Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3879/10 (N. S.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3879/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3879/10, rješavajući zahtjev Nikole Samardžija, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nikole Samardžija za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 13. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002675 10 Gz od 15. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 002675 08 P od 4. septembra 2009. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 002675 08 P od 4. septembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 002675 10 Gz od 15. juna 2010. godine, utvrđeno je da je tužiteljica Vida Šukalo (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kao zakonski i savjesni držalac stekla pravo svojine na k.č. broj 13. Palčak njiva VI klase, površine 1290 m2, upisano u PL broj 137 K.O. Samardžije (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) na ime apelanta, održajem protekom 20 godina, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik spornog zemljišta, a u protivnom uknjižba prava vlasništva apelantice izvršit će se u zemljišnim knjigama na osnovu ove presude. Istom presudom je utvrđeno da je apelant dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 780,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom računajući isti dan od dana donošenja ove presude, tj. od 4. septembra 2009. godine.
3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da je ovaj sud kao nesporno utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva održajem na spornom zemljištu, kao i zahtjev za upis prava vlasništva na istom temeljem sudske presude. Prvostepeni sud je utvrdio da je sporno zemljište upisano na ime apelanta, a da se nalazi u posjedu tužiteljice koja je istu naslijedila od svog oca koji je umro 1992. godine. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza posebno cijeneći iskaze svjedoka, utvrdio da je otac tužiteljice sporno zemljište kupio od oca apelanta šezdesetih godina, da je sačinjen i ugovor o kupoprodaji navedenog zemljišta između oca tužiteljice i oca apelanta. Polazeći od ovako utvrđenog činjneičnog stanja Osnovni sud je na temelju odredbe člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90, „Službeni glasnik RS-a“, broj 38/93, u daljnjem tekstu: ZOSPO) utvrdio da je tužiteljica stekla pravo vlasništva održajem na spornom zemljištu.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je presuda prvostepenog suda pravilna i zakonita, pa je odbio kao neosnovane navode apelanta da mu je prvostepeni sud onemogućio da valjano raspravlja o predmetu spora, zaključivši da je apelant na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 10. jula 2009. godine odustao od izvođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka kao i od izvođenja dokaza pribavljanjem isprava iz katastra nekretnina u vezi spornog zemljišta. Dalje, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je šezdeseditih godina (1960 ili 1962. godine) sporno zemljište bilo u posjedu oca tužiteljice koje je isti kupio od oca apelanta, ali da isti ugovor nije proveden u katastarskom operatu zbog čega se tužiteljica i vodi kao posjednik spornog zemljišta, te da je isto tako opštepoznata činjenica da na području opštine Gradiška u to vrijeme i nije bili zemljišnih knjiga. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Okružni sud je ukazao na odredbu člana 28. stav 4. ZOSPO kojom je propisano da je za sticanje prava svojine putem održaja potrebno da se ispune dva uslova i to kumulativno: da se posjednik nalazi u mirnom i neprekidnom posjedu nekretnine duže od 20 godina i da je njegov posjed savjestan. U vrijeme potrebno za održaj se uračunava i vrijeme za koje je prethodnik posjednika držao nekretninu kao savjestan i zakonit posjednik. Savjesnost posjeda se pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno, dužan je da to i dokaže. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je proteklo skoro 48 godina od kada je otac tužiteljice kupio sporno zemljište od oca apelanta, to je utvrđeno da je tužiteljica računajući i vrijeme njenog prednika, stekla pravo vlasništva na spornom zemljištu održajem, protekom 20 godina, u smislu odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO. Takođe, drugostepeni sud je konstatovao da apelant dokazima nije uspio osporiti tužbeni zahtjev tužiteljice, a da je tužiteljica dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je stoga taj sud zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što mu kako ističe nije bilo omogućeno da raspravlja pred sudom, niti je sud izveo dokaze koje je on predložio. Takođe navodi da sud nije dokazao da su otac tužiteljice i njegov otac zaključili ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta, jer ugovor nije predočen sudu, niti je utvrđeno da li je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelini i djelimično, ni da li je plaćen porez na promet nepokretnosti. Apelant tvrdi da je sud sve navedene uslove sud trebao utvrditi, jer ako su isti uslovi ispunjeni, onda postoji punovažan pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Apelant takođe smatra da tužiteljica nije dokazala da je u zakonitom posjedu spornog zemljišta, ali da je sud ipak utvrdio da je stekla pravo svojine održajem protekom roka od 20 godina, zbog čega smatra da su sudovi proizvoljni primjenili materijalno pravo, te da mu je na takav način osporenim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i prava na imovinu. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio, osim što je zatražio da Ustavni sud obustavio izvršenje presude Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović