Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1307/11 (S. P.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Upravni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1307/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1307/11, rješavajući apelaciju Sanele Pjevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Pjevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 003931 09 U od 15. februara 2011. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Pjevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 003931 09 U od 15. februara 2011. godine.
2. Prema stanju spisa Rješenjem Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 06-23-7944/07 od 30. marta 2009. godine odbijen je zahtjev apelantice kojim je tražila rješavanje stambenog pitanje dodjelom stana u vlasništvo, u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja Bosne i Hercegovine («Službene novine Kantona Sarajevo», broj 9/07, prečišćen tekst; u daljnjemt tekstu: Zakon), uz obrazloženje da apelantica ne ispunajva uvjete za dodjelu stana jer ne ostvaruje pravo na porodičnu invalidninu.
3. Nezadovoljna prvostepenim rješenjem apelantica je podnijela žalbu ministru Ministarstva koji je donio Rješenje, broj 06-23-7944/07-S od 22. aprila 2009. godine kojim je žalba kao neosnovana odbijena. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 39. Zakona propisano da pravo na odgovarujući stan u vlasništvu na području Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kanton) imaju nezaposlene supruge šehida, mlađe od 45 godina života i koje ostvaruju pravo na porodičnu invalidninu pod uslovom da nemaju riješeno stambeno pitanje, te da prebivalište, odnosno boravište na području Kantona imaju neprekidno od 6. februara 1999. godine. U skladu sa navedenom odredbom Zakona, te nakon razmatranja žalbe i uvida u kompletan predmet drugostepeni organ je utvrdio da je apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidnidnu zbog postojanja vanbračne zajednice, te da stoga ne ispunjava uvjete za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo.
4. Odlučujući o tužbi apelantice podnesenoj protiv drugostepenog rješenja Kantonalni sud je donio Presudu, broj 09 0 U 003931 09 U od 15. februara 2011. godine kojom je tužbu kao neosnovanu odbio. U obrazloženju je istaknuto da sud nalazi da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava jer iz priložene dokumentacije jasno proizlazi da je apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidninu sa 31. avgustom 2008. godine, te da stoga apelantica ne ispunjava uvjete za dodjelu stana koji su propisani odredbom člana 39. Zakona.
5. Apelantice za žali da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije je, između ostalog, istaknuto da upravni organ i sud utvrđuju postojanje vanbračne zajednice nakon anonimne prijave, iako se tokom upravnog i sudskog postupka nikakvim dokazima nije utvrdilo postojanje vanbračne zajednice koja pretstavlja zakonsku smetnju da apelantica ostvari pravo na dodjelu stana u vlasništvo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U konkretnom slučaju, apelantica se žali na odluku Kantonalnog suda kojom je odbijena kao neosnovana njena tužba u postupku pokrenutom radi rješavanja stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo, u skladu sa odredbom člana 39. Zakona. Naime, tokom postupka je utvrđeno da je apelantici sa 31. avgustom 2008. godine prestalo pravo na porodičnu invalidninu kao jedan od kumulativno postavljenih uvjeta za ostvarivanja prava na dodjelu stana u vlasništvo. U vezi s ovim, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju apelatnica je pokrenula upravni postupak u nastojanju da riješi stambeno pitanja dodjelom stana u vlasništvo, u skladu sa Zakonom. Kako je tokom postupka utvrđeno da apelantica ne ispunjava zakonske uvjete propisane odredbom člana 39. Zakona za sticanje stana u vlasništvo u predmetnom slučaju se ne može govoriti o apelanticinoj postojećoj imovini
8. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelantice da će ostvariti pravo na dodjelu stana u vlasništvo, iako je ono suprotno zakonskim odredbama, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije pokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njeni navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović