Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/11 (Organizacija ratnih vojnih invalida Grada Banja Luka)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-776/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-776/11, rješavajući apelaciju Organizacije ratnih vojnih invalida Grada Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Organizacije ratnih vojnih invalida Grada Banja Luka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 71 0 P 041550 10 Rev od 24.
decembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 71 0 P 041550 09 Gž od 4. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj 71 0 P 041550 07 P od 2. marta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Organizacija ratnih vojnih invalida Grada Banja Luka, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Goran Kostić, kao predsjednik organizacije, podnio je 17. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 71 0 P 041550 10 Rev od 24. decembra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 P 041550 09 Gž od 4. novembra 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 71 0 P 041550 07 P od 2. marta 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 71 0 P 041550 07 P od 2. marta 2009. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 71 0 P 041550 09 Gž od 4. novembra 2009. godine, tužba apelanta, a koju je podnio protiv Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, Grada Banja Luke, Boračke organizacije Republike Srpske, Boračke organizacije Grada Banja Luka, Dragojle Nišić, Nedeljka Živkovića, Milice Lojić, Milene Ritan, Stanojke Zrnić, Jasne Madjarić, Zore Kekić, Biljane Ćorić, Dragice Tamamović, Dobrile Savanović, Mire Rodić, Predraga Ćurkovića, Slavice Kekić, Zore Savić i Rade Bojanić (u daljnjem tekstu: tuženi) a kojim je tražio poništenje odluke o dodijeli 16 stanova na korištenje od strane Boračke organizacije Grada Banja Luka, u Banja Luci, ulica Ravnogorska brojevi 21., 23., 25. i 27., te raspisivanje konkursa za ponovnu raspodjelu spornih stanova, je odbačena zbog nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 46/04) utvrđeno da o pravima vezanim za stambeno zbrinjavanje u skladu sa odredbom člana 79. rješavaju opštinski odnosno gradski organi uprave, nadležni za poslove boračko invalidske zaštite, a ne redovni sudovi. Također je navedeno da je Pravilnikom o stambenom zbrinjavanju porodica boraca i ratnih vojnih invalida (''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 103/03) odnosno odredbom člana 23. stav 6. propisano da se protiv konačne liste prioriteta stambenog zbrinjavanja ovih kategorija može izjaviti žalba Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), u roku od 15 dana od dana prijema, o kojim žalbama odlučuje drugostepena stambena komisija koju imenuje ministar rada i boračko-invalidske zaštite. Na osnovu navedenog a u skladu sa odredbom člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
3. Vrhovni sud je rješenjem, broj 71 0 P 041550 10 Rev od 24. decembra 2010. godine, odbacio reviziju izjavljenu na rješenje Okružnog suda, broj 71 0 P 041550 09 Gž od 4. novembra 2009. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbom 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da ravizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S obzirom da se u predmetnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos mjerodavna je vrijednost spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (član 321. stav 2); ako je tužitelj suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, sud će, najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora (član 321. stav 3). U konkretnom slučaju vrijednost spora označena u tužbi je 1.000,00 KM što je ispod propisanog cenzusa za dopuštenost revizije, a odlučivanje o reviziji apelanta nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 237. stava 3. navedenog zakona pa je u tom smislu revizija odbačena kao nedopuštena. Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbi člana 247. istog zakona.
4. Apelant se žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti posebno ukazuju da su stanovi dodjeljivani i licima koja nisu imala svojstvo članova porodice poginulog borca, te da su neka lica koja su dobila stanove već ranije imala riješeno svoje stambeno pitanje. Apelanti su tražili da se raspiše kokurs za ponovnu dodjelu spornih stanova.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Vrhovnog suda, broj 71 0 P 041550 10 Rev od 24. decembra 2010. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena na rješenje Okružnog suda, broj 71 0 P 041550 09 Gž od 4. novembra 2009. godine, a kojim je odbijena žalba apelanta i potvrđeno rješenje Osnovnog suda, broj 71 0 P 041550 07 P od 2. marta 2009. godine, kojim je tužba apelanta odbačena zbog toga što za rješavanje ovog spora nije nadležan sud već organ uprave nadležan za poslove boračko-invalidske zaštite.
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, „na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je pobijanim odlukama tužba apelanta odbačena iz formalnih razloga, budući da redovni sudovi nisu nadležni da u parničnom postupku rješavaju o pravima koja se ostvaruju u upravnom postupku. U konkretnom predmetu dodjele stanova Ustavni sud smatra, da je Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 46/04) utvrđeno da o pravima vezanim za stambeno zbrinjavanje a u skladu sa odredbom člana 79. rješavaju opštinski odnosno gradski organi uprave, nadležni za poslove boračko-invalidske zaštite, a ne redovni sudovi. Ujedno Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 23. i 24. Pravilnika o stambenom zbrinjavanju porodica boraca i ratnih vojnih invalida (''Službeni glasnik Republike Srpske, br. 103/03). Prema navedenim odredbama apelant je zahtjev sadržan u predmetnoj tužbi mogao podnijeti jedino pred nadležnim organima uprave.
10. Dakle tužba je odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti tužbeni zahtjev stvarno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović