Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2811/08 (Z. M.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na rad
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2811/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2811/08, rješavajući apelaciju Zorana Mišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Mišića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 566 od 14. jula 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 008463 06 P od 6. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 566 od 14. jula 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 008463 06 P od 6. jula 2007. godine. Apelant je 30. decembra 2008. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 P 008463 06 P od 6. jula 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonit Otkaz ugovora o radu Auto-moto društva Derventa (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 106/06 od 11. septembra 2006. godine, da se slijedom toga naloži tuženom da vrati apelanta na posao i rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, te isplati apelantu iznos od 2.447,43 KM na ime izgubljene zarade, prevoza i toplog obroka za period od prestanka radnog odnosa tj. 30. novembra 2006. godine pa do povratka na posao. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi aktom broj 106/06 od 11. septembra 2006. godine otkazao apelantu ugovor o radu zbog ekonomskih i organizacionih razloga shodno odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00 i 40/00). U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u predmetnom aktu o otkazu ugovora o radu određeno da apelantu prestaje radni odnos nakon isteka otkaznog roka od 45 dana tj. 30. novembra 2006. godine. Po mišljenju Osnovnog suda, tuženi nije nije nezakonito postupio kada je donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i kada je otkazao apelantu ugovor o radu zbog smanjenja obima posla. Pri tome, Osnovni sud je naveo da tuženi, suprotno navodima apelanta koje je isticao tokom postupka, nije bio dužan da, prije otkaza ugovora o radu apelantu, traži saglasnost ministra nadležnog za poslove rada, u smislu odredaba člana 118. Zakona o radu, jer apelant nije bio upisan u registar sindikalnih organizacija kod Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite kao predsjednik sindikalne organizacije. Takođe, Osnovni sud je naveo da tuženi nije bio dužan da se, u smislu odredaba člana 124. Zakona o radu, konsultuje sa savjetom radnika odnosno sindikatom, jer tuženi ne zapošljava više od 15 radnika u smislu navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu da su apelantu isplaćene plate do 30. novembra 2006. godine, kada mu je prestao radni odnos, da mu je isplaćena otpremnina, da mu je omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 2006. godinu, te da je ispoštovan otkazni rok, Osnovni sud je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom primjenom odredbi člana 113. stav 1. tačka 2., te čl. 114. i 121. Zakona o radu.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-07-000 566 od 14. jula 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presuda preinačio tako što je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, pa je utvrđeno da apelantu radni odnos prestaje nakon isteka godišnjeg odmora u trajanju od 23 radna dana računajući od 30. novembra 2006. godine. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme na radnom mjestu administrativnog radnika, te da je Upravni odbor tuženog donio Pravilnik od 23. avgusta 2006. gdine kojim je ukinuto apelantovo radno mjesto. Takođe, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je tuženi donio akt o otkazu ugovora o radu apelantu 11. septembra 2006. godine koji je stavljen na oglasnu tablu jer je apelant odbio prijem tog akta, te da je apelant bio na bolovanju od 14. septembra do 25. novembra 2006. godine. Okružni sud je naveo da iz rješenja o korištenju godišnjeg odmora proizlazi da je apelantu određen godišnji odmor za 2006. godinu počev od 14. septembra 2006. godine u trajanju od 23 radna dana, a da iz akta o otkazu ugovora o radu proizlazi da apelantu prestaje radni odnos nakon isteka godišnjeg odmora i isteka otkaznog roka od 45 dana tj. 30. novembra 2006. godine.

4. U pogledu apelantovih navoda da članovi Upravnog odbora tuženog nisu plaćali članarinu, te da samim tim nisu bili legitimisani za donošenje Pravilnika u smislu člana 14. Statuta tuženog, Okružni sud je naveo da o pravnoj valjanosti opštih akata nisu nadležani da odlučuju redovni sudovi. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije bio registrovan kao predsjednik sindikalne organizacije tuženog, odnosno izabrani predstavnik radnika u smislu odredaba člana 131. stav 2. Zakona o radu – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07), te da su stoga neosnovani apelantovi navodi da je tuženi prije donošenja otkaza ugovora o radu bio dužan tražiti saglasnost ministra rada. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi bio dužan tražiti saglasnost sindikata, budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da zbog nedovoljnog broja zaposlenih kod tuženog (ukupno 4 zaposlenika) nije formiran ni sindikalni ni nadzorni odbor. S obzirom da je navedenim Pravilnikom ukinuto apelantovo radno mjesto, a da kod tuženog ne postoji drugo radno mjesto na koje bi apelant mogao biti raspoređen, Okružni sud je zaključio da otkaz ugovora o radu apelantu nije nezakonit, te da kao takav ne proizvodi posljedice koje nastupaju u slučaju nezakonitog otkaza u smislu odredaba člana 130. Zakona o radu. Imajući u vidu da je apelant bio na bolovanju u vrijeme kada mu je odobren godišnji odmor, Okružni sud je naveo da je tuženi bio dužan da nakon zaključenog bolovanja apelantu omogući korištenje godišnjeg odmora u smislu člana 59. Zakona o radu, zbog čega je i odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da predmetni otkaz ugovora o radu nije nezakonit. Apelant navodi da je u vrijeme uručenja otkaza ugovora o radu bio predsjednik Sindikalne organizacije tuženog, te da su redovni sudovi pogrešno zaključili da tuženi nije bio dužan prije donošenja otkaza ugovora o radu da traži saglasnost ministra rada u smislu odredaba člana 131. stav 1. Zakona o radu. Nadalje, apelant navodi da u toku postupka nije osporavao Pravilnik, kako je to naveo Okružni sud, već pojedinačni akt tuženog koji je proizašao iz spornog Pravilnika. Takođe, apelant navodi da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke naveo «da apelantu pripada naknada za neiskorišteni godišnji odmor». U vezi s tim, apelant navodi da je odredbama člna 63. stav 2. Zakona o radu propisano da da se radniku na ime neiskorištenog godišnjeg odmora ne može isplatiti naknada.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Takođe, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na rad. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada. S obzirom da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2811/08 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio