Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/08 (M. J.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Konverzija i denominacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2639/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2639/08, rješavajući apelaciju Mirzete Jakšić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzete Jakšić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2480/05 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1579/01 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirzeta Jakšić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnijela je 29. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2480/05 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1579/01 od 30. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P:1579/01 od 30. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2480/05 od 7. maja 2008. godine, obavezane su Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici isplate iznos od 10,18 KM. Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u tužbi istakla da je tužena po pravosnažnoj Presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2296/88 od 14. juna 1989. godine bila u obavezi apelantici na ime nematerijalne štete isplatiti iznos od 21.000,00 YU dinara sa kamatama od 14. juna 1989. godine do isplate, na ime materijalne štete iznos od 728,230 YU dinara, te troškove postupka u iznosu od 900.000 YU dinara. Tužena je po navedenoj presudi djelimično postupila i apelantici 20. septembra 1989. godine isplatila iznos od 41.418,400 dinara, iako je ukupan dug koji se sastojao od dijela glavnice, kamata i troškova postupka na taj dan iznosio 81.407,903 YU dinara. Nakon ovog djelimičnog ispunjenja, tužena je ostala u obavezi apelantici isplatiti iznos od 399.895.503 YU dinara sa kamatom od 18. novembra 1989. godine pa do isplate. Tužena je 8. januara 1990. godine apelantici isplatila iznos od 399.895,503 YU dinara.
4. Općinski sud je tokom postupka utvrdio da među parničnim strankama nije bilo sporno da je tužena apelantici na ime glavnog duga isplatila iznos od 41.418,400 YU dinara, te na ime obračunate kamate iznos od 399.895,503 YU dinara isplatila 8. januara 1990. godine sa zakašnjenjem od tri mjeseca.
5. Općinski sud je iz nalaza vještaka finansijske struke Asima Sijerčića od 5. marta 2003. godine utvrdio da apelanticino potraživanje iznosi 0,00032 KM počevši od 8. januara 1990. godine pa do isplate. Vještak je obračun zateznih kamata izvršio u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 56/04 i 29/05) i utvrdio da iznosi 3.178,28 YU dinara, što na dan 8. januar 1990. godine, nakon denominacije, iznosi 0,00032 KM.
6. U dopunskom nalazu od 11. oktobra 2004. godine vještak je naveo da apelanticino potraživanje na dan 11. oktobar 2004. godine iznosi 10,18 KM. Vještak je objasnio da je obračun izvršio na temelju stava Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) izraženog u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda br. 2/01 i 2002/2003 i u Rješenju Vrhovnog suda broj Gž-70/01 od 16. oktobra 2001. godine. Stav je Vrhovnog suda da se obračunate zatezne kamate glavnici pripisuju samo do 15. jula 1994. godine, dakle da se od 15. jula 1994. godine ne mogu pripisati glavnici. U dopunskom nalazu od 4. februara 2005. godine vještak je ustvrdio da je apelanticino potraživanje na dan 8. januar 1990. godine, kako je u osnovnom nalazu već utvrđeno, iznosilo 3.178,28 YU dinara, odnosno da poslije izvršenih denominacija dinara iznosi 0.00032 KM.
7. U dopunskom nalazu datom na ročištu za glavnu raspravu 30. maja 2005. godine vještak je istakao da nije moguće da postupi po apelanticinim primjedbama i da izradi nalaz u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 50/01 od 30. januara 2004. godine, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate. Vještak je istakao da je u nalazu tačno utvrđena kamata po osnovu neblagovremenog plaćanja iznosa štete apelantici, te da se, prema stavu Vrhovnog suda i relevantne sudske prakse, primjenjuje načelo monetarnog nominalizma, kako je to propisano u odredbi člana 394. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), jer se ni iz tužbe ni iz presude ne može utvrditi da je između stranaka ugovoreno pravilo zlatne klauzule prema kojoj bi se YU dinari pretvarali u marke prema važećem kursu. U skladu sa navedenim, vještak je u cijelosti ostao pri mišljenju datom u osnovnom, kao i dopunskim nalazima, uz napomenu da se odluka Ustavnog suda na koju se apelantica pozivala odnosi na Zakon o osiguranju imovine i lica u kojemu je navedeno da se kamate ne obračunavaju za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, a ne na primjenu člana 394. ZOO-a, zbog čega je Općinski sud odbio prijedlog apelanticinog punomoćnika da vještak izradi novi nalaz u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda. Općinski sud je naveo da prihvata osnovni i dopunske nalaze vještaka kao objektivne i date u skladu sa pravilima struke.
8. Na temelju navedenog, Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je tužena zakasnila sa ispunjenjem dijela obaveze po Presudi broj P-2296/88 od 14. juna 1989. godine, te da je, na temelju odredbe člana 279. ZOO-a te stava Vrhovnog suda, dio apelanticinog tužbenog zahtjeva osnovan. Odluku o visini tužbenog zahtjeva sud je donio na temelju nalaza vještaka, dok je ostatak apelanticinog tužbenog zahtjeva odbio.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju Presude broj Gž-2480/05 od 7. maja 2008. godine naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu presudu, zbog čega apelanticinim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno.
10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da nije pravilna odluka redovnih sudova da poklone vjeru nalazu vještaka u kojemu je «vještak odlučio da se bavi pravnim pitanjima, pa se čak i poziva na stavove sudova». Smatra da, osim što je vještak u svom nalazu uskratio apelantici pravo na kamate, u svom je računu umanjio i iznos glavnice. Dalje, apelantica prigovara stavu redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 278. ZOO-a i tvrdi da je, upravo zbog činjenice da je tužena dug isplatila nakon proteka roka, apelantica pretrpjela štetu veću od iznosa dosuđene zatezne kamate. Zbog navedenog, apelantica smatra da Ustavni sud treba ukinuti osporene presude i naložiti tuženoj da joj isplati iznos kako je određeno tužbenim zahtjevom.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe ZOO-a. Ustavni sud smatra da se stav redovnih sudova koji se temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima, pa i u konkretnom slučaju, ne može smatrati proizvoljnim budući da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. Budući da apelanticina potraživanja datiraju od 8. januara 1990. godine, da bi se utvrdila njihova visina bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije.
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović