Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3272/09 (M. Š.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3272/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-3272/09, rješavajući zahtjev Mirsada Šunje za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirsada Šunje za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Šunje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Alica Zećo advokat iz Mostara, podnio je 21. oktobra 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014756 08 Rev od 23. jula 2009. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014756 04 P od 21. juna 2007. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Općinskog suda, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda utvrđeno je da je Vojin Čorlija (u daljnjem tekstu: tužitelj) vlasnik sa dijelom 1/1 zgrade izgrađene na nekretnini označenoj kao k.č. 37/31, upisane u zk.ul. broj 5810 k.o. Mostar, kao i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, koje pravo mu je apelant dužan priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva jer će u suprotnom takvu potvrdu zamijeniti presuda. U drugom stavu izreke presude, obavezan je apelant da tužitelju preda u posjed naprijed navedenu nekretninu, slobodnu od ljudi i stvari uz naknadu troškova postupka sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj sa Stanislavom Dangubić kao vlasnicom spornih nekretnina postigao «dogovor» oko kupovine jedne njene nekretnine (jer su u zk. izvatku upisane dvije) nakon čega je tokom 1991. godine stari objekat srušio i pristupio gradnji novog, kojeg je do nastupanja ratnih okolnosti završio do 90%. Utvrđeno je nadalje da je tužitelj imao građevinsku dozvolu na ime vlasnice Stanislave Dangubić za prizemni dio objekta i da je izvršio bespravnu gradnju prizemlja i prvog sprata, ali da ga bespravna gradnja ne spriječava da postavi tužbeni zahtjev kojim zahtijeva da se utvrdi vlasnikom po osnovu gradnje. Općinski sud je zaključio da je tužitelj u cijelosti savjestan graditelj te mu kao takvom pripada pravo svojine na građevinskom objektu, obzirom na obim njegovih investicionih ulaganja (iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je navedenom izgradnjom raniji objekat izgubio svoj prvobitni identitet) i činjenicu da je Stanislava Dangubić na postignuti «dogovor» sa tužiteljem obavezala i svoju kćer Željku, koja je u svojstvu sjedoka saslušana pred sudom. U pogledu činjenice da se apelant naknadno na spornoj nekretnini upisao u zemljišne knjige kao vlasnik, Općinski sud je istakao da to istovremeno ne znači i da je stekao pravo vlasništva, pogotovo u odnosu na tužitelja koji je pravo vlasništva stekao izgradnjom objekta i bio posjednik u trenutku kad je apelant na bespravan način stupio u posjed nekretnine. Zatim, kako je dalje navedeno, apelant prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora čiji je predmet sporna nekretnina nije bio savjestan, jer je prije izbijanja ratnih okolnosti znao da je tužitelj spornu nekretninu kupio od Stanislave Dangubić. Navedene činjenice je u svom iskazu u potpunosti potvrdila sjedokonja Željka Stokić rođ. Dangubić, kći Stanislave Dagubić, sa kojom je apelant zaključio kupoprodajni ugovor čiji je iskaz ciljenjen u vezi sa svim ostalim provedenim dokazima.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom brioj 58 0 P 014756 07 Gž od 28. februara 2008. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi vlasnikom spornih nekretnina (označene u prvostepenoj presudi) i da mu ih apelant preda u posjed. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj u tužbi istakao da se na spornoj nekretnini vlasništvo Stanislave Dangubić sa dijelom 1/1, vode dvije kuće. Sa Stanislavom Dangubić kao prodavcem zaključio je ugovor prema kojem mu ona prodaje jednu od kuća, dok je druga ostala u njenom vlasništvu. Prvostepeni sud je zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na izgrađenom objektu kao savjestan graditelj na osnovu odredbe iz člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVO). Kantonalni sud je preinačavajući prvostepenu presudu istakao da nije mogao prihvatiti ovako utvrđenje prvostepenog suda, jer je ključno pitanje za rješenje konkretnog spora da li se može steći pravo vlasništva građenjem na društvenom (sada državnom) vlasništvu. S tim u vezi, Kantonalni sud je uvidom u zk. izvadak utvrdio da se na spornoj nekretnini označenoj kao kč. 37/31 nalaze dvije zgrade vlasništvo Stanislave Dangubić sa dijelom 1/1 a da je pravo vlasništva na zemljištu upisano kao društveno (sada državno) vlasništvo. Prema tome, kako je dalje obrazloženo, bilo je neophodno da je tužitelj gradio na zemljištu koje je u građanskom a ne državnom vlasništvu, zbog čega je tužiteljev zahtjev u cijelosti odbijen.

4. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 014756 08 Rev od 23. jula 2009. godine djelomično uvažio tužiteljevu reviziju i drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za predaju u posjed zgrade izgrađene na nekretnini označenoj kao kč. broj 37/31 upisanoj u zk. Ul. 5810 k.o. Mostar i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade i za taj dio tužbenog zahtjeva apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav II izreke prvostepene presude). U ostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je pravilan stav drugostepenog suda prema kojem tužitelj građenjem bez pravnog osnova na građevinskom zemljištu u društvenoj, sada državnoj svojini, nije mogao steći ni pravo vlasništva a ni trajno pravo korištenja. S obzirom da je u postupku vođenom pred Općinskim sudom pod brojem P-

468/02 utvrđeno da nije pravno valjan i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor zaključen između tužitelja i Stanislave Dangubić o prenosu prava vlasništva na zgradi izgrađenoj na parceli kč. broj 37/31 u zk. ul. 5810 ko. Mostar, ne postoji pravni osnov prenosa prava vlasništva i prava korištenja pravnim poslom. Tužitelj je, kako je dalje navedeno, svoj tužbeni zahtjev zasnovao na pravu građenja na tuđem zemljištu, pri čemu je zanemario da se na originaran način na stvarima u društvenoj svojini ne može steći ni pravo vlasništva niti bilo koje drugo stvarno pravo. Stoga, kod činjeničnih utvrđenja da je tužitelj gradio na gradskom građevinskom zemljištu na kojem nije imao pravo korištenja-građenja, nije mogao ni steći pravo vlasništva na izgrađenom objektu. To međutim ne znači, kako je istakao Vrhovni sud, da tužitelju ne pripada pravo na posjed tog objekta, sve dok ne bude uklonjen. Naime, kako je dalje navedeno, apelant je zaključenim ugovorom o kupoprodaji nekretnine, kojeg je zaključio sa Željkom Dangubić 24. decembra 2003. godine kao zakonskom nasljednicom Stanislave Dangubić, kupio nekretnine označene kao kč. 37/31 u zk.ul. 5810 ko. Mostar. Iz navedenog proizilazi, kako je zaključio Vrhovni sud, da apelant nije kupio zgradu koju je bespravno napravio tužitelj, nego je na njega prenijeto postojeće zemljišno-knjižno stanje prije nego je zgrada napravljena. Zbog toga po mišljenju Vrhovnog suda između tužitelja i apelanta nema odnosa konkurencije jačeg pravnog osnova na izgrađenom objektu. Polazeći od nespornih činjenica da je tužitelj sagradio objekat koji je u posjedu apelanta, da apelant pravnim poslom nije kupio niti je mogao kupiti od nasljednika ranijeg zemljišno-knjižnog vlasnika spornu nekretninu, jer ju je nesporno sagradio tužitelj za života Stanislave Dangubić, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan zahtjev tužitelja za predaju u posjed stambenog objekta, zbog čega je reviziju djelomično uvažio.

5. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konevncija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konevnciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, proizvoljnom ocjenom provedenih dokaza i nedostatkom obrazloženja o odlučnim činenicama. S tim u vezi je istakao da osporenom presudom Vrhovnog suda nije osporeno njegovo pravo vlasništava na spornim nekreninama, ali je tužitelju istovremeno vraćen posjed zgrade koju je bespravno sagradio. Apelant smatra da su sve tri presude kontardiktorne jedan drugoj i da je Vrhovni sud u svojoj konačnoj presudi dao veće pravo tužitelju kojem je utvrdio pravo na posjed sporne nekretnine od njegovog prava vlasništva iste nekretnine. Predložio je da se apelacija usvoji, presuda Vrhovnog suda ukine i potvrdi presuda Kantonalnog suda.

6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da bi izvršenjem presude Vrhovnog suda, nastupile nenadoknadive štetne posljedice jer su sporne nekretnine prešle u vlasništvo Armex d.o.o. Mostar čiji je osnivač u odnosu na kojeg je pokrenut izvršni postupak tražioca izvršenja Hypo Alpe Adria Bank protiv Armexa kao izvršenika.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3272/09 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio