Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-222/11 (GP «RAD» AD u stečaju Derventa)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-222/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-222/11, rješavajući zahtjev GP «RAD» AD u stečaju Derventa za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev GP «RAD» AD u stečaju Derventa za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. GP «RAD» AD u stečaju Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Lukić, advokat iz Šamca, podnio je 17. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 006125 10 Rev od 18. novembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 006125 10 Gž od 23. juna 2010. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 006125 09 P od 11. januara 2010. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda broj 85 0 P 006125 09 P od 11. januara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 006125 09 P od 11. januara 2010. godine utvrđeno je da je osnovana izlučna prijava tužilaca Radovana Pazurević i Mire Pazurević (u daljnjem tekstu: tužioci) u stečajnom postupku koji se vodi kod Osnovnog suda protiv apelanta kao stečajnog dužnika, pa je tužiocima priznato pravo na izlučenje iz stečajne mase jednog poslovnog prostora koji se nalazi u Derventi preciznije označenog u izreci presude. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da im apelant izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis navedenog poslovnog prostora u zemljišne knjige, a u protivnom da će takvu ispravu zamijeniti predmetna presuda. Apelant je obavezan naknaditi troškove parničnog postupka tužiocima.
3. Apelant se žalio Okružnom sudu protiv navedene presude Osnovnog suda.
Odlučujući o žalbi Okružni sud je donio presudu broj 85 0 P 006125 10 Gž od 23. juna 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica utvrdio da su tužioci sa apelantom prije otvaranja stečajnog postupka nad njim zaključili ugovor 4. juna 2005. godine o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog poslovnog prostora, da se navedenim ugovorom apelant obavezao izgraditi poslovni prostor do 30. augusta 2005. godine, a tužioci isplatiti cijenu u 3 jednake rate na poslovni račun udruženja građana «Stvarni investitori u Milenijum», u koje se apelant uključio 25. marta 2005. godine. Okružni sud je dalje naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su tužioci uplatili cjelokupan iznos koji je naveden u ugovoru, da je sačinjen zapisnik o primopredaji poslovnog prostora 23. decembra 2005. godine u kome je navedeno da su obje stranke ispunile svoje obaveze iz ugovora, te da su tužioci platili porez na promet. Prvostepeni sud je iz navedenog zaključio da su tužioci na osnovu navedenog ugovora stekli pravo da im se iz stečajne mase izluči predmetni poslovni prostor koji od 2005. godine drže u svom posjedu. Okružni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo.
4. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 85 0 P 006125 10 Rev od 18. novembra 2010. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da izlučni povjerilac ima najprivilegovaniji položaj u stečajnom postupku, jer potraživanje koje on ima odnosi se na tačno određenu stvar koja ne pripada stečajnom dužniku i kao takva ima se izlučiti iz stečanje mase i predati se povjeriocu na njegov zahtjev. Vrhovni sud se pozvao na član 41. stav 1. Zakona o stečajnom postupku i zaključio da izlučni povjerilac nije stečajni povjerilac i da se ne namiruje iz stečajne mase. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant u reviziji pravilno ukazao da je valjanost spornog ugovora pobijao prigovorima i da nije bilo nužno da za takve radnje pokreće zasebnu parnicu, što je po mišljenju Vrhovnog suda u skladu sa čl. 84. i 89. Zakona o stečajnom postupku. Vrhovni sud je također, istakao da je sporno u konkretnoj parnici da li su tužioci temeljem ugovora o udruživanju sredstava u odnosu na poslovni prostor čije izlučenje traže iz stečajne mase apelanta kao stečajnog dužnika, stekli pravo svojine. Iz svega navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, slijedi da tužioci imaju pravni osnov (ugovor o udruživanju sredstava) za sticanje prava svojine na spornom poslovnom prostoru, a okolnost da se upis ne može izvršiti, jer se radi o građevinskom objektu koji prethodno mora dobiti upotrebnu dozvolu da bi se potom izvršio upis etažne svojine, ne dovodi u pitanje osnovanost zahtjeva koji se kod utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju zasniva na odredbi člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (pretpostavljeni vlasnik).
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su sudovi u predmetnom postupku očigledno proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer na konkretni pravni odnos nisu primijenili odredbe Zakona o stečaju. Osporenim presudama, kako je dalje naveo, apelantu je otuđena nekretnina koja mu pripada i na koju tužioci nemaju pravo, jer je nisu stekli valjanim pravnim radnjama i zakonitim teretnim pravnim poslom. Obzirom da stečajni postupak traje i da se provodi hitno, po mišljenju apelanta postoji opasnost da tužioci otuđe spornu nekretninu i time trajno oštete stečajnu masu apelanta. S toga je apelant zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje pravosnažne presude i tužiocima zabranjuje otuđenje sporne nekretnine.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović