Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3067/08 (S. P.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3067/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3067/08, rješavajući apelaciju Stjepana Previšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Previšića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Ps 000648 07 Rev od 2. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000 648 05 P od 21. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Previšića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Ps 000648 07 Rev od 2. septembra 2008. godine u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 863 od 24. aprila 2007. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Previšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 26. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Ps 000648 07 Rev od 2. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000 648 05 P od 21. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 000 648 05 P od 21. juna 2006. godine obavezan je tuženi «TGA» d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade plata za period od decembra 2002. do 24. oktobra 2005. godine isplati iznos naveden u izreci presude, kao i da izvrši uplatu doprinosa u korist apelanta kod Zavoda za penzijsko i inavlidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekst: Zavod PIO). Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonit otkaz ugovora o radu broj 17/X-2005 od 24. oktobra 2005. godine i da se slijedom toga naloži tuženom da vrati apelanta na posao. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme do 24. oktobra 2005. godine kada mu je otkazan ugovor o radu. Takođe, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tuženi u periodu od 25. decembra 2002. do 1. maja 2004. godine nije bio u funkciji proizvodnje, te da je apelant 25. decembra 2002. godine upućen na tzv. «čekanje posla». U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 72. stav 3. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00) kojima je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plate za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. S obzirom da je utvrđeno da apelant nije radio u relevantnom periodu zbog zastoja u proizvodnji tuženog, Općinski sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu plata u iznosu najniže plate određene članom 5. Općeg kolektivnog ugovora. Općinski sud je naveo da je u pogledu visine naknade plata i visine doprinosa (za koje je nesporno utvrđeno da nisu uplaćeni za relevantni period) prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te u skladu s tim dosudio iznose navedene u izreci presude. U pogledu odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, Općinski sud je ocijenio da je ta odluka donesena u skladu sa odredbama čl. 98. i 99. Zakona o radu, zbog čega je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonit otkaz ugovora o radu, te da se slijedom toga naloži tuženom da vrati apelanta na posao.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonani sud) je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-000 863 od 24. aprila 2007. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvaženio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je nezakonit otkaz ugovora o radu broj 17/X-2005 od 24. oktobra 2005. godine, slijedom čega je naložio tuženom da vrati apelanta na posao i da mu isplati naknadu plata za period od 24. oktobra 2005. do 24. aprila 2006. godine u iznosu navedenom u izreci presude, kao i da za navedeni period uplati doprinose u korist apelanta kod Zavoda PIO. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena, dok je žalba tuženog u cjelosti odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je odredbama čl. 98. i 99. Zakona o radu, kao i odredbama čl. 22. i 23. Zakona o vijeću zaposlenika («Službene novine FBiH» broj 38/04) propisana obaveza poslodavca da se prije otkazivanja ugovora o radu zaposleniku mora konsultovati sa vijećem zaposlenika, s tim da mišljenje vijeća zaposlenika ne obavezuje poslodavca. Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je na sjednici Nadzornog odbora, od 5. septembra 2005. godine, donesena odluka kojom je utvrđeno da 16 zaposlenika tuženog predstavljaju tehnološki višak, među kojima i apelant, te je određeno da se prije donošenja odluke o otkazu tim zaposlenicima zatraži mišljenje Vijeća zaposlenika. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Vijeće zaposlenika 9. septembra 2005. godine dalo svoje mišljenje, koje su potpisale samo dvije osobe, iako Vijeće zaposlenika ima devet članova. Po mišljenju Kantonalnog suda bar je većina članova Vijeća zaposlenika trebala biti upoznata sa informacijom o višku zaposlenika, a što ovdje nije slučaj. S obzirom da je odredbama člana 25. Zakona o vijeću zaposlenika propisano da je odluka o otkazu ugovora o radu ništava ako se poslodavac prije davanja otkaza ne konsultuje sa vijećem zaposlenika, Kantonalni sud je zaključio da je nezakonit otkaz ugovora o radu apelantu. Budući da se radi o nezakonitom otkazu ugovora o radu, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev kojim je tražio vraćanje na posao i isplatu naknade plata za relevantni period shodno odredbama člana 96. stav 2. tačka 1. Zakona o radu, kao i zahtjev za uplatu doprinosa za taj period.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 53 0 Ps 000648 07 Rev od 2. septembra 2008. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o otkazu ugovora o radu, vraćanju apelanta na posao i isplati plata za period od 24. oktobra 2005. do 24. aprila 2006. godine, tako što je apelantova žalba protiv prvostepene presude u tom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa i troškovima parničnog postupka i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija tuženog je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženi dostavio Vijeću zaposlenika Informaciju o svojoj odluci da zbog nove sistematizacije radnih mjesta i tehnološkog viška otkaže ugovor o radu određenom broju zaposlenika. Vrhovni sud je istakao da je predmetna informacija sadržavala sve podatke predviđene odredbama člana 99. stav 2. Zakona o radu, te da je Vijeće zaposlenika 9. septembra 2005. godine dalo svoje mišljenje, koje su potpisala dva člana, u kojem je navedeno da je na sastanku Vijeća zaposlenika i direktora tuženog razmatrana odluka tuženog o višku zaposlenika i da je Vijeće zaposlenika prepustilo direktoru provedbu te odluke. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi u postupku davanja otkaza ugovora o radu zaposlenicima postupio u skladu sa odredbama člana 87. stav 1. tačka 1. i čl. 98. i 99. Zakona o radu, kao i odredbama čl. 23, 24. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da činjenica da su pisano mišljenje potpisala dva člana Vijeća zaposlenika, ne znači da su na sastanku sa direktorom bila samo ta dva člana, kako je to zaključio drugostepeni sud. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je takav zaključak zasnovao samo na pretpostavci koju apelant nije dokazao. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je osnovana revizija tuženog u tom dijelu, pa je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud, pri odlučivanju o apelantovom zahtjevu za uplatu doprinosa, nije uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje («Sužbene novine FBiH» broj 25/06). S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te je stoga u tom dijelu drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovnine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je odbio da potpiše izjavu da se odriče neisplaćenih plata i doprinosa za period od 1. januara 2003. do 30. septembra 2004. godine, te da mu je zbog toga tuženi otkazao ugovor o radu. Apelant navodi da su svi zaposlenici koji su odbili da potpišu takvu izjavu dobili otkaz ugovora o radu, dok su na poslu ostali svi oni zaposlenici koju su potpisali izjavu. Apelant smatra da je izjava, koju je od njega tuženi tražio da potpiše, ucjenjivačka i diskriminatorna, te kao takva nezakonita. Takođe, apelant smatra da je Vrhovni sud arbitrarno postupio kada je ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa, te u tom dijelu vratio predmet na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u dijelu u kojem je predmetni postupak meritorno okončan (kojim je tuženi obavezan na isplatu naknade plata za period od decembra 2002. do 24. oktobra 2005. godine te u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za poništenje otkaza ugovora o radu i vraćanju apelanta na posao) dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Nadalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, odnosno da je po bilo kom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
Preuranjenost apelacije
12. Prema odredbama člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 Ps 000648 07 Rev od 2. septembra 2008. godine i u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-
000 863 od 24. aprila 2007. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje (o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenom na uplatu doprinosa). S obzirom da osporena odluka Vrhovnog suda u tom dijelu nije konačna odluka, već je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u tom dijelu preuranjena.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović