Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3543/08 (R. T.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3543/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine, u predmetu broj AP-3543/08 rješavajući apelaciju Radmilke Tepavčević na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmilke Tepavčević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-

000 041 od 25. rujna 2008. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 03-2-562-97-4/00 od 20. ožujka 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmilka Tepavčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, podnijela je 7. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 041 od 25. rujna 2008. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-2-562-97-4/00 od 20. ožujka 2008. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za opću upravu općine Foča broj 04-562-7/00 od 19. srpnja 2006. godine apelantici je priznat status obitelji poginulog branitelja i pravo na obiteljsku invalidninu po osnovu umrlog supruga.

3. Rješenjem Ministarstva broj 03-2-562-97-4/00 od 20. ožujka 2008. godine, u ponovnom postupku revizije, ukinuto je navedeno rješenje, te odbijen apelantičin zahtjev za priznavanje statusa obitelji poginulog branitelja i pravo na obiteljsku invalidninu. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je istaklo da je donijelo odluku o određivanju Klinike za psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Klinika), kao specijalizirane medicinske ustanove za vještačenje, zbog toga što su se nalazi prvostupanjske i drugostupanjske komisije bitno razlikovali. Iz nalaza i mišljenja Klinike proizilazi da ne postoji medicinska dokumentacija o liječenju apelantičinog supruga u periodu njegovog sudjelovanja u Vojsci Republike Srpske od 8. travnja 1992. godine do 29. siječnja 1996. godine, kao niti u periodu poslije otpuštanja iz Vojske Republike Srpske do nastanka smrti vješanjem 9. listopada 1996. godine. Nadalje, da se specijalistički nalaz iz 2000. godine za apelantičinog supruga ne može tretirati kao nalaz utemeljen na medicinskoj struci, jer ne sadrži sve elemente psihijatrijskog pregleda i opis psihičkih funkcija kroz psihički status kao i preporuku psihijatrijskog liječenja. Uostalom navedeni nalaz je negiran kao vjerodostojan od strane ustanove od koje je izdat, zbog čega se ne može smatrati validnom dokumentacijom. Ministarstvo je navelo da je u navedenom nalazu i mišljenju zaključeno da ne postoji uzročno posljedična veza između vršenja vojne službe i smrti apelantičinog supruga. S tim u svezi Ministarstvo je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti da se apelantici prizna status obitelji poginulog branitelja i pravo na obiteljsku invalidninu.

4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 041 od 25. rujna 2008. godine apelantičina tužba odbijena je kao neutemeljena. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da sukladno članku 11. Zakona o pravima branitelja, vojnih invalida i obitelji poginulih branitelja obrambeno domovinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 46/04, 53/04 i 20/07 –prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon) obitelj poginulog branitelja je i obitelj osobe koja je umrla od posljedica bolesti nastale u ratu u roku od pet godina od dana oštećenja organizma, da se u smislu članka 89. Zakona činjenica da je bolest, odnosno smrt nastupila u uzročnoj vezi sa vršenjem vojne službe utvrđuje samo na temelju nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, te da se u smislu članka 93. Zakona može zatražiti mišljenje specijalizirane medicinske ustanove ako ti nalazi nisu potpuno jasni.

5. U konkretnom slučaju, Okružni sud je istakao da je postupku utvrđeno da je apelantičin suprug bio pripadnik Vojske Republike Srpske od 8. travnja 1992. do 29. siječnja 1996. godine, da je 9. listopada 1996. godine izvršio samoubojstvo, te da kako su se nalazi prvostupanjske i drugostupanjske komisije bitno razlikovali, to je zatraženo mišljenje Klinike kojim se ne potvrđuje uzročna veza između vršenja vojne službe i smrti apelantičnog supruga. Okružni sud je istakao da je nalaz i mišljenje Klinike, potpuno jasan i da je urađen u skladu sa Zakonom i pravilima medicinske struke, tako da je odluka Ministarstva pravilna i zakonita.

6. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica ističe da u upravnom postupku nije potpuno utvrđeno činjenično stanje, jer specijalistički nalaz od 25. srpnja 1995. godine potvrđuje da je bolest njenog supruga nastala dok se nalazio u Vojsci Republike Srpske, da se u nalazu iz 2000. godine navodi da je bolest njenog supruga konstatirana prilikom prvog pregleda 25. srpnja 1995. godine, te da je u uvjerenju V.P. Srbinje iz 2002. godine navedeno da je njen suprug obolio za vrijeme vršenja vojne službe, međutim ovi dokazi nisu uzeti u obzir. S tim u svezi apelantica navodi da je njen suprug zbog bolesti od koje je patio tijekom rata, počinio samoubojstvo, tako da su se nedvojbeno stekli uvjeti da joj se priznaju prava iz članka 14. Zakona. Apelantica ističe da joj nije bilo omogućeno da se izjasni na nalaz i mišljenje Klinike, odnosno da joj je uskraćeno pravo da sudjeluje u postupku, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

7. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da apelantici nije uskraćeno pravo da sudjeluje u postupku jer je putem prvostupanjskog organa dostavila svu potrebnu medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na liječenje njenog supruga. Vezano za nalaz iz 2000. godine, Ministarstvo je navelo da je ovaj nalaz izdat tri godine nakon smrti apelantičinog supruga, da je izvršena provjera kod institucije koja je izdala nalaz, te utvrđeno da nema podataka o liječenju apelantičinog supruga na dan 25. srpnja 1995. godine, što znači da nije izdat sukladno službenoj evidenciji. Očitujući se na uvjerenje koje apelantica navodi u apelaciji, Ministarstvo je navelo da uvjerenje nije dokaz u postupku budući da se činjenica nastanka oboljenja utvrđuje samo medicinskom dokumentacijom iz perioda službe u Vojsci Republike Srpske.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza i povredi pravila postupka čime joj je uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Vezano za apelantičine navode da zato što nije imala mogućnost da se očituje o nalazu i mišljenju Klinike da su povrijeđena pravila postupka, odnosno pravo na pristup sudu, Ustavni sud nalazi da je apelantica u smislu odredaba Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske mogla predložiti održavanje usmene rasprave, međutim iz predočenom Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelantica to predlagala, a da se Okružni sud propustio očitovati. Ustavni sud, također, nalazi da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3543/08 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio