Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3310/08 (V. K., Z. K. i S. K.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3310/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3310/08, rješavajući apelaciju Vahide Krkić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Krkić, Zahida Krkića i Suada Krkića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001314 od 19. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj P 119/04 od 5. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Krkić, Zahid Krkić i Suad Krkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bugojna, koje zastupa Miralem Arif, advokat iz Donjeg Vakufa, podnijeli su 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001314 od 19. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 119/04 od 5. maja 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P 119/04 od 5. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, pobliže označenih u dispozitivu presude, zaključen 16. juna 1999. godine i ovjeren u Osnovnom sudu u Banjaluci pod brojem OV-2668/99 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), između njihovog prednika Idriza Krkića kao prodavca i Ranka Petrovića kao kupca (u daljnjem tekstu: tuženi). Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se naloži Katastarskom uredu Kneževo da uspostavi katastarsko stanje kakvo je bilo prije provođenja spornog ugovora i da briše pravo vlasništva na tim nekretninama sa imena tuženog, uz upis predmetne parcele na ime apelanata kao nasljednika umrlog Idriza Krkića.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti (tužitelji) tvrdili da je predmetni ugovor ništav zato što ga uopće nije potpisao umrli Idriz Krkić, da je predmetni ugovor (ako i jeste potpisan) zelenaški u smislu člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je umrli Idriz Krkić raspolagao imovinom, odnosno nekretninom koja je zajednička imovina njega i njegove supruge (Vahide Krkić). Sud je ove navode apelanata ocijenio neosnovanim. Naime, sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora provedena cjelokupna procedura koja prethodi zaključenju ugovora, te da su apelanti odustali od izvođenja predloženog dokaza, odnosno vještačenja vještaka grafološke struke. Dalje, sud nije prihvatio tvrdnje apelanata da je umrli Idriz Krkić spornim ugovorom raspolagao sa nekretninom koja predstavlja zajednički stečenu imovinu njega i njegove supruge budući da je punomoćnik apelanata na glavnoj raspravi izjavio da je predmetna parcela bila posebna imovina Idriza Krkića, koju je naslijedio od svog oca, sa kojom je mogao slobodno raspolagati. Također, sud je utvrdio da tužitelji u konkretnom slučaju nisu uspjeli dokazati da se radi o zelenaškom ugovoru u smislu člana 141. ZOO-a budući da nisu dostavili niti jedan dokaz da se radi o očiglednoj nerazmjeri uzajamnih davanja, odnosno nisu dokazali da je kod tuženog postojala namjera da iskoristi posebno teško stanje prednika tužitelja. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbi čl. 103. i 104. ZOO-a odlučivši kao u dispozitivu presude.
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-
0-Gž-08-001314 od 19. augusta 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje se navodi da je u konkretnom postupku, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, obaveza apelanata bila da dokažu tvrdnju da je predmetni ugovor ništav. Naime, u konkretnom postupku apelanti nisu dokazali da njihov prednik nije potpisao predmetni ugovor, da je raspolagao sa nekretninom koja predstavlja zajednički stečenu imovinu njega i njegove supruge, te da se radi o zelenaškom ugovoru u smislu člana 141. ZOO-a. Okružni sud je istakao da grafološko vještačenje, na koje se apelanti pozivaju u žalbi, ne dovodi u sumnju pravilnost prvostepene odluke, posebno zato što je navedeni dokaz, u skladu sa odredbom člana 77. ZPP, morao biti predložen i izveden tokom prvostepenog postupka, a apelanti nisu dokazali da navedeni dokaz bez svoje krivice nisu mogli dostaviti do zaključenja glavne rasprave. Na osnovu navedenog, Okružni sud je, u skladu sa odredbom člana 226. ZPP, odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo i povrijedili odredbe parničnog postupka. U apelaciji se navodi da su osporene odluke neutemeljene i nezakonite, te kao takve pravno neodržive.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović