za izvinjenje koji je apelantica uputila tuženoj 20. septembra 2005. godine, saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka S.O., B.B. i Nedžada Sarača, apelanticinog supruga, na okolnosti učinjenih radnji i uvrede od tužene, svjedoka Nedžada Sarača i na okolnost utjecaja štetnog događaja na bračne odnose sa apelanticom, a svjedokinje K. K. na okolnost da tužena nije izvršila uvrede prema tužiteljici.
4. Apelantica je u svom iskazu opisala da je 14. septembra 2005. godine došla na Autobusku stanicu u Sarajevu po klijente koji su trebali prespavati u njenom stanu, da joj je prišla tužena i optužila je da radi „na crno", „da je trpi dvije godine“, te joj je rekla: „Ako je spuca rukom u glavu, omlatit će asfalt od nju", da je ona „kurva" i ,,šta traži na Autobuskoj stanici", „da je spavala sa pola taksista grada Sarajeva". Apelantica je navela da su, u trenutku dok joj je tužena to govorila, bili prisutni B. B. i S. O., te K. K. koja je bila zaposlena kod tužene. Izjavila je da je B. B. pozvao njenog supruga i pitao ga zašto mu tužena napada suprugu. Apelantica je izjavila da je tuženu poznavala isključivo sa Autobuske stanice, a da je njen suprug poznavao tuženu iz viđenja, jer je on taksista na Autobuskoj stanici.
5. Svjedoci S. O. i B. B. su u svojim iskazima naveli da su 14. septembra 2005. godine bili na Autobuskoj stanici jer su taksisti i tu im je radno mjesto. Vidjeli su apelanticu i tuženu da se svađaju i da tužena apelantici govori ružne stvari.
6. Svjedok Nedžad Sarač, apelanticin suprug, u svom iskazu je naveo da je 14. septembra 2005. godine bio na štandu na Autobuskoj stanici, gdje radi kao taksista, i da mu je kolega B.B. rekao da mu je tužena napala suprugu. Otišao je do njih dok je svađa između apelantice i tužene trajala i čuo je da tužena izjavljuje da je njegova supruga spavala sa pola „Sarajevo-taksija". Rekao je tuženoj da hoće da mu kaže imena ljudi sa kojima je njegova supruga spavala na što mu je tužena rekla: „Pa rekla sam ti." Svjedok je rekao tuženoj da hoće da se suoči sa tim ljudima, jer ako je to istina, on će se razvesti od supruge. Naveo je da je nakon tog događaja došlo do poremećaja odnosa sa suprugom, jer mu je, ipak, na radnom mjestu, pred kolegama, rečeno da je supruga spavala sa „pola Sarajevo-taksija". Izjavio je da tuženu zna iz viđenja.
7. Uvidom i čitanjem zahtjeva za izvinjenje od 20. septembra 2005. godine sud je utvrdio da je apelanticin punomoćnik taj zahtjev uputio tuženoj i da je u njemu navedeno da je apelantica, nakon svađe s tuženom, doživjela veliki stres, da su njeni porodični odnosi u velikoj mjeri narušeni, pa je pozivala tuženu da u roku od 7 dana pristupi u kancelariju advokata, gdje će se, u prisustvu apelantice i njenog supruga, javno izviniti apelantici. U protivnom, apelantica će sudu podnijeti tužbu radi klevete.
8. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je naveo da je odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a odredbom člana 126. istog zakona je propisano da, ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
9. U konkretnom slučaju apelantica traži naknadu štete nanesene objavljivanjem neistinitih činjenica, iznošenjem kleveta i uvreda, koja se ogleda u narušavanju bračnih odnosa, srozavanju ugleda i časti, kao i poslovnih odnosa. Općinski sud je utvrdio da apelantica tokom postupka nije dokazala u čemu se ogleda narušenost bračnih odnosa, srozavanje ugleda i časti, kao i poslovnih odnosa, te nije dokazala da je trpjela duševnu bol, jačinu i trajanje duševne bolove, a što je moglo utvrditi jedino stručno lice, ljekar-neuropsihijatar, pa sud, primjenom navedenih zakonskih odredbi, nije mogao udovoljiti apelanticinom tužbenom zahtjevu, nego ga je odbio. Iskaz svjedoka Nedžada Sarača sud nije ocijenio relevantnim s obzirom na to da je on suprug tužiteljice i, po ocjeni suda, ima interes da ona uspije u ovom sporu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-001521 od 9. jula 2008. godine odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv Presude Općinskog suda broj P-3499/05 od 30. aprila 2007. godine i osporena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da apelantica traži naknadu štete nanesene objavljivanjem neistinitih činjenica, iznošenjem kleveta i uvreda, koja se ogleda u narušavanju bračnih odnosa, srozavanju ugleda i časti, kao i poslovnih odnosa. Općinski sud je utvrdio da apelantica tokom postupka nije dokazala u čemu se ogleda narušenost bračnih odnosa, srozavanje ugleda i časti, kao i poslovnih odnosa, te nije dokazala da je trpjela duševnu bol, jačinu i trajanje duševnih bolova, a što je moglo utvrditi jedino stručno lice, ljekar-neuropsihijatar. Primjenom citiranih zakonskih odredbi sud nije mogao udovoljiti apelanticinom tužbenom zahtjevu, pa ga je odbio. Iskaz svjedoka Nedžada Sarača sud nije ocijenio relevantnim s obzirom na to da je on suprug tužiteljice i, po ocjeni suda, ima interes da ona uspije u ovom sporu.
11. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica, kako bi njenom tužbenom zahtjevu bilo udovoljeno, bila dužna dokazati da je štetnik-tužena svojom radnjom nanijela štetu oštećeniku-apelantici, koja se ocjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv koga je kleveta iznesena, odnosno uvreda izrečena i subjektivno smatra povrijeđenim. U konkretnom slučaju iz dokaza provedenih u toku postupka sud nije sa sigurnošću mogao utvrditi činjenicu nastanka štete zbog verbalnog napada tužene, jer apelantica nije uspjela dokazati da joj je radnjama tužene narušen bračni odnos, da je došlo do srozavanja njenog ugleda, časti i poslovnih odnosa, kako je to navela u svom tužbenom zahtjevu, pa odatle i snosi posljedice nemogućnosti dokazivanja navedenih činjenica. Stoga, kako tužiteljica nije uspjela dokazati odlučnu činjenicu - nastanak štete zbog verbalnog napada od tužene, Kantonalni sud zaključuje kako je prvostepeni sud pravilno i zakonito odlučio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
12. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na djelotovoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije u vezi sa članom 6. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelantica je navela da su neosnovane tvrdnje sudova da u konkretnom slučaju nije bilo klevete, jer je činjenica da je tužena izražavanjem neistinitih navoda identificirala apelanticu trećim licima, na javnom mjestu pred većim brojem građana, i to izrazima koji za apelanticu predstavljaju uvrede i zbog kojih je apelantica osnovano potraživala naknadu štete. Apelantica je dalje navela da su pogrešni stavovi redovnih sudova da je bilo potrebno izvršiti vještačenje na okolnosti pretrpljenog straha i bolova kako bi se utvrdio njihov intenzitet i odredila visina naknade. Smatra da je sud trebao visinu nastale štete dosuditi po vlastitoj ocjeni, vodeći računa da se radi o pravičnoj naknadi, srazmjernoj nanesenoj šteti apelanticinom ugledu i časti. Smatra i da nije osnovan stav redovnih sudova da se iskaz apelanticinog supruga ne može ocijeniti, budući da on ima interes da apelantica uspije u parnici. Apelantica je dalje navela da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 53. st. 3. i 4. ZPP, jer uvrede postoje, pa je iznos koji je apelantica tražila za naknadu nastale štete realan, ali da je sud, ukoliko je smatrao da je tako pravilno, mogao dosuditi i manji iznos tražene odštete. Navodi da je evidentno da je prilikom donošenja spornih odluka došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer redovni sudovi uopće nisu ocijenili iskaze svjedoka, iznesene uvrede i nastalu štetu. Smatra da joj je uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek na način da je sud, pored svih zakonskih koraka koje je preduzela, sve to ignorirao iz samo njemu poznatih razloga, paušalno i bez valjanog obrazloženja. Ističe da se sudovi uopće nisu očitovali na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila javni demanti iznesenih činjenica. Konačno, apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na druge građane kojima je dosuđena naknada štete za iznesene uvrede i u prilog svojim tvrdnjama ukazuje na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž 37/04 i Odluku Ustavnog suda broj AP 1659/06.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
15. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja Ustavom zagarantovanih prava, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju apelantica je, nakon što je podnijela tužbu radi naknade štete, ostvarila pravo da se o njenim građanskim pravima odlučuje pred sudovima pune jurisdikcije. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli predložene dokaze i primijenili važeće propise, te odbili apelanticin tužbeni zahtjev jer nije dokazala da je nastala šteta izazvana ponašanjem tužene. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 7. stav 1. ZPP propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se činjenice utvrđuju. U konkretnom slučaju, Općinski sud je dao detaljno obrazloženje svojih zapažanja izvedenih iz provedenih dokaza, na osnovu kojih je izveo zaključak da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan. Odluku Općinskog suda je, nakon što je apelantica podnijela žalbu, potvrdio i Kantonalni sud, također, detaljno obrazloživši razloge zašto apelanticinim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
17. U odnosu na apelanticine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, odredbom člana 126. ZPP propisano je da, ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
18. Ustavni sud smatra da je Općinski sud pravilno primijenio navedene odredbe i da je, analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne i zbog čega je zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Redovni sudovi su omogućili apelantici, jednako kao i tuženoj, da izvede sve dokaze, te su ih ocijenili po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud u takvoj ocjeni ne nalazi elemente proizvoljnosti.
19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
20. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije u vezi sa članom 6. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da odredbom člana 13. Europske konvencije pravo na djelotvoran pravni nije zagarantovano samo po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od drugih prava garantovanih Europskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelantica smatra da [...] pored svih zakonskih koraka koje je preduzela [...], sud sve ignorira iz samo njemu poznatih razloga, paušalno i bez ikakvog obrazloženja [...]. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantica protiv presude Općinskog suda podnijela žalbu Kantonalnom sudu, koji je, nakon brižljive ocjene žalbenih navoda, donio presudu u kojoj je detaljno obrazložio zašto apelanticinim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji je apelantica željela ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, kao i stav Ustavnog suda u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 6. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi člana 13. u vezi sa članom 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
21. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na zaštitu od diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalazi u analognoj situaciji različito tretira na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
22. Ustavni sud, u pogledu apelanticinog pozivanja na stav koji je zauzeo u Odluci broj AP 1659/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1659/06 od 18. oktobra 2007. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ccbh.ba), podsjeća da je u ovom predmetu utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što redovni sud nije naveo jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, kao i zbog toga što nije odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata.
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica ne navodi niti jedan osnov po kom smatra da je diskriminisana. Apelanticini navodi da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze već su detaljno razmotreni i ocijenjeni kao neosnovani u dijelu ove odluke u kom su razmotreni navodi o povredi prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1659/06 paušalno, te da se okolnosti konkretnog slučaja bitno razlikuju od činjeničnih i pravnih pitanja koja su razmatrana u citiranoj odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović