Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2527/09 ("Hypo Alpe Adria Bank" AD Banjaluka)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2527/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2527/09, rješavajući zahtjev "Hypo Alpe Adria Bank" AD Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev "Hypo Alpe Adria Bank" AD Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. "Hypo Alpe Adria Bank" AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 6. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 173 od 7. jula 2009. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio stečajnom dužniku DI "Borja" AD Teslić da zaključuje bilo kakve ugovore o prenosu prava na nepokretnostima koje su upisane u p.l. broj 1023 k.o. Teslić – Grad do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Ps-
06-000 174 od 27. aprila 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom DI "Borja" AD Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) u ukupnom iznosu od 5.257.320,22 KM sa pravom razlučnog namirenja. Također je odbijen apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojom se tuženom zabranjuje da otuđi, optereti ili raspoalže imovinom na koju je usmjereno potraživanje apelanta. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su "Kristal Banka" AD Banjaluka, kao apelantov pravni prednik i tuženi zaključili Ugovor o dugoročnom kreditu broj 6033-0-02183/02 od 23. septembra 2002. godine kojim je banka odobrila tuženom kredit u iznosu od 3.300.000,00 KM sa kamatom od 10% sa rokom otplate od sedam godina, uz zasnivanje založnog prava na nekretninama tuženog upisanih u p.l. broj 1023 k.o. Teslić – Grad u korist banke. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je Rješenjem tog suda broj St-18/04 od 25. marta 2005. godine otvoren stečajni postupak nad tuženim, te da je u stečajnom postupku apelantu priznato potraživanje u iznosu od 3.634.690,50 KM, dok je osporeno pravo na potraživanje kamata u iznosu od 1.622.659,72 KM i pravo na razlučno namirenje. Imajući u vidu da je u stečajnom postupku apelantu priznato potraživanje u iznosu od 3.634.690,50 KM, te da je apelant potpisivanjem izvoda iz otvorenih stavki od 8. januara 2006. godine pristao na dug koji mu je ponuđen, Osnovni sud je naveo da se to smatra vansudskim poravnanjem u smislu odredaba člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi osnovanim njegovo potraživanje prema tuženom preko iznosa koji mu je priznat u stečajnom postupku. Nadalje, u pogledu apelantovog zahtjeva da mu se prizna pravo razlučnog namirenja, Osnovni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je stekao založno pravo na predmetnim nekretninama tuženog. Naime, Osnovni sud je naveo da je Osnovni sud u Tesliću, na osnovu saglasnih izjava apelantovog pravnog prednika i tuženog, donio Rješenje broj Ip-82/02 od 10. oktobra 2002. godine kojim je određena uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama tuženog i kojim je naloženo Katastru Opštine Teslić da izvrši uknjižbu založnog prava. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je navedeno rješenje samo zabilježeno u Katastru, budući da Katastar nije ovlašten za upis hipoteke na nekretninama. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 250. u vezi sa članom 186. Zakona o izvršnom postupku, koji se primjenjivao u to vrijeme, bilo propisano da se založno pravo na nepokretnosti, za područje za koje se ne vodi zemljišna knjiga, zasniva upisom u intabulacionu ili drugu knjigu, odnosno popisom nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije stekao založno pravo na predmetnim nekretninama, pa samim tim ni svojstvo hipotekarnog povjerioca koji ima pravo da se u stečajnom postupku namiri prije ostalih povjerilaca.
3. Odučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 013-0-Pž-07-000 130 od 14. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 173 od 7. jula 2009. godine kojom je reviziju djelimično uvažio, pa je drugostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom u iznosu od 1.622.659,72 KM, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe, predmetnom presudom preinačena je drugostepena presuda u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom u iznosu od 3.634.690,50 KM, tako što je apelantova žalba uvažena, pa je utvrđeno da je osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom u navedenom iznosu. U preostalom dijelu, u kojem je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje prava razlučnom namirenja, revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženim apelant prijavio svoje potraživanje u iznosu od 5.257.320,22 KM. Takođe, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je stečajni upravnik priznao apelantovo potraživanje u iznosu od 3.634.690,50 KM, dok je osporio potraživanje na ime kamata u iznosu od 1.622.659,72 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da su apelant i tuženi potpisali izvod otvorenih stavki od 8. januara 2006. godine, kojim je potvrđeno apelantovo potraživanje prema tuženom na dan 31. decembar 2005. godine, ali da to ne znači da su stranke zaključile vansudsko poravnanje u smislu člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da su apelant i tuženi zaključili vansudsko poravnanje, Vrhovni sud je naveo da su samim tim propustili utvrditi relevantne činjenice u pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu kamata u iznosu od 1.622.659,72 KM, zbog čega je i ukinuo drugostepenu presudu u tom dijelu i predmet vratio na ponovno suđenje.
5. Nadalje,vezano za dio odluke kojim je odbijena revizija apelanta (za utvrđenje da mu pripada pravo razlučnog namirenja radi, naplate dospjelog potraživanja) Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 64. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 250. Zakona o izvršnom postupku, koji se primjenjivao u vrijeme kada je doneseno Rješenje Osnovnog suda u Tesliću broj Ip-82/02 od 10. oktobra 2002. godine (kojim je određena uknjižba založnog prava), propisano da se založno pravo na nepokretnosti, za područje za koje se ne vodi zemljišna knjiga, zasniva upisom u intabulacionu ili drugu knjigu u koju se upisuje založno pravo na nepokretnosti. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da ako povjerilac ne može da prezentira dokaz o pravu svojine dužnika, koji se prema pravnim pravilima traži za upis hipoteke u intabulacione knjige, može po članu
186. Zakona o izvršnom postupku da predloži zasnivanje založnog prava popisom nepokretnosti u smislu člana 248. stav 1. istog zakona. S obzirom da je Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću broj Ip-
82/02 od 10. oktobra 2002. godine određena uknjižba založnog prava, ali da založno pravo nije upisano u zemljišne knjige, niti drugu intabulacionu knjigu, odnosno da nije izvršen popis nepokretnosti u smislu člana 248. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije zasnovao založno pravo na predmetnim nekretninama tuženog, te da mu stoga i ne pripada pravo razlučnog namirenja nad tim nekretninama u smislu člana 38. Zakona o stečajnom postupku.
6. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda „u dijelu revizije koja se e odnosila na to da se utvrdi da apelantu po osnovu uknjižbe založnog prava na nepokretnosti srečajnog dužnika „Borja“ AD Teslić pripada pravo razlučnog namirenja radi, naplate dospjelog potraživanja apelanta“ povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 186. i 248. Zakona o izvršnom postupku, te pogrešno zaključio da apelant nema zasnovano založno pravo na predmetnim nekretninama tuženog. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je u stečajnom postupku svrstan u opšti isplatni red, te da je nesporno da će njegovo potraživanje prema tuženom u procentualnom iznosu biti svakako umanjeno, odnosno da se neće moći u potpunosti namiriti ukoliko bi u međuvremenu imovina tuženog kao stečajnog dužnika bila u cijelosti prodana. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju Vlada Republike Srpske zainteresovana za kupovinu imovine tuženog, a pod uslovima i okolnostima zbog kojih apelant svakako neće moći namiriti svoje potraživanje. Stoga, apelant predlaže donošenje privremene mjere o zabrani raspolaganja na predmetnim nekretninama tuženog do donošenja odluke o apelaciji.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Naime, Ustavni sud naglašava da razlozi, te dokazi koje je apelant dužan dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je svrstan u opšti isplatni red, te navodi o zainteresovanosti Vlade Republike Srpske za kupovinu tuženog, ne predstavljaju sami po sebi dovoljan dokaz za usvajanje predložene privremene mjere. Naime, Ustavni sud smatra da naprijed navedeni razlozi nisu dovoljni da bi se izveo zaključak da apelant neće moći naplatiti svoje potraživanje koje ima prema tuženom u predmetnom stečajnom postupku, te da će na taj način pretrpjeti određene štetne posljedice. Imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović