Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2852/10 (P. K.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2852/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-2852/10, rješavajući zahtjev Pere Kalinića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Pere Kalinića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Kalinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupaju Mirko Dabić i Simo Tošić, advokati iz Banjaluke, podnio je 9. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11-0-K-001145 10 Kž od 22. aprila 2010. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11-0-K-001145 09 K od 8. oktobra 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo prekinuto izdržavanje kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Okružni sud je presudom broj 11-0-K-001145 09 K od 8. oktobra 2009. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u sticaju sa krivičnim djelom tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZ RS i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. Navedenom presudom, na osnovu člana 62. stav 1. KZ RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti, kojom se od apelanta oduzima nož marke «El Gran Cazador» dužine oštrice 8 centimetara. Oštećeni su shodno članu 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) upućujeni na parnični postupak. Apelant je također, obvezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal.
3. Apelant i Okružni tužilac iz Banjaluke su se žalili Vrhovnom sudu protiv navedene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je odlučujući o žalbama donio presudu broj 11-0-K-001145 10 Kž od 22. aprila 2010. godine, kojom je žalbe apelanta i Okružnog tužioca iz Banjaluke odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se apelant žalio zbog povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni. U odnosu na žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice Vrhovni sud je istakao da dokazi provedeni na glavnom pretresu, koje je pravilno ocijenio prvostepeni sud, predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak prvostepenog suda u pogledu činjenica od odlučnog značaja, uključujući i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, na šta je apelant posebno ukazao u žalbi. Vrhovni sud je utvrdio da provedeni dokazi (iskazi više svjedoka, zatim iskaz apelanta kao svjedoka, nalaz i mišljenje sudskog vještaka, zapisnik o uviđaju i drugi materijalni dokazi) posmatrani u međusobnoj povezanosti potvrđuju pravilnost zaključka prvostepenog suda. U odnosu na apelantove žalbene prigovore o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, pogrešnoj pravnoj ocjeni radnji apelanta, zatim da je postupao u nužnoj odbrani ili pak u prekoračenju nužne odbrane, te prigovore u pogledu vinosti, Vrhovni sud je u obrazloženju presude dao detaljne razloge zašto je sve ove navode žalbe odbio kao neosnovane.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su sudovi pogrešno ocijenili i upotrijebili izvedene dokaze, zatim da drugostepena presuda ne zadovoljava zahtjev «obrazložene odluke», te da pitanje nužne odbrane koje je istakao sudovi nisu raspravili. Apelant je predložio da, u skladu sa članom 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi bilo prekinuto izdržavanja kazne zatvora do okončanja postupka po apelaciji.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud naglašava da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora na koju je upućen temeljem pravomoćne i izvršne presude, a suština zahtjeva za izdavanje privremene mjere odnosi se na prekid izdržavanja kazne zatvora, čime bi bilo dovedno u pitanje i izvršenje pravosnažne odluke suda. Nadalje, apelant u prilog izdavanja privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da su navodi o kršenju ustavnih prava na koje je u apelaciji ukazao a koji se tiču merituma predmeta predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da bi se, usvajanjem apelantovog zahtjeva, dovelo u pitanje izvršenje pravosnažne sudske odluke, a da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio niti jedan argument i dokaz koji bi ukazao na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović