Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3519/08 (M. C. i V. B.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3519/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3519/08, rješavajući apelaciju Marka Cigeljevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Cigeljevića i Viktora Baričaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 909 od 25. augusta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-
1305/04 od 5. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Cigeljević i Viktor Baričak (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 5. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 909 od 25. augusta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1305/04 od 5. marta 2007. godine.
2. Apelanti su 5. juna 2002. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Fabrike cementa Lukavac d.d. Lukavac i JP Elektroprivrede BiH Sarajevo «Termoelektrana Tuzla» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Apelanti su tražili da sud obaveže tužene da im solidarno naknade materijalnu štetu na ime oštećenja stambenih objekata, a apelantu Marku Cigeljeviću i naknadu materijalne štete na ime izgubljene stanarine u iznosima navedenim u obrazloženju prvostepene presude. Apelanti su, također, tražili da im tuženi solidarno naknade i nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog nanesenih psihičkih smetnji zbog velike buke i prašine koja se stvara prilikom prijevoza šljake.
3. Presudom Općinskog suda broj P-1308/02 od 11. novembra 2004. godine tuženi su obavezani da apelantima na ime nematerijalne štete solidarno isplate iznos po 3.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom. Također, njihov zahtjev za naknadu materijalne štete u cijelosti je odbijen zato što sud nije utvrdio da se oštećenja na stambenim objektima apelanata mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa prijevozom šljake. Sud je, također, odbio i zahtjev apelanta Marka Cigeljevića za naknadu materijalne štete na ime izgubljene stanarine zaključivši da u vezi s tim nisu pruženi odgovarajući dokazi u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Što se tiče zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da su određene posljedice koje su utvrđene kod apelanata posljedica buke koju proizvode kamioni koji prevoze šljunak, zbog čega apelanti «osjećaju nelagodu koja utječe na kvalitet života, remeti im životnu ravnotežu i uzrokuje psihičke smetnje srednjeg stepena». S obzirom na navedeno, sud je dosudio apelantima na ime naknade nematerijalne štete iznos od po 3.000,00 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbio.
4. Iz stanja spisa proizlazi da su tokom prvostepenog postupka, od podnošenja tužbe 5. februara 2002. godine do donošenja prvostepene presude 11. juna 2004. godine, održana 22 ročišta na kojima je provedeno niz dokaza, među kojima je i šest vještačenja i to putem vještaka geometra, ekologa, dva vještačenja putem vještaka građevinske struke, zatim vještačenje putem Zavoda za geotehniku i fundiranje pri Građevinskom fakultetu u Sarajevu i vještačenje putem vještaka neuropsihijatra. Iz spisa koji je pribavljen proizlazi da su ročišta zakazivana mjesečno i da je najduži period u kojem nije bilo ročišta bio period od četiri mjeseca koliko je trebalo da se pribavi nalaz vještaka neuropsihijatra. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili i apelanti i tuženi.
5. Kantonalni sud je 29. novembra 2006. godine, ispitujući prvostepenu presudu, odlučio da održi raspravu pred drugostepenim sudom, pa je, nakon održanih rasprava 12. januara i 2. februara 2007. godine, donio Presudu broj Gž-1305/04 od 5. marta 2007. godine kojom je odbijena žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete. Žalbe tuženih su uvažene i prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je apelantima dosuđena naknada nematerijalne štete, te je i ovaj dio njihovog tužbenog zahtjeva odbijen. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je vještak ekolog u svom nalazu naveo da se kuće apelanata nalaze u području koje je zbog blizine tužene Fabrike cementa Lukavac i njenog odlagališta šljake vrlo zagađeno, te da je u vrijeme prijevoza šljake zagađenje zraka i zemljišta veće od uobičajenog kao i da je buka veća od uobičajene, ali je istaknuto da izjašnjenje ovog vještaka «samo po sebi ne može opravdati osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime psihičkih smetnji», budući da izvođenje ovog dokaza apelanti nisu predložili «na glavnoj raspravi». Također je navedeno da se osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva nije mogla zasnovati ni na nalazu vještaka neuropsihijatra budući da iz izjašnjenja ovog vještaka slijedi da utvrđeni poremećaji kod apelanata ne dovode do umanjenja njihove opće životne i radne sposobnosti, već se njima remeti «samo uobičajeno socijalno funkcionisanje, odnosno kvalitet života». S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan ni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete jer «taj vid poremećaja ne predstavlja pravno priznati osnov za naknadu štete prema odredbi člana 200. ZOO-a, niti je kao takav priznat drugim odredbama materijalnog prava».
6. Što se tiče naknade materijalne štete, Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete na stambenim objektima i za izgubljenu dobit u vidu stanarine, jer se, i prema ocjeni tog suda, osnovanost tog dijela zahtjeva nije mogla zasnovati na sadržaju provedenih dokaza. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da, iako se vještak građevinske struke izjasnio da se uzrok oštećenja stambenog objekta apelanta Marka Cigeljevića može dovesti u direktnu vezu sa preopterećenjem puta koji je od stambenog objekta udaljen svega 30 metara, iz zapisnika sa glavne rasprave slijedi da apelant ovaj dokaz nije predložio kao dokaz za postojanje uzročno-posljedične veze između štete i djelatnosti tuženih, već je pozivom na ovaj nalaz samo precizirao visinu štete na stambenom objektu koju potražuje. Sud je naveo da zbog toga ovaj apelant ne može ovim argumentima sa uspjehom osporiti ocjenu prvostepenog suda o prihvatljivosti nalaza Zavoda za geotehniku i fundiranje pri Građevinskom fakultetu u Sarajevu, koji je specijalizirana ustanova za ovu vrstu vještačenja. Iz tog izvještaja, kako je dalje naveo Kantonalni sud, proizlazi, između ostalog, da je objekt apelanta Marka Cigeljevića «slabo oštećen i da se lako može sanirati», ali i da se ta oštećenja «ne mogu dovesti u vezu sa odvijanjem saobraćaja na makadamskom putu» kojim se prevozi šljaka, već da se radi «o oštećenjima čiji su uzroci prije svega posljedica kvalitativno-kvantitativnih svojstava tla u kojem je objekat fundiran odnosno neravnomjernog slijeganja tla ispod temelja objekta».
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 909 od 25. augusta 2008. godine djelimično je uvažena revizija apelanata i drugostepena presuda je preinačena na način da je odbijena žalba tuženih protiv prvostepene presude (kojom je apelantima dosuđen iznos od po 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete), te je ta presuda potvrđena. Odlučujući o reviziji apelanata protiv dijela drugostepene presude kojim je u cijelosti odbijen njihov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Vrhovni sud je naveo da je tačno da odredbom člana 200. ZOO-a nije predviđena naknada za ovakvu vrstu neimovinske štete, kako je to naveo Kantonalni sud, ali da nije tačna tvrdnja tog suda da se ova naknada ne može tražiti ni po jednoj drugoj odredbi materijalnog prava. Naime, Vrhovi sud je istakao da se naknada takve štete može tražiti po odredbi člana 156. stav 1. ZOO-a kojim je propisano da svako može tražiti od drugog da ukloni izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost od štete, ako se nastavak uznemiravanja ili štete može spriječiti odgovarajućim mjerama. Vrhovni sud je, također, obrazložio da je stavom 3. tog člana propisano da se za štetu koja nastane u obavljanju općekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa može zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. Vrhovni sud je zaključio da iz ove zakonske odredbe slijedi da se ona ne odnosi samo na naknadu materijalne štete već se može primijeniti i kod naknade nematerijalne štete. Također je navedeno da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku nesumnjivo slijedi da apelanti trpe takvu štetu kao posljedicu imisija koje prelaze uobičajene normalne granice i uznemiravaju apelante u mjeri većoj od one koju su dužni prihvatiti življenjem u takvoj sredini. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da za prekomjerno uznemiravanje, neprijatnosti i štetu u vidu psihičkih poremećaja koje trpe i koje će trpjeti u budućnosti, apelantima pripada novčana naknada u iznosima koje je utvrdio Općinski sud.
8. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori apelanata koji se odnose na dio drugostepene presude kojim je u cijelosti odbijen njihov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, te da taj sud u cijelosti prihvata razloge koje su u tom smislu dali nižestepeni sudovi. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da su i prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da tuženi nisu odgovorni za štetu nastalu na stambenim objektima apelanata, jer je do štete došlo zbog geoloških karakteristika terena, a ne zbog djelatnosti tuženih.
9. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su zaključili da nema uzročno-posljedične veze između nastale štete na stambenim objektima apelanata i djelatnosti tuženih, te da su, stoga, pogrešno primijenili i materijalno pravo kada su odbili njihov zahtjev za naknadu materijalne štete. Ove svoje navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelanti su obrazložili istim argumentima koje su iznijeli i protiv drugostepene odluke u revizijskom postupku. Također su naveli da je postupak pred sudovima trajao «nerazumno dugo, jer od podnošenja tužbe do presude Vrhovnog suda proteklo je 6 godina».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na «suđenje u razumnom roku», Ustavni sud ponovo ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim pitanjima, zbog čega je u prvostepenom postupku provedeno niz dokaza među kojima i šest različitih vještačenja, od čega su pet predložili sami apelanti s ciljem dokazivanja svog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud revnosno vodio postupak, da je zakazivao rasprave svaki mjesec i da nije bilo nepotrebnog odlaganja, te da je najduži period u kojem nije bilo zakazane rasprave period od četiri mjeseca, koja su protekla u čekanju da vještak neuropsihijatar dostavi nalaz, kojem je sud zaprijetio i novčanom kaznom u slučaju daljnjeg odlaganja dostavljanja nalaza.
13. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom, od izjavljivanja žalbi u julu 2004. godine pa do donošenja odluke, trajao oko dvije i po godine. Međutim, Ustavni sud ističe da su i pred tim sudom održane dvije rasprave kako bi se još razjasnila neka činjenična pitanja, nakon čega je odmah donesena odluka, te da je postupak revizije pred Vrhovnim sudom trajao nešto duže od godinu dana. U situaciji kada je postupak, za koji je ocijenjeno da je relativno složen u odnosu na činjenična pitanja koja su se morala razriješiti, na tri sudske instance trajao ukupno šest godina i kada se kod sudova ne može pronaći bilo šta što bi ukazivalo na neopravdano i nepotrebno odugovlačenje postupka, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovom zaključku doprinosi i činjenica da se nije radilo o teškim oštećenjima na objektima za koje su apelanti potraživali naknadu štete, te da nelagoda kojoj su apelanti bili izloženi djelatnostima tuženih i za koju su dobili naknadu nematerijalne štete nije dovela do umanjenja njihove opće životne i radne sposobnosti, dakle nije se radilo o teškim i značajnim posljedicama koje bi, u drugačijoj situaciji, eventualno tražile hitnije postupanje sudova.
14. U vezi sa ostalim navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Do istog zaključka Ustavni sud je došao i u predmetu broj AP 3157/08 od 13. oktobra 2010. godine (objavljen na www.ustavnisud.ba) u kojem je učesnik u predmetnom postupku, Fabrika cementa Lukavac, također osporavao istu presudu Vrhovnog suda. I u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te zaključak Ustavnog sud u vezi sa navodima o kršenju prava na «suđenje u razumnom roku», Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović