Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4364/10 (H. Š.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4364/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 4364/10, rješavajući zahtjev Hasibe Šuvalić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hasibe Šuvalić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasiba Šuvalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnijela je, 11. oktobra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. septembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 005847 08 K od 20. augusta 2010. godine. Apelantica je, istovremeno, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio Općinskom sudu da obustavi rješenja o određivanju pritvora do donošenja konačne odluke po ovoj apelaciji ili dok se njenoj maloljetnoj djeci ne postavi privremeni skrbnik i djeca predaju tom skrbniku“.
2. Rješenjem Oćinskog suda broj 43 0 K 005847 08 K od 20. augusta 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 005847 10 Kz od 8. septembra 2010. godine, apelantici je određen pritvor u trajanju od najviše trideset dana i isti se ima računati od časa lišenja slobode apelantice.
3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda od 20. augusta 2010. godine istaknuto je da je tužilaštvo podiglo optužnicu broj KT-XI-1209/08 od 6. novembra 2008. godine protiv apelantice, zbog krivičnog djela prikrivanja iz člana 300. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Na glavni pretres, zakazan 9. augusta 2010. godine, apelantica nije pristupila iako je bila uredno obavještena, radi čega je protiv iste, od strane Općinskog suda, izdata naredba za prisilno dovođenje. Sudska policija nije uspjela realizirati naredbu za prislino dovođenje apelantice, do datuma kada je odložen glavni pretres (20. august 2010. godine), jer apelantica nije zatečena na kućnoj adresi „...uz obrazloženje njene majke Šuvalić Đule da je otišla u Goražde u posjetu mužu koji se tamo nalazi u zatvoru...“. Općinski sud je ukazao na odredbu člana
261. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) kojom su propisane radnje i mjere suda na obezbjeđenju prisustva optužene osobe na glavnom pretresu a u cilju efikasnog vođenja krivičnog postupka, tj., ako optužena osoba koja je uredno pozvana na glavni pretres ne dođe, a niti svoj izostanak opravda, sudija, odnosno predsjednik vijeća će narediti prinudno dovođenje takve osobe. Međutim, ako optužena osoba koja je uredno pozvana na glavni pretres očigledno izbjegava da dođe na glavni prestres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudija, odnosno predsjednik vijeća može takvoj osobi odrediti pritvor. Taj pritvor, ako ne bude ranije ukinut, traje do objavljivanja presude, a najduže 30 dana. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da se apelantica nije odazvala na glavni pretres, iako je uredno obavještena, te da se ni prinudnim dovođenjem nije uspjelo obezbjediti njeno prisustvo za glavni pretres jer je bez dozvole Suda napustila mjesto stanovanja, to je ovaj sud postupajući prema odredbi člana 261. stav 2. ZKP FBiH zaključio da su ispunjeni uslovi da se apelantici odredi pritvor, radi obezbjeđenja prisustva apelantice na glavnom pretresu.
4. U obarazloženju rješenja Kantonalnog suda od 8. septembra 2010. godine navedeno je da je apelantica protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda izjavila žalbu ističući da prvostepeni sud nije imao zakonskog osnova da joj odredi pritvor, jer nije uredno pozvana na glavni pretres zakazan za 9. august 2010. godine te da pritvor u skladu sa odredbom člana 261. stav 2. ZKP FBiH nije obligatoran. Kantonalni sud je, razmotrivši žalbu branitelja apelantice, nakon izvršenog uvida u cjelokupan krivični spis odlučio da žalbu odbije kao neosnovanu, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, primjenom člana 261. ZKP FbiH, apelantici odredio pritvor. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica, kao optužena, propustila da pristupi glavnom pretresu zakazanom za 9. august 2010. godine, o kojem datumu održavanja glavnog pretresa je uredno obavještena, što je utvrđeno uvidom u dostavnicu prvostepenog suda koja se nalazi u sudskom spisu, nakon čega je postupajući sudija takođe pravilno postupio kada je Sudskoj policiji Zenica izdao naredbu za prinudno dovođenje apelantice na pretres zakazan za 20. august 2010. godine. Međutim, kako naredba za prinudno dovođenje apelantice, kao optužene, nije izvršena od strane Sudske policije jer apelantica nije zatečena na kućnoj adresi, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 261. stav 2. ZKP FBiH apelantici odredio pritvor, jer je ocijenio da se obezbjeđenje prisustva optužene na glavnom pretresu jedino može postići njenim pritvorom. Stoga, Kantonalni sud je primjenom člana 337. stav 3. ZKP FBiH odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Iz apelacionog spisa proizlazi da je pritvor apelantici ukinut rješenjem Općinskog suda od 27. oktobra 2010. godine, i da je apelantica istog dana puštena na slobodu.
6. Apelantica se prvenstveno žali da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje navodi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prijepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ističe da u skladu sa odredbom člana 261. stav 2. ZKP FBiH sudija joj je „mogao odrediti pritvor“ a i „nije morao“. Navodi da nije bila obavještena o glavnom pretresu određenom za dan 20. august 2010. godine tako da ga i nije mogla izbjegavati. Apelantica dalje navodi da se „po naredbi“ Općinskog suda od 20. augusta 2010. godine nalazi u pritvoru, da je odvojena od djece a da sud, prethodno, nije donio rješenje o postavljanju privremenog staratelja njenoj malodobnoj djeci.
7. Prema tome, apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazložiola, osim što je navela da se „po naredbi“ Općinskog suda od 20. augusta 2010. godine nalazi u pritvoru, da je odvojena od djece a da sud, prethodno, nije donio rješenje o postavljanju privremenog staratelja njenoj malodobnoj djeci.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Pri ispitivanju Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila zahtjev za donošenje privremene mjere, osim što je paušalno navela „da je zbog pritvora odvojena je od djece a da sud, prethodno, nije donio rješenje o postavljanju privremenog staratelja njenoj malodobnoj djeci“. Naime, apelantica smatra da njeni navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelantica, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta i paušalnog navoda „da je zbog pritvora odvojena od djece a da sud, prethodno, nije donio rješenje o postavljanju privremenog staratelja njenoj malodobnoj djeci“, nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, posebno imajući u vidu činjenicu da iz apelacionog spisa proizlazi da je pritvor apelantici ukinut rješenjem Općinskog suda od 27. oktobra 2010. godine, i da je apelantica istog dana puštena na slobodu, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović