Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-622/10 (K. H. i Z. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-622/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 622/10, rješavajući zahtjev Kemala Hodžića i Zajima Mešića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Kemala Hodžića i Zajima Mešića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Kemal Hodžić i Zajim Mešić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant) iz Šipova, koje zastupa Delisa Madžo, advokat iz Jajca, podnijeli su 15. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 968 od 25. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002 138 od 23. aprila 2008. godine, i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P-06-000 214 od 21. septembra 2007. godine. Apelanti su, također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom su zatražili da se obavežu M.M. i S.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao vlasnici nekretnine upisane u katastarskim knjigama u PL.442 k.o. Bešnjevo označene kao k.č.15/53-3, da im preko navedene parcele dopuste nesmetan prilaz njihovim kućama u vidu pješačkog prolaza, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 075-0-P-06-000 214 od 21. septembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su prvoapelant u korist nekretnina upisanih u p.l. 313 k.o. Bešnjevo označene kao k.č. 15/53/5, i drugoapelant u korist nekretnina upisanih u p.l. 314 k.o. Bešnjevo označene kao k.č. 15/53/6, po osnovu dosjelosti stekli služnost puta u obimu pješačkog prolaza i provoza motornog vozila, a prema skici i prijavnom listu vještaka geometra, kao sastavnom dijelu presude, koji se proteže od takozvanog Lubovačkog puta, duž cijele parcele tuženih i tu u njenom krajnjem istočnom dijelu uz granicu sa parcelom D.M., kao poslužnih nekretnina upisanih u PL.br.442 k.o. Bešnjevo označenih kao k.č. 15/53/3, te da se naloži tuženim da uklone metalnu ogradu i sve druge prepreke koje ometaju normalno vršenje prava služnosti puta u navedenom obimu i da se ubuduće okane ovakvog ili sličnog uznemiravanja apelanata u vršenju njihovog prava služnosti puta, te da trpe da se pravo služnosti upiše u zemljišnim i katastarskim knjigama u korist naprijed navedenih parcela, povlasnih nekretnina, koje su vlasništvo prvoapelanta i drugoapelanta. Također, je odbijen i tužbeni zahtjev apelanata za naknadu troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužbom traženo utvrđenje služnosti puta stečenog po osnovu dosjelosti u obimu pješačkog prolaza i provozu motornog vozila, dakle služnost puta u opštem obimu, na poslužnim nekretninama tuženih u korist nekretnina apelanata, kao povlasnog dobra, te da rezultati dokaznog postupka pružaju pouzdan osnov da su apelanti koristili prolaz između kuća tuženih i D.M. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan jer je traženo utvrđivanje služnosti puta kao cjeline, u punom obimu, međutim iz nalaza vještaka u kojoj se spominje prva varijanta, proizilazi da efektivnog čistog prostora od fasade do betonske cokle, do žičane ograde iznosi 2,35 m na prvom ćošku kuće i 2,55 m na drugom ćošku kuće. Sud je dalje naveo da navedena širina puta ne odgovara opštem obimu služnosti puta, jer su i sami apelanti u tužbi istakli da su nesmetano koristili i uživali pravo služnosti puta duž parcele tuženih u širini od najmanje tri metra cijelom dužinom potrebnom za prevoz vozila. Također, sud je naveo da se obzirom na navedeno nije bavio načelom restrikcije služnosti koja se odnosi na služnost prolaza preko dvorišta kojim se ograničavaju lične vrijednosti, pa je shodno odredbama člana 56. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), odlučio kao u izreci svoje presude.
3. Presudom Okružnog suda je broj 011-0-Gž-07-002 138 od 23. aprila 2008.godine žalba apelanata izjavljena protiv presude Osnovnog suda broj 075-0-P-06-000 214 od 21. septembra 2007. godine je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbama člana 58. stav 1. ZOSPO propisano da «stvarna služnost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasnog dobra tri godine uzastopno nije vršio svoje pravo», pa kako apelanti od 4. aprila 2001. godine ne koriste sporni put to je stvarna služnost prestala u smislu navedene zakonske odredbe. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, a što nije uticalo na zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Stoga, budući da nije utvrdio da su u toku postupka počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti Okružni sud je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Presudom Vrhovnog suda je broj 118-0-Rev-08-000 968 od 25. novembra 2009. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002 138 od 23. aprila 2008. godine je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude analizirajući utvrđeno činjenično stanje kao i primjenu materijalnog prava zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev apelanata odbili, jer traženi put po svojoj suštini i lokaciji nije identičan putu koji su apelanti ranije koristili za prilaz svojim kućama, slijedom čega nije bilo moguće utvrditi pravo služnosti na osnovu odredbe člana 54. stav 1. ZOSPO, u vezi sa članom 56. citiranog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da postoje druga dva načina da se obezbijedi prilaz kućama apelanata. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je iz iskaza svedoka E.H. vidljivo da je on apelantima prije zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina sa pravnim prednikom tuženih, imajući u vidu problem prilaza kućama apelanata nudio da to pitanje riješe prije razmjene, na način da se taj put konstituiše na drugom dijelu sporne parcele, gdje ima više prostora, ili na način da apelanti to riješe zajedno sa S.L. sa kojim je on prethodno postigao sporazum, budući da je sebi radio put na parceli koja graniči sa parcelom apelanata, te da bi se istim mogli služiti i apelanti, međutim apelanti su takvu mogućnost odbili.
5. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana, II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su zatražili da se obavežu tuženi da im kao vlasnicima nekretnine upisane u katastarskim knjigama u PL.442 K.O. Bešnjevo označene kao k.č.15/53-3 dopuste nesmetan prilaz njihovim kućama u vidu pješačkog prolaza do donošenja odluke o apelaciji.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud zapaža da apelanti kao razlog za donošenje privremene mjere navode da im je odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva od strane sudova da se utvrdi pravo služnosti preko parcele vlasništvo tuženih onemogućen prilaz njihovim kućama te na taj način onemogućeno korištenje njihove imovine i njihovih kuća. Nadalje Ustavni sud zapaža da apelanti osim navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog, konkretno odredbi ZOSPO, a što se odnosi na tvrdnje apelanta o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritum spora, nisu Ustavnom sudu dostavili nikakve dokaze koji bi potvrdili njihove tvrdnje o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica.
8. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, u konkretnom slučaju pravosnažnog rješenja o protivizvršenju, čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović