Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3613/08 (R. D.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3613/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3613/08, rješavajući apelaciju Raseme Džaferagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raseme Džaferagić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 08-001529 od 20. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-3122/04 od 23. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasema Džaferagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001529 od 20. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-3122/04 od 23. maja 2008. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-6149/01 od 3. marta 2003. godine, po prijedlogu DD Centralno grijanje Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelantice određeno je izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 1.573,58 KM sa kamatama i troškovima postupka.

3. Odlučujući o apelantičinom prigovoru protiv navedenog rješenja, Općinski sud je donio Rješenje broj I-6149/01 od 6. aprila 2004. godine kojim je rješenje o izvršenju stavio van snage i predmet dostavio na redovan parnični postupak.

4. Presudom Općinskog suda broj Mal-3122/04 od 23. maja 2008. godine obavezana je apelantica da na ime duga za isporučenu toplotnu energiju za period od 1. februara 1998. godine do 30. aprila 2001. godine isplati tužitelju novčani iznos od 1.573,58 KM sa pripadajućim kamatama. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon izvođenja dokaza, utvrdio da predmetna tužba sadrži sve elemente propisane članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje se navodi da je apelantica sa tužiteljem zaključila ugovor o isplati toplotne energije za zagrijavanje poslovnog prostora koji je u apelantičinom vlasništvu, te da se, u smislu Zakona o izvršnom postupku, izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalne usluge toplotne energije smatraju vjerodostojnom ispravom. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se radi o isporuci toplotne energije za potrebe zagrijavanja poslovnog prostora, primjenjuje se opšti rok za zastaru iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da ukupna visina apelantičinog duga iznosi 1.645,16 KM. Međutim, kako tužbeni zahtjev glasi na iznos od 1.573,58 KM, sud je, shodno članu 2. ZPP a u vezi sa članom 10. Zakona o komunalnim djelatnostima i čl. 17. i 262. ZOO, odlučio kao u izreci.

5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001529 od 20. oktobra 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje se navodi da je neosnovan apelantičin žalbeni navod da su povrijeđene odredbe parničnog postupka zbog nerazumljivosti izreke prvostepene presude, odnosno zato što u presudi nije navedena struktura duga i period na koji se dug odnosi. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju presude u dovoljnoj mjeri naveo o kakvom se potraživanju radi, tako da je izreka presude u skladu sa datim obrazloženjem. Kantonalni sud je istakao da se u sporovima male vrijednosti u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, te je apelantičinu tvrdnju da tužitelj svoja potraživanja zasniva na ispravama koje nisu ovjerene potpisom službenog lica i pečatom nije uzeo u razmatranje. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je, u skladu sa odredbom člana 226. ZPP, odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što smatra da izreke osporenih presuda nisu jasne i razumljive, te kao takve nisu provodive. Također, apelantica navodi da je dio obrazloženja drugostepenog suda «u koliziji sa samim sobom, a zatim i sa činjeničnim stanjem navedenim u obrazloženju prvostepene presude».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3613/08 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio