Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-626/11 (V. G.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Habeas corpus – postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-626/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-626/11, rješavajući apelaciju Vlastimira Golijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlastimira Golijana, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003372 10 Krž od 5. januara 2011. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003372 10 Krl od 15. decembra 2010.
godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i st. 2, 3. i 4.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlastimira Golijana, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003372 10 Krž od 5. januara 2011. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003372 10 Krl od 15. decembra 2010.
godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlastimir Golijan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Han Pijeska, koga zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je 11. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003372 10 Krž od 5. januara 2011. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003372 10 Krl od 15. decembra 2010. godine. Istovremeno apelant je zatražio da Ustavni sud u skladu s članom 77. Pravila Ustavnog suda «donese privremenu mjeru kojom se apelant pušta na slobodu do konačnog odlučivanja o apelaciji». Apelant je 18. marta 2011. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 003372 10 Krl od 15. decembra 2010. godine prema apelantu i trojici drugih saoptuženih utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja optuženih u pritvoru i to u odnosu na apelanta iz razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH).
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0000538 10 od 10. augusta 2010. godine, koja je potvrđena 12. augusta 2010. godine, apelant i ostali saoptuženi terete za izvršenje krivičnog djela genocid iz člana 171. tač. a) i b) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), sve u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. KZ BiH. Dalje je navedeno da je rješenjem sudije za prethodno saslušanje broj X-KRO-10/893-1 od 20. augusta 2010. godine produžen pritvor prema optuženim do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od potvrđivanja optužnice ili do nove odluke Suda, s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Navedeno rješenje sudije za prethodno saslušanje postalo je pravosnažno 6. septembra 2010. godine nakon što je vanraspravno vijeće odbilo žalbe branilaca optuženih i potvrdilo prvostepeno rješenje.
4. Sud BiH je dalje istakao da je glavni pretres u predmetnom postupku započeo čitanjem optužnice 14. decembra 2010. godine, te da je istog dana apelant podnio prijedlog za ukidanje pritvora. Navedeno je da je u prijedlogu za ukidanje pritvora apelant je osporio objektivnu mogućnost utjecaja na svakog svjedoka ponaosob, kao razloga na temelju kojeg je apelantu produžen pritvor. Osim toga, branilac apelanta je ukazao i na nastojanje apelanta da zaključi sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom. Također, odbrana apelanta je tražila razdvajanje postupka za apelanta i ostale optužene, s ciljem što kraćeg apelantovog zadržavanja u pritvoru. U prijedlogu za ukidanje pritvora apelantov branilac je istakao da je priznanje činjeničnog supstrata optužnice nova činjenica u smislu člana 131. stav 5. ZKP BiH, te da se apelantovo prisustvo daljem toku postupka može postići izricanjem blažih mjera za obezbjeđenje prisustva optuženog. Sud BiH je u obrazloženju dalje istakao da se Tužilaštvo BiH usprotivilo apelantovom prijedlogu za ukidanje pritvora ističući da nema novih činjenica i okolnosti koje mogu dovesti do drugačije odluke Suda BiH, te da se pored toga predmetni postupak nalazi na samom početku izvođenja dokaza optužbe, saslušanjem predloženih svjedoka, pa je neophodno istima omogućiti da svoje iskaze daju slobodno i bez straha.
5. U odnosu na prijedlog apelanta i ostalih optuženih da im se ukine pritvor Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje da su optuženi učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, što, kako je dalje istaknuto, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno odredbe iz člana 132. stav 1. ZKP BiH predstavlja osnovnu pretpostavku za postojanje pritvora. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Sud BiH, postojanje osnovane sumnje se temelji na činjenici da je protiv optuženih od strane sudije za prethodno saslušanje potvrđena optužnica. To znači, kako je dalje zaključio Sud BiH, da postoji osnovana sumnja da su optuženi izvršili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Navedeno je da osim toga apelant i nije osporavao činjenični supstrat optužnice. U vezi postojanja posebnih pritvorskih razloga na strani svih optuženih propisanih tačkom b) stav 1. člana 132. ZKP BiH, Sud BiH je utvrdio postojanje naročitih okolnosti u tome što bi optuženi boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, odnosno mogli bi uništiti ili sakriti dokaze i tragove bitne za predmetni postupak. U razmatranju tog pritvorskog osnova, Sud BiH je imao u vidu i samu prirodu krivičnog djela, zatim da je u izvršenju djela učestvovalo više lica od kojih su neka i dalje na slobodi. Dakle, izvjestan broj lica koji se sumnjiče za saizvršilaštvo sa optuženima nalaze se na slobodi i nisu dostupni organima gonjenja, a bili su saborci i prijatelji optuženih, pa bi boravkom na slobodi optuženi bili u prilici da sa njima kontaktiraju i da dogovaraju eventualno opstruiranje daljeg toka postupka, kao i da utječu na svjedoke predložene od strane Tužilaštva. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nije potrebno dokazivati konkretne uticaje na svjedoke, nego je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do uticaja, kao i da bi optuženi mogli imati koristi od tog uticaja.
6. Sud BiH nije prihvatio apelantov prijedlog da mu se ukine pritvor, zbog kako je apelant naveo objektivne nemogućnosti ostvarivanja utjecaja na predložene svjedoke Tužilaštva. Sud BiH je dalje naveo da okolnost priznanja činjeničnog supstrata optužnice od strane apelanta ne može se cijeniti kao nova okolnost obzirom da je ta činjenica poznata od ranije, te je već cijenjena prilikom vršenja prethodne kontrole opravdanosti pritvora. Osim toga priznanje krivnje se mora odnositi na svaku tačku optužnice i na zakonska obilježja krivičnog djela za koje se apelant tereti, a te pretpostavke u konkretnom slučaju se nisu ostvarile. Imajući u vidu da priznanje apelanta nije rezultiralo donošenjem presude ili zaključivanjem sporazuma o priznanju krivnje, navedena činjenica, kako je utvrdio Sud BiH, nije sama po sebi podobna da dovede do drugačijeg zaključka od onog koji je utvrđen u ranijim rješenjima o produženju i kontroli pritvora. U odnosu na zahtjev apelanta da mu se odredi blaža mjera obezbjeđenja prisustva, Sud BiH je naveo da analizom svih navedenih okolnosti, a imajući u vidu masovni karakter i težinu krivičnog djela, te okolnosti pod kojima je djelo počinjeno i posljedice za žrtve i preživjele, niti jedna druga mjera osim mjere pritvora ne predstavlja adekvatnu mjeru kojom bi se ostvarila svrha vođenja krivičnog postupka u konkretnoj fazi.
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 003372 10 Krž od 5. januara 2011. godine odbijena je kao nesonovana žalba apelanta i drugog saoptuženog protiv navedenog rješenja Suda BiH broj S1 1 K 003372 10 Krl od 15. decembra 2010. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi osporio zaključak prvostepenog suda u pogledu osnovanosti razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH i naveo da sud nije dao dovoljno razloga iz kojih bi proizilazilo kako i na koje svjedoke bi apelant mogao uticati. Sud BiH je smatrao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da na strani apelanta i drugog saoptuženog i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora. Postojanje osnovane sumnje kao opšte materijalno-pravne pretpostavke za određivanje i produženje pritvora u predmetnom krivičnom postupku utvrđeno je činom potvrđivanja predmetnih optužnica. Sud BiH je dalje naveo da u pogledu razloga za pritvor iz člaan 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH prvostepenim rješenjem pravilno je utvrđeno da u odnosu na apelanta postoje razlozi za pritvor iz navedenog zakonskog osnova. U konkretnom slučaju radi se o jednom događaju za koji se terete svi optuženi u konkretnom predmetu. Uticaj jednog optuženog na svjedoka ili saizvršioca povezan je i usmjeren na ostvarivanje koristi za sve optužene. Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju postoji opasnost od uticaja na svjdoke, pa čak i opasnost da isti budu likvidirani. Povezanost optuženih koji su učestvovali u inkriminisanom događaju, dosadašnji pokušaji uticaja na svjedoke, te spremnost da se likvidiraju saborci koji su spremni da govore o događaju opravdavaju zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant i drugi optuženi ukoliko se nađu na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike. Sud je naveo da činjenica da do uticaja nije došlo za vrijeme trajanja pritvora ne može se cijeniti kao pravno relevantna činjenica koja bi dovela u sumnju pravilnost prvostepene odluke, jer je upravo mjera pritvora po tom osnovu preventivno i određena.
8. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c), st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, zatim na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je u žalbi protiv rješenja o produživanju pritvora naveo da sud nije dao dovoljno razloga iz kojih bi proizilazilo kako i na koje svjedoke bi apelant mogao uticati. Međutim, odlučujući po žalbi, Sud BiH, po mišljenju apelanta, iako detaljno obrazlaže razloge koji se odnose na druge optužene, niti na jednom mjestu u pobijanom rješenju ne navodi niti jedan razlog za određivanje pritvora koji bi se mogao odnositi na apelanta. Apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), navodeći da sud treba detaljno obrazložiti zašto je pritvor nužna mjera u datom slučaju i kako se razlog za određivanje mjere pritvora odnosi na osobu u konkretnom slučaju, pri čemu nije dovoljno samo rutinsko citiranje zakonskih odredbi (Evropski sud, Lettellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 35. i Svipsta protiv Latvije, presuda od 9. marta 2006. godine). Zatim, apelant navodi da je Evropski sud zauzeo stav da navodi o postojanju mogućnosti da će aplikant uticati na svjedoke i tok istrage, koji su dati na generalan i apstraktan način, nisu dovoljni da opravdaju produženje pritvora (Evropski sud, Belchev protiv Bugarske, aplikacija broj 39270/98 od 8. aprila 2004. godine, stav 79. i Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, Serija A, broj 225, stav 44.). Apelant se također, pozvao na stav Vrhovnog suda Federacije BiH (Odluka broj Kž- 331/97 od 2. jula 1998. godine) prema kojem «da bi se moglo prihvatiti postojanje osnovanih okolnosti koje ukazuju da će optuženi ometati istragu utjecanjem na svjedoke, nije dovoljno postojanje apstraktne mogućnosti utjecaja, već se mora utvrditi postojanje konkretnih okolnosti koje opravdavaju takvu opasnost». Apelant se dalje pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-6/08, u kojoj je između ostalog zaključeno: «Ustavni sud ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši utjecaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju…..» Pored toga, apelant je ukazao i na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u vezi puštanja na privremenu slobodu optuženih lica i njihovog uticaja na svjedoke, gdje sudeće vijeće može razmatrati da li je bilo ikakvih naznaka uticaja na provođenje postupka na bilo koji način od dana kada je potvrđena optužnica.
9. Apelant dalje, ističe da je Apelaciono vijeće Suda BiH propustilo na bilo koji način osvrnuti se na promijenjene okolnosti (u smislu člana 131. stav 5. ZKP BiH) koje se nalaze na strani apelanta u odnosu na situaciju kada je pritvor u skladu s članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH izvorno određen. Dalje je naveo da se na ročištu o izjašnjenju o krivici izjasnio da je kriv za djelo opisano u činjeničnom supstratu optužnice. Nakon što je apelantovo potvrdno izjašnjenje o krivici odbačeno od strane Suda BiH i nakon što je upućen na suđenje, na svim do sada održanim ročištima za glavni pretres apelant je ponovio da prihvata činjenični dio optužnice, te da ga priznaje. Dalje je istakao da se u konkretnom slučaju apelant ne može vezati za događaje i postupke drugih saoptuženih koji su uticali na svjedoke. Po mišljenju apelanta, iz osporenih rješenja nije jasno na koji bi to način apelant trebao ili imao motiv da utiče na svjedoke ili saizvršioce ili na sam krivični postupak, pogotovo kada se već izjasnio da prihvata krivicu za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U dopuni apelacije apelant je naveo da je Sud BiH 17. februara 2011. godine donio rješenje broj S1 1 K 003372 10 Krl kojim je apelantu produžen pritvor po istom osnovu kao i u prethodnom rješenju, što se po mišljenju apelanta, treba smatrati dokazom kontinuirane povrede ljudskih prava na koja se u apelaciji žalio.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP BiH, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
13. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
14. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje, kao općeg uslova za produženje pritvora, budući da je 12. augusta 2010. godine Sud BiH potvrdio optužnicu Tužilaštva BiH (utvrđujući postojanje osnovane sumnje da je optuženi apelant sa još trojicom saoptuženih počinio krivično djelo-genocid iz člana 171. tač.
a) i b) KZ BiH, koje mu se stavlja na teret), imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo i okolnosti koje egzistiraju u konkretnom slučaju, kao i zbog posebnih pritvorskih razloga. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni zahtjevi iz člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, ispunjeni su i zahtjevi iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije jer je apelant obaviješten o «razlozima pritvaranja i optužbi protiv njega».
15. Ustavni sud ističe da apelant smatra da razlozi za pritvor u odnosu na njega nisu dovoljno konkretizirani. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, prema kojem se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače». U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imajući u vidu da je za ispunjenje navedenog zakonskog razloga za pritvor dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na mogućnost navedenog utjecaja, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do zabranjenog utjecaja doći, u osporenim rješenjima obrazložio postojanje ovih posebnih okolnosti u apelantovom slučaju (postupak se nalazi na samom početku izvođenja dokaza optužbe, pa je neophodno svjedocima omogućiti da svoje iskaze daju slobodno i bez straha, ostali saizvršioci se nalaze na slobodi s kojima bi apelant mogao kontaktirati i uticati na dalji tok postupka, povezanost svih optuženih u inkriminisanom događaju gdje uticaj jednog optuženog na svjedoka ili saizvršioca utiče na sve optužene). Nadalje Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučivanja o produženju pritvora osim navedenog cijenio i činjenicu da se apelant tereti za počinjenje krivičnog djela koje spada u najteža krivična djela protiv čovječnosti, koja su zaštićena međunarodnim pravom i za koje je predviđena kazna dugotrajnog zatvora.
16. Ustavni sud ističe da je u odluci Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, na koju se apelant poziva posebno istaknuto da su u navedenonm predmetu svi svjedoci bili već saslušani u istrazi, a u odnosu na one koji su osjećali nelagodu i nesigurnost određene su mjere zaštite, na koji način je osigurano nesmetano provođenje dokaznog postupka. Stvarni rizik od pritiska na svjedoke može postojati na početku, ali on se smanjuje i zaista nestaje protekom vremena (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, stav 39). Imajući u vidu da se predmetni krivični postupak nalazi u početnoj fazi izvođenja dokaza, da nisu određene mjere zaštite za svjedoke, Ustavni sud smatra da su u osporenim rješenjima utvrđeni dovoljni i relevantni razlozi za postojanje naročitih okolnosti iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH za produženje pritvora apelantu. Stoga se po ocjeni Ustavnog suda pokazuje neosnovanim pozivanje apelanta na navedene odluke Evropskog suda i odluku Ustavnog suda u predmetu AP-6/08.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKP BiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Sud BiH dao ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni na pretresu održanom povodom razmatranja prijedloga Tužiteljstva BiH za produženje pritvora.
18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Nadalje vezano za navode apelanta o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je tim članom garantirano da „Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo na žalbu sudu kako bi sud, u konkretnom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje“. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je, apelant imao mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, te da je žalbeno vijeće Suda BiH ispitalo sve apelantove žalbene navode i svoje zaključke obrazložilo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. S obzirom na nevedeno Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je iz sadržaja apelacije zaključio da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na slobodu ličnosti. Budući da iz osporenih rješenja proizilazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora o kojoj je odlučilo Apelaciono vijeće Suda BiH, pri čemu je razmotrilo žalbene navode apelanta i dalo razloge zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njegovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.
21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Preuranjenost apelacije
22. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović