Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-722/11 (Z.S.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-722/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 722/11, rješavajući apelaciju Z.S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.S. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001181 09 Rev od 19. novembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 001181 09 Gž od 20. augusta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 001181 08 P od 10. aprila 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Slavica Lazić, advokat iz Prijedora, podnijela je 15. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 001181 09 Rev od 19. novembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 001181 09 Gž od 20. augusta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 001181 08 P od 10. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 P 001181 08 P od 10. aprila 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 77 0 P 001181 09 Gž od 20. augusta 2009. godine, odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba protiv tužene «Trgoprodaja» a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je tužena kao zakupodavac svojim aktom broj 205/04 od 15. aprila 2004. godine obavijestila preduzeće PP «Makroprom» Banja Luka (u daljnjem tekstu: zakupac) da raskida ugovor o zakupu poslovnih prostorija sa otkaznim rokom od 30 dana, da je prema odluci Upravnog odbora tužene od 22. januara 2004. godine, određeno da se radnici, koji su na osnovu sporazuma prešli na rad kod zakupca mogu vratiti u radni odnos kod tužene, te da se radnici koji se odluče za vraćanje, trebaju javiti u upravu zaključno sa 28. januarom 2004. godine, s tim što će po isteku tog roka neće biti u mogućnosti da se vrate. S obzirom da je ugovor o zakupu poslovnog prostora prestao i da je apelantica imala mogućnost da se vrati kod tužene, ali nije imala namjeru to učini, već je nakon raskida ugovora o zakupu (15. aprila 2004. godine) bez namjere vraćanja u radni odnos kod tužene nastavila raditi kod zakupca, gdje joj je ugovor o radu prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, Osnovni sud je, računajući rok za podnošenje tužbe od prestanka ugovora o zakupu, a ne od prestanka radno odnosa kod zakupca, tužbu odbacio kao neblagovremenu, jer je ista podnesena tek 2. maja 2006. godine. Dakle, apelantica je imala mogućnost da se vrati na rad kod tužene odmah po prestanku ugovora o zakupu, da je ugovor o zakupu raskinut 15. aprila 2004. godine sa otkaznim rokom od 30 dana i da je apelantica zahtjev za vraćanje na posao kod tužene podnijela 30. januara 2006. godine, dakle nakon skoro dvije godine od prestanka ugovora o zakupu, dok je tužbu podnijela tek 2. maja 2006. godine. Osnovni sud je zaključio da je tužba neblagovremena u smislu člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07).
3. Nezadovoljna drugostepenim rješenjem apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 77 0 P 001181 09 Rev od 19. novembra 2010. godine, reviziju odbio.
4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, već je njena tužba, odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela tužbu nadležnom sudu, čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ).
8. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogali meritorno odlučivati o njenoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović