Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4676/10 (M. O.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4676/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 4676/10, rješavajući zahtjev M. O. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev M. O. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Mulić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine. Apelant je u apelaciji također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 10. marta 2011. godine zatraženo da apelaciju dopuni, što je on učinio 28. marta 2011. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine apelant kao prvooptuženi i M. O. kao drugooptužena (u daljem tekstu: drugooptužena) su oglašeni krivim da su u vrijeme i na način opisan u izreci presude, neovlašteno kupovali radi dalje prodaje i prodavali tvari koje su proglašene opojnim drogama, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo – neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. KZ FBiH za koje je uz primjenu člana 43. stav 1. i stav 6. KZ BiH apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. februara 2007. godine do 17. juna 2008. godine. Na osnovu člana 238. stav 4. KZ FBiH od apelanta i drugooptužene je oduzeta opojna droga i sredstva za njihovo pripravljanje u količini i vrsti kako je pobliže navedeno u izreci presude. Na osnovu člana 114. i 115. KZ FBiH od apelanta idrugooptužene je oduzeta imovinska korist koja je pribavljena izvršenjem predmetnog krivičnog djela.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine preinačena je presuda Općinskog suda 065-0-K-07-00 929 od 17. juna 2008. godine u pogledu kazne u odnosu na apelanta tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Sud je pokušao apelanti dostaviti predmetnu presudu na adresu poznatu sudu,ali se ista vratila sa naznakom „odselio“. Nakon toga, apelantu je 14. septembra 2010. godine presuda Kantonalnog suda od 22. juna 2010. godine dostavljena putem oglasne table Općinskog suda.

4. Uputnim aktom Općinskog suda broj 65 0 K 157071 10 IKS od 24. avgusta 2010. godine apelant je upućen na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno popravni zavod u Zenici i obavezan je da se javi na izdržavanje navedene kazne 10. septembra 2010. godine.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 157071 10 IKS od 1. oktobra 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora prema članu 27. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH (u daljem tekstu: ZIKS). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonski uslovi za odlaganje izvršenja kazne zatvora propisani članom 27. ZIKS.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi koju je izjavio protiv rješenja Općinskog suda od 1. oktobra 2010. godine, Kantonalni sud je donio rješenje broj 65 0 K 157071 10 IKSŽ 2 od 12. oktobra 2010. godine kojim je apelantovu žalbu odbio i rješenje Općinskog suda od 1. oktobra 2010. godine potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi ponovio svoje razloge navedene u molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora i to da je započeo sa sanacijom stambenog objekta u kojem živi te da mu je potrebno dodatno vrijeme da bi svojoj porodici do zime osigurao uslove za stanovanje. Također, sud je istakao da je apelant kao razlog za odaganje izvršenja kazne zatvora naveo da je obolio od akutne bolesti. Cijeneći navode molbe za odlaganje izvršenja kazne zatvora i žalbene,navode Kantonalni sud je zaključio da isti po svojoj prirodi ne ukazuju da su se stekli zakonski uslovi za odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu odredbe člana 27. stav 1. tačka 1. ZIKS kojim je propisano da osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi može se na njenu molbu ili sa njenim pristankom na molbu članova uže porodice ili na prijedlog nadležnog organa socijalnog staranja odložiti izvršenje kazne zatvora ako je oboljela od teške akutne bolesti. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da apelant u odnosu na svoju žalbenu tvrdnju da je obolio od akutne bolesti, nije u prilog navedenoj tvrdnji ponudio niti jedan dokaz. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud drugooptuženoj kao apelantovoj supruzi, odložio izvršenje kazne zatvora za tri mjeseca, odnosno do 1. januara 2011. godine, a s obzirom da se i apelant nalazio na slobodi od 17. juna 2008. godine, Kantonalni sud je zaključio da je apelant imao sasvim dovoljno vremena da sanira svoju materijalnu, socijalnu i porodičnu situaciju.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da su osporene presude proizvoljne i da nemaju uporište u izvedenim dokazima. Naime, apelant tvrdi da mu u toku postupka nije data mogućnost da iznese svoje argumente i dokaze, čime je po njegovom mišljenju doveden u podređen položaj u odnosu „na tužioca koji je svoje dokaze izvodio u vremenskom roku od 16 mjeseci“. Stoga, apelant smatra da postupak u cijelini nije bio pravičan budući da nisu sa jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane činjenice koje ga terete i koje idu u njegovu korist. Također, apelant je naveo da njemu „lično“ nije nikad dostavljena presuda Kantonalnog suda broj 090 0 K 006646 08 od 22. juna 2010. godine. U prilog svom zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da redovni sudovi nisu udovoljili njegovoj molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora prema članu 27. ZIKS, te je predložio da Ustavni sud donese odluku kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji. Osim što je naveo da bi upućivanje na izdržavanje kazne zatvora predstavljalo nastavak kršenja njegovih ljudskih prava, usljed čega bi pretrpio nenadoknadivu štetu, apelant nije obrazložio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. Uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavni sud posebno uzima u obzir činjenicu da je prethodno Općinski sud u skladu sa odredbama ZIKS razmatrao apelantovu molbu za odgodu izvršenja kazne zatvora i nije našao opravdanim njeno odgađanje, kao i da je Kantonalni sud odbio apelantovu žalbu o čemu je dao detaljne razloge. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ustavnih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavio argumente i dokaze koji prima facie ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, odnosno koji bi potvrdili apelantovu tvrdnju o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica. Stoga, Ustavni sud apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje kazne smatra neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4676/10 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio