Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3411/10 («Senabil» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3411/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-3411/10, rješavajući zahtjev «Senabil» d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Senabil» d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. «Senabil» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatica Zahirović advokat iz Sarajeva, podnio je 9. augusta 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001570 od 23. februara 2010. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja pravosnažne presude, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj P-2486/02-B od 27. decembra 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev na osnovu kojeg je poništio ugovor o ustupanju poslovnog udjela i osnivačkog uloga od 5. maja 2000. godine zaključenog između apelanta kao primaoca udjela s jedne strane i Narcisa Džumhura (u daljnjem tekstu: tuženi) kao ustupioca udjela s druge strane (u daljnjem tekstu: Ugovor) i obavezao tuženog da apelantu vrati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. maja 2000. godine, uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je nakon analize i ocjene provedenih dokaza utvrdio da je Ugovor protivan prinudnom propisu izraženom kroz član 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako je dalje obrazloženo, kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. U konkretnoj pravnoj stvari, Općinski sud je utvrdio da je predmet obaveze neodrediv i u svemu protivan dobrim poslovnim običajima, što je kao osnov ništavosti propisano u odredbi člana 103. ZOO. S obzirom da je prema odredbi člana 104. ZOO propisano da u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu vrati 40.000,00 KM, jer taj iznos među strankama nije ni bio sporan.
3. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 009-0-Gž-06-
002643 od 21. aprila 2008. godine žalbu tuženog djelomično uvažio i prvosepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamati, tako da zatezne kamate teku od 22. maja 2000. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio pravilnost utvrđenih činjenica u prvostepenom postupku i pravilnost zaključka da je Ugovor, obzirom na predmet obaveze, protivan prinudnom propisu što ga čini ništavim. Zbog utvrđene ništavosti Ugovora, tuženi je obavezan iznos stečene naknade vratiti apelantu (jer je stečena bez osnova) s kamatom počev od dana sticanja, dakle uplate iznosa od 40.000,00 KM a to je 22. a ne 5. maj 2000. godine, kako je utvrđeno prvostepenom presudom.
4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda, donio presudu broj 070-0-Rev-08-001570 od 23. februara 2010. godine, kojom je reviziju usvojio i preinačio obje presude nižestepenih sudova tako da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, uz obavezu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je ispitujući pobijanu presudu utvrdio da je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kako je dalje navedeno, apelant je tužbu zasnovao na činjeničnim tvrdnjama da su on i tuženi osnivači i suvlasnici «CPU» Sarajevo (u daljnjem tekstu: Društvo) u kojem je tuženi imao upisan kapital u stvarima i novcu u iznosu od 200.481,00 KM što je u odnosu na ukupni vlasnički kapital iznosilo 5,50% vlasništva. Na zahtjev tuženog za istupanje iz Društva, Upravni odbor i ostali osnivači su dali saglasnost, nakon čega je tuženi cijeli poslovni udio u osnovnoj glavnici Društva i cijeli osnivački ulog po osnovu Ugovora ustupio apelantu, uz naknadu od 40.000,00 KM. Nakon toga je, prilikom kontrole poslovanja konstatovano da je pogrešno utvrđena vrijednost Društva, što je potvrdio detaljan revizorski izvještaj revizorske kuće «Revik», po osnovu čijeg izvještaja je utvrđeno da je visina vlasničkog kapitala bila nerealna. Vlasnički udio tuženog je storniran tako da apelant nije povećao svoj vlasnički kapital u skaldu sa Ugovorom. Po ocjeni revizijskog suda, pravno rezonovanje nižestepenih sudova nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava važećim u vrijeme nastanka spornog odnosa zaključenjem Ugovora. Naime, apelant je tužbenim zahtjevom zatražio poništenje Ugovora i kao posljedicu toga da mu tuženi vrati ono što je po osnovu Ugovora primio. Apelantovo pravo da zahtijeva poništenje rušljivog ugovora prestalo je, kako je naveo Vrhovni sud, istekom tri godine od dana zaključenja Ugovora. Subjektivni rok je propisan u odredbi člana 117. stav 1. ZOO i teče od dana saznanja za razlog rušljivosti a prestaje istekom jedne godine, u okviru objektivnog roka od tri godine. Dakle, pravo da se zahtijeva poništenje rušljivog ugovora u svakom slučaju zastarijeva u roku od tri godine od dana zaključenja ugovora. Dosljedno navedenom, kako je istakao Vrhovni sud, apelant je podnošenjem tužbe od 12. novembra 2002. godine za vraćanje iznosa od 40.000,00 KM bez istaknutog zahtjeva za poništenje Ugovora zaključenog 5. maja 2000. godine (što je učinio tek na pripremnom ročištu od 7. juna 2004. godine), zahtijevao poništenje rušljivog ugovora po isteku roka od tri godine, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev za poništenje sa svim posljedicama poništenja, pa time i vraćanja primljenog iznosa, neosnovan. Vrhovni sud je stoga zaključio da predmetni Ugovor nije ništav.
5. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konevncija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navednih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava na njegovu štetu, jer je u toku trajanja postupka jasno utvrđeno da je u vrijeme zaključenja Ugovora kapital tuženog bio nerealno prikazan, što Ugovor čini ništavim. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da bi izvršenjem osporene presude njegova finansijska situacija bila pogoršana, zbog čega je predložio da se postupak izvršenja obustavi do okončanja postupka o apelaciji.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović