Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5541/10 (T. P.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5541/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 5541/10, rješavajući zahtjev Tee Popović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Tee Popović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Tea Popović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 015918 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 23. decembra 2010. godine, apelantica je dopunila apelaciju 28. decembra 2010. godine. Apelantica je, također, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio obustavu protivizvršenja po prijedlogu Grada Banjaluke u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 082288 10 I, do donošenja odluke o apelaciji“.
2. Osnovni sud u Banjaluci je donio Rješenje broj 71 0 V 015918 06 V od 22. oktobra 2009. godine kojim je Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: protupredlagatelj) obavezan da apelantici za nekretnine čiji su zemljišno-knjižni podaci pobliže označeni u dispozitivu rješenja, ukupne površine 4045 m2, (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), isplati naknadu u iznosu od 404.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. maja 2009. godine pa do isplate, te troškove postupka u iznosu od 30.733,35 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja.
3. Osnovni sud je utvrdio da je Rješenjem Skupštine Opštine Banjaluka – Sekretarijat za upravno-pravne poslove broj 05-NZ-428/1-65 od 1. decembra 1965. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 1. decembra 1965. godine), Zavodu za komunalnu djelatnost Banjaluka (u daljnjem tekstu: korisnik) dato na korištenje građevinsko neizgrađeno zemljište u društvenoj svojini, odnosno predmetne nekretnine, radi uređenja i davanja, za izgradnju benzinske stanice. U rješenju je navedeno da se korisnik obavezuje da uplati naknadu za predmetno zemljište, zasade, usjeve i plodove te ogradu. Osim toga, u rješenju je konstatovano da zemljište koristi Slavica Dujlović [umrla majka apelantice], kojoj je ostavljen rok od šest mjeseci od prijema rješenja da faktički izvršenu zamjenu i pravo prenese u zemljišnim knjigama. Nakon toga je protupredlagatelj donio i Rješenje broj 05-NZ-
428/65 od 5. januara 1966. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 5. januara 1966. godine), kojim je odredio naknadu za dugogodišnje zasade, plodove, usjeve i ogradu u iznosu od 231.701 dinara, u korist apelanticine majke. I u ovom obrazloženju rješenja je navedeno da predmetne nekretnine koristi Slavica Dujlović i da ih je dobila 1947. godine, u zamjenu za svoje zemljište koje je zamijenila sa Poljoprivrednom školom, ali i da izvršena zamjena zemljišta nije provedena kroz zemljišne knjige. Općinski sud je zaključio da prednici apelantice niti apelantici, nije isplaćena naknada za eksproprisano predmetno zemljište i zasade. Osim toga, navedeno je da rješenje o određivanju naknade za eksproprisano zemljište nije doneseno niti u upravnom niti sudskom postupku.
4. Također je utvrđeno da je Opštinski sud u Banjaluci donio Rješenje o nasljeđivanju broj O:1181/80 od 6. decembra 1980. godine kojim je apelantica proglašena jedinom nasljednicom na ostavštini svoje majke.
5. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Rješenje broj 71 0 V 015918 10 Gž od 18. februara 2010. godine kojim je žalbu protupredlagatelja odbio i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da su činjenična utvrđenja i pravni zaključci Osnovnog suda pravilni i zakoniti, zbog čega je žalba protupredlagatelja neosnovana.
6. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji protupredlagatelja donio Rješenje broj 71 0 V 015918 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine kojim je reviziju uvažio i drugostepeno rješenje Okružnog suda preinačio. Vrhovni sud je odlučio da se žalba protupredlagatelja uvažava i rješenje Osnovnog suda preinačava tako da je odbio prijedlog apelantice za određivanje naknade na ime eksproprisanih nekretnina. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je Rješenje od 1. decembra 1965. godine protupredlagatelj donio na osnovu odredbe člana 37. u vezi sa članom 40. Zakona o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65, 57/65 i 17/67, u daljnjem tekstu: ZOPZIZ). Navedeno je da iz dispozitiva ovog rješenja proizilazi da je korisniku dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenoj svojini, čiji je posjednik bila majka apelantice, radi uređenja i davanja za izgradnju benzinske stanice. Sud je istakao da je odredbom člana 37. ZOPZIZ-a propisano da Skupština opštine može građevinsko zemljište u društvenoj svojini davati na korištenje, između ostalog, radnim organizacijama, a da rješenje donosi opštinski organ uprave nadležan za imovinsko pravne poslove (član 40. ZOPZIZ-a). Prema tome, Vrhovni sud je istakao da iz navedenog rješenja proizilazi da ovo rješenje nije doneseno uz primjenu odredaba Zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“ br. 12/57, 53/62, 13/65, u daljnjem tekstu: ZE), koji je tada bio na snazi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je članom 2. ZE propisano da predmet eksproprijacije, između ostalog, mogu biti samo nekretnine u vlasništvu građana iz čega jasno proizilazi da predmet eksproprijacije ne mogu biti nekretnine koje su u društvenom vlasništvu, kakav pravni status je imalo predmetno zemljište, u momentu izuzimanja iz posjeda apelanticine majke.
7. Vrhovni sud je u rješenju citirao više odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58, u daljenjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) kojima je regulisan status zemljišta koja se nacionalizuju. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je Rješenje od 5. januara 1966. godine doneseno na osnovu Uputstva (a ne kako pogrešno stoji Uredbe) o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizivane najamne zgrade i građevinsko zemljište („Službeni list FNRJ“ broj 45/62, u daljnjem tekstu: Uputsvo).
8. Vrhovni sud je dalje istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju naknade za eksproprisane nekretnine, kako to apelantica traži u zahtjevu. Ovo stoga što ne postoji rješenje o eksproprijaciji i jer je predmetno zemljište u momentu donošenja Rješenja od 1. decembra 1965. godine, već bilo nacionalizovano, dakle postalo je društvena svojina po Zakonu o nacionalizciji (ex lege) danom stupanja na snagu, sa kojim danom je prestalo vlasništvo i sva prava koja je raniji vlasnik imao po osnovu tog vlasništva. Navedeno je da je apelanticina majka, koja nije bila vlasnik predmetnog zemljišta ali je ostala u posjedu do odluke o predaji opštini ili drugom licu, mogla, eventualno, ostvariti samo naknadu koja se daje za nacionalizvano građevinsko zemljište, na način i pod uslovima koji su propisani članom 46. Zakona o nacionalizaciji u vezi sa članom 47. ZE.
9. Prema stavu Vrhovnog suda ranijem sopstveniku nacionalizovane nekretnine određuje se naknada primjenom člana 47. ZE kao specifični oblik naknade za izuzimanje iz posjeda nacionalizivane nepokretnosti koja je građevinsko zemljište u društvenoj svojini, prema unaprijed određenoj tarifi, a ne da se ta naknada određuje kao da je izvršena potpuna eksproprijacija nekretnine u privatnom vlasništvu. Prema tome, obzirom da je utvrđeno da se predmetno zemljište nalazi u užem rejonu grada Banjaluke i da je u pitanju neizgrađeno građevinsko zemljište koje je kao takvo nacionalizivano, onda se naknada za takvo zemljište ne može ostvarivati kao naknada za eksproprisanu nekretninu. Vrhovni sud je naveo da je u pitanju ostvarenje naknade za nacionalizovanu nekretninu, a takvu naknadu, prema članu 59. Zakona o nacionalizaciji, određuje u prvom stepenu organ uprave nadležan za poslove finansija na čijem se području nalazi nacionalizovana nekretnina. Istaknuto je da su rješenja od 1. decembra 1965. i od 5. januara 1966. godine koja su sadržavala pravnu pouku dostavljena majci apelantice koju činjenicu apelantica nije osporavala niti je isticala da je njena majka pokretala upravni spor podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu SR BiH, odnosno tužbu nadležnom Opštinskom sudu već je samo tvrdila da nije utvrđena niti isplaćena naknada za zemljište.
10. Vrhovni sud je također istakao da su pogrešni zaključci nižestepenih sudova da majci apelantice nije utvrđena naknada za izuzeto nacionalizivano gradsko neizgrađeno zemljište jer je to u suprotnosti sa sadržinom Rješenja od 1. decembra 1965. godine, koje je doneseno u skladu sa članom 39. stav 3. u vezi sa članom 59. Zakona o nacionalizaciji. Navedeno je da kada se cijene odredbe tač. 2. i 6. Uputstva u vezi sa članom 59. Zakona o nacionalizaciji, predmetno rješenje predstavlja rješenje kojim je utvrđena naknada za ranijeg sopstvenika zemljišta. Da se radi o rješenju kojim je utvrđena naknada govori u prilog i činjenica da je majci apelantice, Rješenjem od 5. januara 1966. godine, isplaćena utvrđena naknada za usjeve i plodove, sa računa „sredstva za nacionalizaciju“ u visini iznosa koje je korisnik uplatio na račun protupredlagatelja na osnovu Rješenja od 1. decembra 1965. godine. Navedeno je da zaključak da je u pitanju rješenje kojim je utvrđena ne samo naknada za usjeve, plodove i ogradu, već i naknada za izuzimanje nacinalizovanog neizgrađenog građevinskog zemljišta, ne dovodi u sumnju to što utvrđeni iznos naknade za zemljište od 809.000 dinara nije isplaćen majci apelantice. Iz sadržine obrazloženja rješenja od 5. januara 1966. godine proizilazi da se „ranijem korisniku ne određuje naknada za zemljište dok faktično izvršenu zamjenu i pravno ne prenese u zemljišne knjige“. Obzirom da se naknada može isplatiti samo „ranijem sopstveniku“, sredstva od 809.000 dinara su uplaćena na depozitni račun protupredlagatelja i majka predlagateljice koja je bila upisani posjednik, nije mogla ostvariti ovu naknadu sve dok se ne upiše u zemljišne knjige kao vlasnik. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je istakao da se navođenje u obrazloženju rješenja da se „ne određuje naknada za zemljište“ ima tumačiti da se neće vršiti isplata već utvrđene naknade dok za to ne budu ispunjeni uslovi o kojima je majka apelantice upoznata. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, osnovan prigovor protupredlagatelja o zastari potraživanja, u smislu odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je isticao tokom prvostepenog postupka, potom u žalbi a i u reviziji.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi, prije svega u pogrešnoj primjeni procesnog prava koje se ogleda u činjenici da Vrhovni sud nije ispoštovao zakonsko ograničenje iz člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (nemogućnost izjavljivanja revizije zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), „koje je sam sebi postavio [...], ali ga u stvarnosti očigledno nije poštovao. Naime, apelantica ističe da pitanje da li je njenoj majci isplaćena naknada ili nije predstavlja činjenično pitanje a nižestepeni sudovi su ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da apelantici nije određena a niti isplaćena naknada. Također, apelntica navodi da je analiza sadržine upravnih akata, odnosno rješenja od 1. decembra 1965. i 5. januara 1966. godine, kao što je to uradio Vrhovni sud, ne može predstavljati tumačenje propisa, već je činjenično pitanje. Na ovaj način je, između ostalog, Vrhovni sud proizvoljno postupio u odnosu na ograničenje iz člana 240. stav 2. ZPP-a. Osim toga, apelantica je izvršila opširnu analizu rješenja od 1. decembra 1965. i 5. januara 1966. godine i dala svoje tumačenje navedenih rješanja, zaključujući da naknada nikada nije određena a to dalje znači da zahtjev za određivanje naknade za zemljište apelantice nije mogao zastariti. Apelantica navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio i odredbe ZOO-a u pogledu primjene odredbi o zastarjelosti, jer zahtjev za određivanje naknade za zemljište nije obligaciono-pravne prirode, pa na njega nije ni primjenjiva odredba člana 371. ZOO-a. Po mišljenju apelantice, Vrhovni sud je proizvoljno ocijenio činjenice kao i proizvoljno primijenio materijalno pravo na koji način je povrijedio „ustavni standard poštenog suđenja“.
12. Nadalje, apelantica ističe da, prema sadržaju rješenja od 1. decembra 1965. i 5. januara 1966. godine proizilazi da njenoj prednici nije određena naknada iz razloga što predmetno zemljište, koje je dobila u zamjenu, nije provela kroz zemljišne knjige za šta joj je rješenjem od 1. decembra 1965. godine ostavljen rok od 6 mjeseci. Apelantica navodi da je ovakvo uslovljavanje, u datim okolnostima očiglednog lišavanja imovine, kada je faktički izuzeto zemljište pravno dodijeljeno drugom licu, predstavlja narušavanje pravične ravnoteže (proporcionalnost) između opšteg interesa i interesa prednice apelantice i „poseban i prekomjeran teret“ za prednicu apelantice. Naime, apelantica navodi da je očigledno da je, kroz zahtjev za provođenje zamjene iz 1947. godine u zemljišnim knjigama, u situaciji kada se lišavanje imovine već dogodilo, postavljen poseban i prekomjeran teret, čime je na štetu prednice apelantice narušen princip proporcionalnosti.
13. Osim toga, apelantica je istakla da je po njenom prijedlogu od 24. marta 2010. godine, za izvršenje (pravomoćnog i izvršnog) Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 V 015918 06 V od 22. oktobra 2009. godine, Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 082288 10 I od 21. aprila 2010. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika [protupredlagatelja]. Određeno izvršenje je u cijelosti provedeno 31. maja 2010. godine, te je sa računa izvršenika a u korist računa punomoćnika apelantice isplaćen ukupan iznos od 524.6363,30 KM. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelantica je istakla da je protupredlagatelj podnio prijedlog za protivizvršenje, na osnovu člana 54. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, „koji do podnošenja apelacije Ustavnom sudu BiH nije uručen apelantici“. Apelantica je dalje navela da bi sprovođenjem protivizvršenja za nju mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, posebno u slučaju ako uspije sa apelacijom. Stoga, apelantica predlaže da Ustavni sud BiH donesee privremenu mjeru kojom će naložiti obustavu protivizvršenja po prijedlogu Grada Banjaluka u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 082288 10 I, do donošenja odluke po apelaciji.
14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud zapaža da apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da je protupredlagatelj pokrenuo postupak protivizvršenja ali da njoj još „nije uručen“. Osim toga, apelantica je istakla da bi protivizvršenjem Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 082288 10 I, „za nju mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, posebno u slučaju ako uspije sa apelacijom.“ Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim navoda o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o parničnom postupku i ZOO-a, te tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, a što se odnosi na tvrdnje apelantice o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritum spora, nije Ustavnom sudu dostavila nikakve dokaze koji bi potkrijepili njene tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica.
18. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, u konkretnom slučaju osporene presude Vrhovnog suda odnosno rješenja o protivizvršenju donesenog na osnovu te presude, čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
19. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović