Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3122/08 (M. A.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3122/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3122/08, rješavajući apelaciju Muharema Avdispahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Avdispahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-332/04 od 5. juna 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj U-51/04 od 5. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Avdispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnio je 2. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-332/04 od 5. juna 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-51/04 od 5. maja 2004. godine.
2. Apelant je 2. oktobra 1999. godine podnio zahtjev Službi graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar-Zapad (u daljnjem tekstu: Služba) za povrat u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, Ulica Ante Starčevića broj 70 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Apelant je 10. septembra 2003. godine podnio žalbu Ministarstvu građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zbog neodlučivanja Službe o njegovom zahtjevu za povrat stana tj. zbog "šutnje administarcije". S obzirom da Ministarstvo nije odlučilo o apelantovoj žalbi u zakonskom roku, niti u daljnjem roku od sedam dana po njegovom pisanom traženju, apelant je 10. februara 2004. godine podnio tužbu Kantonalnim sudom sa zahtjevom da taj sud odluči o njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj U-51/04 od 5. maja 2004. godine odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 2. oktobra 1999. godine podnio zahtjev Službi za povrat predmetnog stana u posjed, te da je u zahtjevu kao svoju adresu naveo – Sarajevo, Ulica Avde Hume broj 1. Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Služba donijela Rješenje broj 07/II-3-1216/99 od 7. aprila 2003. godine kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je navedeno rješenje Službe upućeno apelantu na adresu koju je naveo u zahtjevu – Sarajevo, Ulica Avde Hume broj 1, ali da se pismeno vratilo uz napomenu dostavljača da je apelant odselio sa te adrese. Kantonalni sud je naveo da je nakon toga, 23. aprila 2003. godine, predmetno rješenje Službe objavljeno na oglasnoj tabli u skladu sa odredbama člana 94. Zakona o upravnom postupku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 94. st. 1. i 2 Zakona o upravnom postupku propisano da je stranka, koja u toku postupka promijeni svoje prebivalište ili stan, dužna o tome obavijestiti organ koji vodi postupak, te ako to ne učini, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati kuda se odselila, organ će odrediti da se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 94. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisano da se dostavljanje smatra izvršenim poslije isteka 15 dana od dana pribijanja pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. Kantonalni sud je istakao da je predmetno rješenje objavljeno na oglasnoj tabli 23. aprila 2003. godine, te da se smatra da je dostavljeno apelantu 9. maja 2003. godine.
5. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 11. Zakona o upravnim sporovima propisano da se upravni spor može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uslovima predviđenim u članu 22. ovog zakona. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 22. navedenog zakona propisano da se može pokrenuti upravni spor kada drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku povodom žalbe zbog šutnje prvostepenog organa, niti u daljnjem roku od sedam dana po pisanom traženju stranke. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Služba odlučila o apelantovom zahtjevu 7. aprila 2003. godine, Kantonalni sud je zaključio da je "šutnja administracije" povodom apelantovog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed prestala prije podnošenja žalbe Ministarstvu, odnosno prije pokretanja upravnog spora. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za podnošenje predmetne tužbe u smislu odredaba čl. 11. i 22. Zakona o upravnim sporovima. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da je dopisom od 8. aprila 2004. godine obavijestio apelanta o donošenju prvostepenog rješenja, te o njegovim propustima u vezi prijavljivanja promjene adrese. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je navedenim dopisom uputio apelanta da, nakon uvida u spis, iskoristi pravna sredstva koja su za njega najpovoljnija u toj situaciji, podrazumijevajući pod tim eventualnu mogućnost korištenja vanrednih pravnih lijekova iz Zakona o upravnom postupku.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Kantonalnog suda (Vrhovni sud je ukazao da je u dispozitivu greškom navedeno da se radi o rješenju), donio Presudu broj Už-332/04 od 5. juna 2008. godine kojom je predmetnu žalbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je apelant 10. februara 2004. godine pokrenuo upravni spor zbog "šutnje administracije". Međutim, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka Kantonalni sud utvrdio da je Rješenjem Službe broj 07/II-3-1216/99 od 7. aprila 2003. godine odlučeno o apelantovom zahtjevu, te da je predmetno rješenje dostavljeno apelantu putem oglasne table u skladu sa članom 94. Zakona o upravnom postupku. S obzirom da je Služba, postupajući po apelantovom zahtjevu, donijela prvostepeni upravni akt, Vrhovni sud je zaključio da su samim tim prestali da postoje razlozi za pokretanje upravnog spora propisani odredbama člana 22. stav 3. u vezi sa stavom 1. Zakona o upravnim sporovima. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da apelant ima pravo, ukoliko mu nije dostavljeno prvostepeno rješenje, da traži dostavu tog rješenja, te da u ostavljenom roku koristi pravno sredstvo navedeno u pouci rješenja radi zaštite svojih prava i interesa. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeno rješenje dostavljeno apelantu putem oglasne table, a da apelant ni u žalbi nije ponudio dokaze da je o promjeni prebivališta ili stana obavijestio prvostepeni organ. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 28. Zakona o upravnim sporovima (koje regulišu situaciju kada u toku upravnog spora nadležni upravni organ donese odluku). Naime, Vrhovni sud je naveo da se postojeća tužba zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu i po žalbi ne može proširiti na doneseno prvostepeno rješenje, s obzirom da se prema načelu dvostepenosti upravnog postupka upravni spor može pokrenuti samo protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu.
7. Aplelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Eropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na povrat imovine. Apelant navodi da je 2. oktobra 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, koji je Služba odbacila kao neblagovremen, iako je rok za ponošenje zahtjeva bio 4. oktobar 1999. godine. Apelant navodi da je u toku 2000. godine obavijestio prvostepeni organ da je deložiran iz stana u Sarajevu, Ulica Avde Hume broj 1, te da je u požurnicama koje je upućivao prvostepenom organu označavao svoje aktualne adrese. Nadalje, apelant navodi da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene prava, te da predstavljaju čin pretjeranog administriranja. Apelant ističe da sudovi nisu uzeli u obzir odredbe člana 94. stav 2. Zakona o upravnom postupku kojima je propisana obaveza dostavljača da istraži novu adresu stranke koja se odselila. Apelant smatra da mu je na taj način uskraćeno pravo da učestvuje u postupku u kojem se odlučivalo o njegovim pravima. Takođe, apelant navodi da je "notoran stav sudske prakse da se rok za izjavljivanje pravnog lijeka računa od dana saznanja za rješenja, a ne od dana uručenja rješenja", te da mu je stoga uputom suda da zatraži uručenje rješenja, pa da eventualno izjavi žalbu protiv tog rješenja, povrijeđeno pravo na pristup sudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno pravo, konkretno Zakon o upravnom postupku i Zakon o upravnim sporovima. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da da je apelant pokrenuo predmetni postupak zbog "šutnje administracije", odnosno zbog neodlučivanja upravnih organa o njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u toku postupka utvrdili da je prvostepeni organ već odlučio o apelantovom zahtjevu, te da samim tim nisu ispunjeni uslovi za podnošenje predmetne tužbe u smislu odredaba čl. 11. i 22. Zakona o upravnim sporovima. Imajući u vidu pitanja koja su razmatrali sudovi u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi da mu je uskraćeno pravo da učestvuje u postupku u kojem se odlučivalo o njegovim zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed ne mogu dovesti u vezu sa odlukama koje apelant osporava predmetnom apelacijom. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o odbijanju apelantove tužbe zbog tzv „ šutnje administracije“ primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno neosnovani.
12. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da mu je "uputom suda da traži uručenja predmetnog rješenja, te da eventualno izjavi žalbu protiv tog rješenja" povrijeđeno pravo na pristup sudu, budući da se, po apelantovom mišljenju "rok za žalbu računa od saznanja za rješenje, a ne od dana uručenja", Ustavni sud ukazuje da ovakvi paušalni navodi ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da je apelant nesporno imao pristup sudu i to na dvije sudske instance koje su raspravile apelantove prigovore koji se tiču osnovanosti žalbe odnosno tužbe zbog „šutnja administracije“ a okolnost da redovni sudovi nisu raspravljali o meritumu stvari može se isključivo pripisati propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi relevantnim propisima te da protiv rješenja o odbacivanju zahtjeva za povrat kao neblagovremenog izjavi propisani pravni lijek. Stoga je u situaciji kad apelant nesporno nije podnio žalbu protiv rješenja prvostepenog organa (o odbacivanju zahtjeva za povrat), iako iz stanja spisa proizilazi da je imao saznanja o donošenju istog, neosnovano pozivanje apelanta da je sud u postupku pokrenutom zbog tzv. „šutnje administracije“, koja podrazumijeva situaciju u drugostepeni organ nije donio odluku o žalbi zbog šutnje administracije, trebao razmatrati apelantove navode vezana za blagovremenost njegovog zahtjeva za povrat predmetnog stana i dostavu tog rješenja koje apelant dakle nije osporio. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno neosnovani.
13. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant ne nudi argumente i dokaze koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na povrat imovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenih prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović