Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3141/10 (I. A. i M. A.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3141/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3141/10, rješavajući zahtjev Inde Ažman i Miroslava Ažmana, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Inde Ažman i Miroslava Ažmana za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Inda Ažman i Miroslav Ažman (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 23. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000582 od 13. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-000893 od 30. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1065/04 od 20. januara 2006. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje stana u Sarajevu, ulica Envera Šehovića broj 42/8, stan broj 134 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1065/04 od 20. januara 2006. godine, donesenoj po tužbi Alda Mandića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih –protivtužitelja „Energoinvest“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: davatelj stana), Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Stambeni fond) i apelanata, utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o korištenju predmetnog stana broj MB/05-5-650/88 od 3. novembra 1988. godine zaključen između tužitelja i Stambenog fonda, da je na osnovu tog ugovora tužitelj stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu te da mu pripadaju sva prava i obaveze utvrđene za nositelje stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine uključujući i sva prava koja proističu iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedenom presudom je odbačen zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio upis navedenih prava u evidencije Stambenog fonda i davatelja stana (prvi stav izreke presude).
3. Presudom je također utvrđeno da je ništav Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 03-1-OH-1-3659/96 od 23. decembra 1996. godine zaključen između davatelja stana i apelantice, te je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo brisanje prava apelantice i upis prava tužitelja u evidencije Stambenog fonda i davatelja stana (drugi stav izreke presude).
4. Nadalje, utvrđeno je i da je ništav Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem je postojalo stanarsko pravo a koji je bio zaključen između davatelja stana kao prodavca i apelanata kao kupaca pod brojem 875/99 od 1. juna 1999. godine i ovjeren kod Općinskog suda te je naloženo Općinskom sudu-Zemljišno-knjižnom uredu Odsjek KPU da u odgovarajućim podulošcima i Dn-a izbriše upis prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu (treći stav izreke presude).
5. Navedenom presudom se Općinski sud oglasio apsolutno nenadležnim za iseljenje apelanata iz predmetnog stana pa je tužba u tom dijelu odbačena (četvrti stav izreke presude). Osim toga, stavom pet izreke presude je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi ništavost Ugovora o korištenju predmetnog stana broj MB/05-5-650/88 od 3. novembra 1988. godine koji je zaključen između tužitelja i Stambenog fonda, a apelanti su obavezani da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka.
6. U postupku je utvrđeno da su tužitelj (koji je apelanticin brat) i njihov otac (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) bili zaposleni kod davatelja stana. Davatelj stana je predniku apelantice 1977. godine dodijelio na korištenje predmetni stan u kojem je prednik apelantice živio sa suprugom i tužiteljem. Prednik apelantice i njegova supruga su 1988. godine napustili predmetni stan radi preseljenja u privatnu kuću dok je predmetni stan nastavio da koristi tužitelj kao član porodičnog domaćinstva. Na tužitelja je, s tim u vezi, na osnovu saglasnosti davatelja stana Ugovorom o korištenju predmetnog stana broj MB/05-5-650/88 od 3. novembra 1988. godine, shodno odredbama člana 22. Zakona o stambenim odnosima, izvršen prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu. Nakon početka ratnih sukoba 1992. godine tužitelj se sa porodicom iselio u Švedsku dok se u predmetni stan ponovno uselio prednik apelantice sa suprugom na osnovu rješenja davatelja stana. Prednik apelantice je sa SIZ-om Stanovanja grada Sarajeva zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana od 21. septembra 1993. godine. Nakon toga, apelantica je na osnovu Odluke davatelja stana o davanju saglasnosti za prijenos stanarskog prava sa prednika apelantice na apelanticu od 19. decembra 1996. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, a nakon toga predmetni stan su apelanti i otkupili.
7. Općinski sud je naveo da je članom 22. Zakona o stambenim odnosima propisano da kada nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davatelja stana.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je pravno valjan ugovor o korištenje predmetnog stana zaključen između tužitelja i davatelja stana, te da je s tim u vezi, tužitelj nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo i da članom 22. Zakona o stambenim odnosima nije propisano da u situaciji kakva je bila i konkretna, raniji nositelj stanarskog prava i njegov bračni drug koji su trajno napustili stan moraju dati saglasnost na dogovor članova porodičnog domaćinstva o određivanju novog nositelja stanarskog prava, te da u spisu predmeta nije pronađen nikakav dokument koji bi upućivao na činjenicu da je osim tužitelja postojao još neki član porodičnog domaćinstva prednika apelantice i da je između njih postojao neki spor u vezi stanarskog prava. Slijedom navedenog, Općinski sud je utvrdio da su i svi ugovori koje su nakon 1988. godine zaključili prednik apelantice odnosno apelanti sa davateljem stana ništavi, te da se i prednik apelantice i apelanti smatraju privremenim korisnicima predmetnog stana. Pri tom je Općinski sud imao u vidu da je tužitelj (u svojstvu nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu) predmetni stan napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine te da se, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), smatra izbjeglicom ili raseljenim licem sa pravom na povratak u stan. Općinski sud je naveo i da za rješavanje konkretne pravne stvari nije bitno što se prednik apelantice koji je nekada bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu ponovno vratio u predmetni stan 1992. godine jer taj povratak ne znači i pravo na ponovno sticanje stanarskog prava. Istovremeno, prema obrazloženju Općinskog suda, iz svih navedenih razloga neosnovan je protivtužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi ništavost Ugovora o korištenju predmetnog stana broj MB/05-5-650/88 od 3. novembra 1988. godine kojim je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu.
9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud apelantima naloži da se isele iz predmetnog stana, Općinski sud je naveo da je nenadležan za rješavanje konkretnog zahtjeva budući da je za to pitanja nadležan upravni organ – Uprava za stambena pitanja, Odjeljenje Novo Sarajevo pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbacio.
10. I konačno, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se briše ugovor zaključen između davatelja stana na korištenje i apelantice, te da se upiše ugovor zaključen između tužitelja i davatelja stana na korištenje u evidencijama davatelja stana i Stambenog fonda, Općinski sud je naveo da za takve radnje ne postoji pravni interes pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbacio.
11. Protiv navedene presude apelanti i Stambeni fond su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 009-0-Gž-06-000893 od 30. juna 2009. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu odlučio uz pravilnu primjenu Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o obligacionim odnosima, uz pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i bez povreda odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da su žalbe apelanata i Stambenog fonda neosnovane, prihvatajući kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani i žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o upravno-pravnoj stvari u kojoj nije nadležan sud već upravni organ budući da je u konkretnom slučaju Općinski sud svoju nadležnost zasnovao na članu 27. stav 2. tačka a) Zakona o sudovima Federacije BiH prema kojem su općinski sudovi nadležni da sude u građanskim sporovima u koje spadaju i stambeni sporovi. Prema obrazloženju Kantonalnog suda neosnovani su i prigovori nedostatka pasivne legitimacije davatelja stana budući da su rješenjem Kantonalnog suda stanovi „Energoinvest“ DP „Energomontaža“ i DP „Montaža Elektroenergetika“ u postupku privatizacije prenijeti na davatelja stana.
12. Odlučujući o izjavljenoj reviziji apelanata Vrhovni sud je donio rješenje broj 070-0-
Rev-10-000582 od 13. jula 2010. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu jer vrijednost spora u konkretnom slučaju ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju postoji osnov za izuzetno odlučivanje u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a jer odlučenje ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
13. Vezano za podnesenu apelaciju Ustavni sud konstatira da su apelanti prethodno 9. septembra 2009. godine bili podnijeli apelaciju protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-
000893 od 30. juna 2009. godine ali je ta apelacija odlukom o dopustivosti broj AP 2844/09 i od 11. februara 2010. godine odbačena kao preuranjena jer postupak po reviziji nije bio okončan. S obzirom na ove okolnosti Ustavni sud konstatira da je apelacija u ovom predmetu blagovremena jer Ustavni sud, shodno usvojenoj praksi, blagovremenost apelacije cijeni u odnosu na prvobitnu podnesenu apelaciju te da stoga ne postoje okolnosti koje bi sprečavale odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu apelanata za donošenje privremene mjere.
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da prijenos stanarskog prava sa prednika apelantice na tužitelja iz 1988. godine nije izvršeno na zakonit način budući da je takvo prenošenje bilo moguće samo u slučaju smrti dotadašnjeg nositelja stanarskog prava, što nije konkretan slučaj jer prednik apelantice nije tada umro. Apelanti također smatraju da je za navedeni prenos stanarskog prava bila potrebna i saglasnost supruge prednika apelantice kao sunositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Osim toga, apelanti smatraju da sudovi nisu mogli odlučivati kao da se radi o napuštenom stanu jer je predmetni stan napustio tužitelj sa porodicom a ne i prednik apelantice (koji je bio raniji nositelj stanarskog prava) sa suprugom. Apelanti također smatraju da je za konkretan slučaj bitno i da se tužitelj nije brinuo za prednika apelatnice i njegovu suprugu već da je to činila isključivo apelantica te da joj je iz tog razloga 1996. godine prednik apelatnice i dao saglasnost za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelanti smatraju da sud nije smio odbiti zahtjev za uključenje prednika apelatnice kao umješača na strani apelanata jer su smatrali da ne postoji njegov interes za miješanje u konkretnu parnicu. Apelanti navode i da predmetni stan smatraju svojim domom jer je to jedini stan koji su stekli na zakonit način. Iz navedenih razloga apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio otuđenje predmetnog stana do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu naveli niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žale da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, apelanti osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio otuđenje predmetnog stana do donošenja konačne odluke po apelaciji, ne nude nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navode konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi ne donošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanata o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović