Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1527/11 (S. P.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1527/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1527/11, rješavajući zahtjev Sanele Pleho za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Sanele Pleho za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Službi za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo, da ne provodi postupak izvršenja Rješenja broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011.

godine do donošenja odluke o apelaciji.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanela Pleho (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 1. aprila 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine. Apelantica je 6. aprila dostavila dopunu apelacije u kojoj je osporila Rješenje Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba za stambene i komunalne poslove) broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine, te podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Službe za stambene i komunalne poslovebroj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Upravno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je donijelo Presudu broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine kojom je uvažen je zahtjev Dušana Ivančića (u daljnjem tekstu: tužitelj) za preispitivanje sudske odluke, preinačena je Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U- 43/08 od 19. marta 2010. godine, tako što je tužiteljeva tužba uvažena te su poništene: Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljeneih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC broj: 513- 858-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, Odluka CRPC broj R-513-858-1/1-90-1207 od 24. aprila 2003. godine i Odluka CRPC broj R-513-858-1/1-01-575/04 od 17. marta 2006. godine. Istom presudom je potvrđeno da je tužitelj vlasnik stana pobliže označenog u dispozitivu presude, na osnovu ugovora zaključenog dana 15. februara 1992. godine pod brojem 3513-2810-4, između tužitelja i države SFRJ-SSSNO-Vojne ustanove za upravljanje SF JNA Beograd, kao prednika tuženog te je tuženi dužan trpiti da se tužitelj uknjiži u javne registre, Knjigu položenih ugovora ZK Ureda Općinskog suda u Sarajevu, kao vlasnik 1/1 i obavezani su nadležni sudski i opštinski organi uprave da tužitelja na njegov zahtjev i uz prezentaciju presude uvedu u posjed označene nekretnine u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva.

3. U obrazloženju presude, razmatrajući pitanje primjene materijalnog prava, Sud BiH je istakao da je za primjenu prava u konkretnom slučaju relevantna presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. U navedenom predmetu Evropski sud je pitanje utvrđivanja statusa izbjeglice vezano za povrat vojnog stana od strane oficira Vojske Jugoslavije odnosno Srbije ocijenio irelevantnim za utvrđivanje povrede člana

1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

4. Dalje je istaknuto da je u ovoj presudi u tačci 64. navedeno da, iako podnosilac zahtjeva nije ni izbjeglica ni raseljeneo lice, može se utvrditi povreda člana 1 Prorokola broj 1 uz Evropsku konvencije, jer su sporne mjere Federacije Bosne i Hercegovine iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji stanova iz 1997. godine, te izmjene i dopune Zakona o povratu stanova koje propisuju da se kupoprodajni ugovori, koji su zaključeni u skladu sa zakonima o vojnim stanovima iz 1990. godine, smatraju važećim, a da su ostale dvije kategorije kupaca koji nisu imali pravo na povrat stana i uknjižbu prava vlasništva: lica koja su služila u stranim oružanim snagama nakon rata 1992. godine-1995. godine, kao i lica koja su stekla stanarsko ili drugo ekvivalentno pravo na vojnom stanu u državi sljedbenici SFRJ (prema odredbi člana 39e Zakona o privatizaciji stanova iz 1997. godine i člana 3a Zakona o povratu stanova 1998. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine).

5. U obrazloženju presude je nadalje istaknuto da je u tačci 58 . presude Đokić navedeno da se oduzimanje imovine od nekog lica koje je izvršeno samo da bi se nekom pojedincu pribavila privatna korist ne može smatrati «u javnom interesu», a u tačci 39. se navodi da je Komisija za ljudska prava 27. juna 2007. godine donijela odluku u sličnom predmetu da pravno valjani ugovori o kupoprodaji sami po sebi nisu na kupce prenijeli pravo vlasništva nad stanom, ali su kupcima dali vrijedna imovinska prava (odnosno, pravo da uknjiže pravo vlasništva), koja bi bila «imovina» u smislu člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju (upućuje na odluke br. CH/03/13106 i CH/03/13402 od 27, juna 2007. godine). Također je istaknuto da je Evropski sud u tačci 40. navedene presude naveo da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine 9. jula 2009. godine donio odluku da stanarsko pravo ograničenog trajanja nad vojnim stanom u Srbiji nije ekvivalent stanarskom pravu u smislu propisa o povratu imovine.

6. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda Upravno vijeće Apelacionog odjeljenja Sud BiH je zaključilo da je irelevantno za pravo na povrat imovine što se tužitelj nalazio u službi u Vojsci Jugoslavije, jer je stan napustio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998, godine, pa se u smislu pravila Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine isti morao smatrati izbjeglicom, mada mu prema navedenoj praksi Evropskog suda ovaj uslov nije ni potreban za povrat prava svojine na potraživanom stanu. Sud BiH je našao da je tužena CRPC pogrešno primijenila materijalno pravo, jer je o zahtjevu tužitelja odlučivala na osnovu Zakona o napuštenim stanovima, odnosno na osnovu Pravilnika o potvrđivnaju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, pošto zahtjev tužitelja nije podnesen za vraćanje i mirno uživanje imovine, te je tužena trebala odlučivati prema odredbama sopstevenog Pravilnika o uslovima i postupku o zahtjevima za povrat nepokretne imovine raselejnih lica i izbjeglica. (Konačan prečišćen tekst, Sarajevo, 2. decembar 2004. godine)

7. S obzirom na iznesene razloge, Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je zahtjev za preispitivanje sudske odluke ocijenilo osnovanim, te ga je uvažilo primjenom odredbe člana 54. st,1. i 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br.19/02, 88/07, 83/08 i 74/10), preinačilo osporenu odluku Vijeća za upravne sporove Suda BiH i odlučilo kao u dispozitivu presude.

8. Rješenjem Službe za stambene i komunalne poslove broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine dozvoljeno je vraćanje predmetnog stana tužitelju u svojstvu vlasnika. Istim rješenjem naloženo je apelantici da sa svim članovima iseli iz spredmetnog stana i tako slobodan od ljudi i stvari, vrati stan tužitelju u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Žalba na navedeno rješenje ne odlaže izvršenje.

9. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je Sud BiH nezakonito donio i mimo nadležnosti donio osporavanu presudu. Ističe da se Sud BiH neosnovano poziva na presudu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Navodi da je tužitelj trajno riješio svoje stambeno pitanje iz stambenog fonda oružanih snaga susjedne države, jer mu je dodijeljen zajam čime se smatra trajno riješen i skida se sa liste aplikanata za dodjelu stana. Osim toga osporena presuda je, po mišljenju apelantice donesena u suprotnosti sa odredbama materijalnog prava koje se primijenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a koje su lex specialis u konkretnom slučaju. U predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je naložio tuženoj strani da isplati naknadu za stan aplikantu a ne da izvrši upis prava vlasništva na potraživanom stanu. Apelantica se poziva na odluke Ustavnog suda u predmetima u 83/03 i AP 2771/06, te odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u predmetima koji se tiču povrata stanova bivših pripadnika JNA koji su ostali na službi u Vojsci Jugoslavije. Apelantica posebno ukazuje da Sud BiH nije nadležan da utvrđuje pravo vlasništva na nekretninama i da nalaže upis prava vlasništva u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora, te je Sud BiH donoseći osporenu presudu prekoračio svoju stvarnu nadležnost. Apelantica smatra da navodi istaknuti u apelaciji o povredi prava na dom i imovinu predstavljaju dovoljan razlog za donošenje privremene mjere. Također navodi da bi izvršenjem osporene presude Suda BiH nastupila neotklonjiva šteta za apelanticu, ratnog vojnog invalida, i članove njenog porodičnog domaćinstva (suprug i dvoje malodobne djece).

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o apelaciji. Naime, predmetna apelacija pokreće pitanja u pogledu ovlaštenja Suda BiH da u upravnom sporu protiv odluka CRPC odlučuje o pravu vlasništava na predmetnom stanu , te da naloži upis u zemljišne knjige. Nadalje, sporno je da li je tužitelj riješio stambeno pitanje kod stambenog fonda druge države tj. dobio je zajam za stan i tako je riješio svoje stambeno pitanje. Konačno, sporno je i da li je Sud BiH slijedio praksu u slučaju Đokić jer je u njegovom slučaju naložena isplata novčane protuvrijednosti. Pored toga, apelantica je ratni vojni invalid i u predmetnom stanu živi sa suprugom i dvoje malodobne djece, pa bi, po mišljenju Ustavnog suda, iseljenjem iz predmetnog stana apelantica i njena porodica mogli pretrpjeti nenadoknadivu štetu. Slijedom navedenog, neupitno je da je donošenje privremene mjere u interesu kako apelantuce kao stranke, tako i u interesu vođenja postupka, obzirom da Ustavni sud smatra da je lakše tužitelju sačekati okončanje postupka pred Ustavnim sudom, jer se isti ne nalazi u posjedu stana u kojem apelantica sa svojom porodicom živi, nego u slučaju eventualnog uspjeha apelantice u postupku pred Ustavnim sudom, ponovo pokušavati apelanticu vraćati u predmetni stan. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

13. Stoga, imajući u vidu ozbiljna ustavna pitanja koja se pokreću apelacijom i koja je neophodno meritorno ispitati, te činjenicu da eventualna apelanticina žalba i protiv rješenja kojim se tužitelju vraća predmetni stan u posjed, nema za posljedicu odlaganje prinudnog iseljenja apelanta, a imajući u vidu apelanticine lične prilike, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu apelantice, ali i postupka pred Ustavnim sudom da se privremeno do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji odloži izvršenje izvršenje Presude Suda BiH broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine Rješenja Službe za stambene i komunalne poslovebroj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.

14. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1527/11 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio