Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/11 (I. J., T. J. i A. J.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-960/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-960/11, rješavajući apelaciju Ivice Josića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Josića, Tonke Josić i Ane Josić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-001451 od 14.

decembra 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003- 0-Gž-10-000107 od 17. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-09-000 951 od 24. decembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Josić, Tonka Josić i Ana Josić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnijeli su 24. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-001451 od 14. decembra 2010. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-10-000107 od 17. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-09-000 951 od 24. decembra 2009. godine.

2. Apelanti su 24. aprila 2009. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade štete, označivši kao tuženog Bosnu i Hercegovinu, Ministarstvo unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, Policijsku upravu Tuzla, zastupanu po Federalnom javnom pravobraniocu Sarajevo.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-P-09-000 951 od 19. oktobra 2009. godine navedena tužba je vraćena apelantima uz nalog da je u roku od 8 dana od dana prijema tog rješenja dopune i urede u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) na taj način što će tačno označiti tuženog i zakonskog zastupnika tuženog, osnov za nadležnost suda, određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pravni osnov tužbenog zahtjeva i naznaku vrijednosti spora. Predmetnim rješenjem apelanti su upozoreni da ukoliko tužba ne bude vraćena sudu u određenom roku u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke smatraće se da je povučena, a da će se odbaciti ukoliko bude vraćena bez ispravke.

4. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tužba nije razumljiva i da ne sadrži sve elemente predviđene članom 53. ZPP-a da bi se po njoj moglo postupati. Naime, konstatovao je da u tužbi nije pravilno određen tuženi i zakonski zastupnik tuženog, zatim da nije naznačen osnov za nadležnost suda, niti je tužbeni zahtjev određen u skladu sa činjeničnim navodima tužbe. U vezi sa tim, istakao je da iz činjeničnih navoda tužbe, između ostalog, proizilazi da su pripadnici jedinice MUP-a Tuzlanskog kantona prilikom vršenja upada i pretresa objekta koji je u vlasništvu apelanata, napravili oštećenja na porodičnoj kući apelanata, što je konstatovano u zapisnku o uviđaju od 11. novembra 2008. godine, kao i da je nasilničkim ponašanjem oštećeno zdravlje svih članova porodice, koji su pretrpili velike fizičke i psihičke bolove tako da opredjeljuju zahtjev na iznos od po 25.000 KM za svakog oštećenog, a da se postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se tužena obaveže da apelantima iz osnova štete naknadi iznos od 75.000,00 KM, sa kamatama od nastanka štete do presuđenja, uz naknadu troškova postupka. Sud je zaključio da tako postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na činjenične navode tužbe nije tačno određen, te da nije jasno koju tačno štetu apelanti potražuju i po kojem osnovu, kao i da ukoliko eventualno potražuju naknadu nematerijalne štete ona mora biti opredjeljena za svaki vid eventualno pretrpljene nematerijalne štete, za koje tvrdnje i činjenice uz tužbu treba priložiti i odgovarajuće dokaze.

5. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 032-0-P-09-000 951 od 24. decembra 2009. godine, kojim je odbacio predmetnu tužbu.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je punomoćnik apelanata, postupajući po nalogu iz rješenja broj 032-0-P-09-000 951 od 19. oktobra 2009. godine, dostavio sudu podnesak 30. oktobra 2009. godine, označen kao uređena tužba. Međutim, Sud je zaključio da s obzirom na sadržinu tog podneska, punomoćnik apelanata nije postupio po datom nalogu iz rješenja broj 032-0- P-09-000 951 od 19. oktobra 2009. godine, odnosno nije uredio tužbu u smislu tačnog označavanja tuženog i zakonskog zastupnika tuženog, niti je tačno odredio zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja da bi se po tužbi moglo postupiti. Naime, Sud je istakao da je punomoćnik apelanata ponovo uređenom tužbom označio tuženog kao i u prvobitnoj tužbi, s tim da je samo pored naznačenog „Federalnog javnog pravobranioca“, kao zakonskog zastupnika za Tuzlanski kanton označio „Kantonalnog javnog pravobranioca“, a da pri tome Tuzlanski kanton nije naznačen kao tuženi, već je kao i u prvobitnoj tužbi naznačena Policijska uprava Tuzla, pa prema označavanju tuženog i zakonskog zastupnika nije jasno ko je tačno označen kao tuženi i ko je zakonski zastupnik označenog tuženog. Takođe, Općinski sud je zaključio da punomoćnik apelanata nije odredio ni tužbeni zahtjev apelanata na način da bi se po njemu moglo postupati, s obzirom da je uređenom tužbom punomoćnik apelanata naznačio da apelanti potražuju štetu u iznosima od po „25.000,00 KM za duševni bol i strah“, odnosno ponovo nije opredjelio konkretan vid eventualno pretrpljene nematerijalne štete. Obzirom na navedeno, Sud je odlučio kao izreci rješenja primjenom člana 336. stav 3. ZPP-a.

7. Apelanti su podnijeli žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj 032-0-P-09-000 951 od 24. decembra 2009. godine, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu Rješenjem broj 003-0-Gž- 10-000107 od 17. februara 2010. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.

8. Kantonalni sud konstatovao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu apelanata odbacio kao neurednu u smislu člana 336. stav 3. ZPP-a. Naime, naveo je da su apelanti u uređenoj tužbi kao tuženog označili: Bosnu i Hercegovinu, Ministarstvo unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, Policijsku upravu Tuzla-Kantona Tuzla, zastupane po Federalnom i Kantonalnom javnom pravobraniocu, odnosno da su pravilno kao pravno lice samo naznačili državu Bosnu i Hercegovinu, ali ne i navedene federalne i kantonalne organe, s obzirom da isti nemaju svojstvo pravnog lica. Takođe, po ocjeni Kantonalnog suda apelanti su, shodno odredbi člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, morali u uređenoj tužbi jasno i određeno precizirati svoj tužbeni zahtjev, te decidno navesti za koju vrstu duševnih bolova traže naknadu, s obzirom da su navedenom zakonskom odredbom taksativno nabrojani vidovi nematerijalne štete za koje se po zakonu može tražiti novčana naknada za pretrpljene duševne bolove i to: zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se i vještačenje po vještacima odgovarajuće struke vrši upravo prema tačno opredjeljenom vidu tražene naknade nematerijalne štete, što je bitno i sa procesnog aspekta, pa je neprihvatljiv žalbeni prigovor apelanata da je za uređen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i za daljnje postupanje po istom bilo dovoljno reći da se traži naknada za bol i strah.

9. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-10-000107 od 17. februara 2010. godine apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 070-0-Rev-10-001451 od 14. decembra 2010. godine, konstatujući da je odluka Kantonalnog suda pravilna i zakonita.

10. Apelanti smatraju da su redovni sudovi nezakonito postupili kada su odbacili njihovu tužbu kao neurednu i da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo da ne budu podvrgnuti mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, član 50. Evropske konvencije, te ZPP.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelanata jer je apelanti u ostavljenom roku nisu uredili i dopunili na način kako im je naloženo od strane Općinskog suda. Dakle, redovni sudovi nisu meritorno postupali po tužbi apelanata, već su istu odbacili iz formalnih razloga, budući da apelanti nisu otklonili nedostatke tužbe na koje im je ukazao Općinski sud. S obzirom da su apelanti podnijeli neurednu tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu ni mogli meritorno odlučivati, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-960/11 (I. J., T. J. i A. J.) | Sudska praksa | Aktio