Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3970/10 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3970/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3970/10, rješavajući zahtjev „Konzum“ d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Konzum“ d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Pr 001636 10 PzP od 30. avgusta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Pr-09-000600-33 od 27. januara 2010. godine. Apelant je također, 17. septembra 2010. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu pokretanje postupka prinudnog izvršenja naplate novčane kazne i zabranu evidentiranja u registru novčanih kazni do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 10. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-Pr-09-000 600-33 od 27. januara 2010. godine apelant, kao okrivljeno pravno lice, je oglašen odgovornim zbog počinjenog prekršaja iz člana 130. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 35/05; u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji uprave) i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM. Apelant je obavezan i da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM. Rješenjem je određeno da je apelant dužan izrečenu novčanu kaznu i troškove postupka platiti u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti rješenja a u suprotnom da će se izrečena kazna upisati u registar novčanih kazni i biti evidentirana kao dug te da će se naplatiti prinudnim putem.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) donijela Rješenje broj 18/03-01-20-249/09 od 23. januara 2009. godine, kojim je apelantu naloženo, da u Podružnici u Zenici - prodavnica broj 216 u Zenici, pored prodajne cijene istaknute na prodajnom mjestu proizvoda, prodajnu cijenu i cijenu za jedinicu mjere napiše i na proizvodu odnosno omotu proizvoda jasno, vidljivo, čitko i jednoznačno u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača BiH, zašto mu je ostavljen rok od 30 dana. Kantonalna uprava je doneseno rješenje poslala preporučenom pošiljkom na adresu sjedišta apelanta u Sarajevu. Nakon toga je Kantonalna uprava sačinila zapisnik broj 18/03-01-20-249/0 od 9. marta 2009. godine, iz kojeg proizilazi da je tog dana izvršena inspekcijska kontrola u predmetnoj prodavnici u prisustvu Ermina Mujakovića, zamjenika poslovođe prodavnice. Tom prilikom je utvrđeno da apelant nije izložio pojedinačne cijene na proizvodima izloženim u prodaji. Slijedom navedenog, Kantonalna uprava je izdala prekršajni nalog broj 100.218.032.9 od 19. marta 2009. godine kojim je apelantu, zbog počinjenog prekršaja, izrekla novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, protiv kojeg je apelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje.

4. U toku dokaznog postupaka, sud je utvrdio da je rješenje od 23. januara 2009. godine uručeno apelantu 26. januara 2009. godine i da apelant nije izjavio žalbu na doneseno rješenje, tako da je rješenje postalo konačno u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku FBiH. Osim toga, sud je utvrdio da apelant nije postupio po rješenju Kantonalne uprave od 23. januara 2009. godine i otklonio uočene nedostatke u datom roku, što je konstatovano u zapisniku o inspekcijskom pregledu.

5. Sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanta da inspekcijskoj kontroli nisu bile prisutne osoba unutar okrivljene pravne osobe, a kako je to regulisano Zakonom o upravnom postupku F BiH, te samim tim da je došlo do povrede prava apelanta da zastupa svoje interese u predmetnoj konktroli. U vezi s tim, sud je utvrdio da je inspekcijska kontrola obavljena u prisustvu Mujaković Ermina, apelantovog zaposlenika, koji je i potpisao zapisnik bez stavljanja primjedbi. Osim toga, sud nije prihvatio odbranu apelanta u kojoj je naveo da je predmetno rješenje primila osoba za koju on, kao predstavnik okrivljene osobe nema saznanja da li je ovlaštena, te da na predmetnoj povratnici nema pečata „Konzuma“ d.o.o. Sarajevo iz razloga što je odredbom člana 90. stav 3. Zakona o upravnom postupku F BiH, propisano da, ako dostavljač u toku radnog vremena ne nađe osobu određenu za prijem pismena, predaju pismena može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, odnosno u pravnom licu koja se zatekne u njihovim prostorijama. Uvidom u povratnicu, sud je utvrdio da ona sadrži sve što je propisano odredbom člana 95. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku.

6. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 04 0 Pr 001636 10 PzP od 30. avgusta 2010. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o žalbi apelanta izvršio uvid u kompletan spis Općinskog suda te zaključio da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je Kantonalni sud žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvecije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o upravnom postupku FBiH, Zakona o tržišnoj inspekciji i Zakona o privrednim društvima. Osim toga apelant smatra da su mu nepravilnim i nezakonitim postupanjem inspekcijskih organa uskraćena prava predviđena Zakonom o prekršajima i „Ustavom FBiH te međunarodnim dokumentima“. Također, apelant ističe da sud nije mogao svoju odluku temeljiti na dokazima dobijenim „u tako nezakonito i nepravilno provedenom postupku“ te da je shodno odredbi člana 54. Zakona o prekršajima FBiH prekršajni postupak morao biti obustavljen u ovoj pravnoj stvari. Apelant posebno ističe da prilikom obavljanja inspekcijske kontrole nije bio prisutan njegov zakonski zastupnik niti je o inspekcijskom nadzoru bio obaviješten čime su povrijeđene odredbe člana 52. stav 3. Zakona o upravnom postupku FBiH. Apelant navodi da je povreda učinjena i načinom na koji je ožalbeno rješenje dostavljeno u sjedište društva, te da su postupanje Kantonalne uprave kojom je dostaljeno rješenje u sjedište subjekta nadzora nezakonito. Također apelant navodi da Kantonalni sud nije niti jedan od istaknutih žalbenih navoda uvažio i čak da nije ni obrazložio navod da je Općinski sud donio pravilnu odluku u čemu se sastoji ta pravilnost i na čemu je utemeljena, a što je bio dužan uraditi. Stoga, aplenat traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja, te predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.

8. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je obrazložio navodima da „isplata iznosa po predmetnom rješenju Općinskog suda prije donošenja odluke Ustavnog suda ili drugog nadležnog suda, ne bi bila u interesu pravilnog vođenja postupka, odnosno u interesu apelanta, jer se postavlja problem povrata tako isplaćeng iznosa u slučaju pozitivne odluke po apelanta.“

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U vezi s tim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge kojima se želi dokazati navodno kršenje apelantovih ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja apelant eventualno pokreće. Naime, razlozi koji se nude u smislu dokazivanja kršenja nekog od garantiranih ljudskih prava ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, čak ni kada je postupak izvršenja u toku, a osobito ne predstavljaju razloge koji bi opravdavali zabranjivanje nadležnom organu pokretanja postupka izvršenja. Ovo zbog toga što pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere koji se praktično svodi na odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. S obzirom da apelant, dakle, nije ponudio bilo kakve razloge i dokaze koji bi opravdali ovakvu intervenciju Ustavnog suda, odnosno iz kojih bi se moglo zaključiti da bi za apelanta nastale nenadoknadive štetne posljedice naplatom navedenog iznosa, Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3970/10 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio