Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2685/08 (TD «Valer» d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2685/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2685/08, rješavajući apelaciju TD «Valer» d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TD «Valer» d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Ps 006144 08 Pz od 20. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 11 71 Ps 006144 02 Ps od 14. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TD «Valer» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 006144 08 Pz od 20. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 006144 02 Ps od 14. marta 2008. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Osnovnog suda broj 1 71 Ps 006144 02 Ps od 14. marta 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2685/08 od 14. oktobra 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 006144 02 Ps od 14. marta 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju AD «Krajina Borac» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime neplaćene zakupnine za period od 1. avgusta 2000. do 1. avgusta 2002. godine isplati iznos od 6.298,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužitelj kao zakupodavac i apelant kao zakupac 31. jula 2000. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u Banjaluci, na određeno vrijeme na period od dvije godine. Osnovni sud je naveo da iz predmetnog ugovora o zakupu proizlazi da su se ugovorne strane saglasile da se mjesečna zakupnina utvrđuje u skladu sa čl. 5. i 6. tog ugovora, s tim da mjesečni iznos zakupnine ne može biti manji od 500,00 KM. Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da je zakupac dužan plaćati zakupninu u vrijeme određeno ugovorom, a u slučaju da vrijeme nije određeno ugovorom dužan je plaćati zakupninu mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu. Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da apelant nije isplatio tužitelju novčani iznos na ime zakupnine, ali da je sporno da li predmetni ugovor o zakupu predstavlja prividni ugovor. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su Pero Džepina (koji je ujedno i apelantov zakonski zastupnik) kao kupac i DOO «Borac» Travnik kao prodavac 5. avgusta 1999. godine zaključili ugovor o kuporodaji predmetnog poslovnog prostora. Međutim, Osnovni sud je naveo da ta činjenica nema uticaja na pravnu valjanost ugovora o zakupu u kojem su ugovorne strane tužitelj i apelant. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su bez značaja apelantova tvrdnja i iskazi saslušanih svjedoka da je Pero Džepina kao apelantov zakonski zastupnik zaključio predmetni ugovor o zakupu samo da bi stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora u vezi kojeg je već u svoje ime zaključio kupoprodajni ugovor. Osnovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tužitelj i apelant ugovorne strane, te da je neosnovano isticanje prigovora prebijanja spornih međusobnih potraživanja između tužitelja i Pere Džepine, budući da to lice nije stranka u predmetnom postupku. Osnovni sud je naveo da je u pogledu visine zakupnine prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te obavezao apelanta da isplati tužitelju navedeni novčani iznos shodno odredbama člana 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Ps 006144 08 Pz od 20. juna 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru o zakupu u smislu člana 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Okružni sud je naveo da je Presudom tog suda broj Pž-90/05 od 31. oktobra 2006. godine naloženo apelantu da preda tužitelju u posjed predmetni poslovni prostor jer je utvrđeno da su stranke zaključile ugovor o zakupu koji je istekao, te da je stoga apelant dužan da vrati tužitelju predmet zakupa. Budući da je pravosnažnom presudom utvrđeno da se radi o ugovoru o zakupu, Okružni sud je naveo da se apelant ne može pozivati na prividni ugovor i tvrditi da nije u pitanju ugovor o zakupu. S obzirom da apelant nije dokazao da se radi o prividnom ugovoru o zakupu, te kako nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da isplati tužitelju navedeni novčani iznos na ime neplaćene zakupnine. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na potraživanje Pere Džepine prema tužitelju, budući da to lice nije stranka u predmetnom postupku, s tim da takvo potraživanje eventualno može biti predmet drugog postupka po tužbi apelantovog zakonskog zastupnika kao fizičkog lica.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su 5. avgusta 1999. godine Pero Džepina i DOO «Borac» Travnik zaključili ugovor o kuporodaji na osnovu kojeg je Pero Džepina stekao pravo vlasništava i posjeda na predmetnom poslovnom prostoru. Apelant ističe da je Pero Džepina kao apelantov zakonski zastupnik zaključio ugovor o zakupu sa tužiteljem kako bi na posredan način tj. putem svog preduzeća stupio u posjed kupljenog poslovnog prostora. Apelant navodi da je ta činjenica bila poznata tužitelju, a da to proizlazi i iz iskaza saslušnih svjedoka. Takođe, apelant navodi da je ugovor o zakupu zaključio tužitelj kao zakupodavac, a da nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, niti je imao legalan osnov za posjed tog poslovnog prostora. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o prividnom ugovoru u smislu člana 66. ZOO-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović