Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/11 (S. S.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Izuzeće
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1180/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1180/11, rješavajući apelaciju Saše Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Stjepanovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 002720 10 Kž3 (veza: X-KRN-10/1070) od 5. januara 2011. godine i S1 2 K 002720 10 Kv (veza: X-KRN-10/1070) od 21. decembra 2010.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Aldin Lejlić, podnio je 10. marta 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 002720 10 Kž3 (veza: X-KRN-10/1070) od 5. januara 2011. godine i S1 2 K 002720 10 Kv (veza: X-KRN- 10/1070) od 21. decembra 2010. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud donio odluku da se pusti na slobodu do donošenja odluke po apelaciji.

2. Ustavni sud primjećuje da je apelant Ustavnom sudu 4. januara 2011. godine podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 46/11 a protiv rješenja Suda BiH br. S1 2 K 002720 10 Kv (X-KRN-10/1070) od 18. novembra 2010. godine i S1 2K 002720 10 Krn (X-KRN-10/1070) od 2. novembra 2010. godine kojim se apelantu i ostalim osumnjičenim Z.T, M.L, S.A, N.Z i M.Z. dozvoljavaju posjete kao i telefonski kontakti sa roditeljima, suprugama i djecom. Navedenim rješenjem odbijeni su kao neosnovani zahtjevi odbrane za dostavljanjem dokaza koje je tužilac podnio sudu. Obzirom da se ne radi o istim činjeničnim i pravnim pitanjima Ustavni sud je odlučio da neće vršiti spajanje navedenih predmeta kako je to predviđeno članom 31. stav 1 Pravila Ustavnog suda.

3. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 002720 10 Kv (veza: X-KRN-10/1070) od 21. decembra 2010. godine koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) broj S1 2 K 002720 10 Kž3 (veza: X-KRN-10/1070) od 5. januara 2011. godine, apelantu i osumnjičenim Z.T i M.L produžen je pritvor određen rješenjem tog suda broj X- KRN-1070 od 23. i 24. septembra 2010. godine odnosno rješenjem broj S1 2 K 002720 10 Kv od 15. oktobra 2010. godine za naredna tri mjeseca s tim da pritvor po ovom rješenju u odnosu na osumnjičenog Z.T i apelanta ima trajati do 21. marta 2011. godine a za osumnjičenog M.L. do 22. marta 2011. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je produžen zbog postojanja zakonskih razloga iz člana 132. stav 1. tčk b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07 i 76, u daljnjem tekstu: ZKP).

4. U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je apelantu i osumnjičenim Z.T. i M.L. određen pritvor zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. KZ BiH, krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) krivično djelo ubistva na svirep način iz člana 166. stav 2. KZ FBiH.

5. Sud BiH je povodom prijedloga Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim održao ročište, saslušao argumente Tužilaštva i odbrane te izvršio uvid u dokazni materijal i donio odluku kao u dispozitivu rješenja, ocijenivši osnovanim prijedlog Tužilaštva da se pritvor produži za još tri mjeseca.

6. U odnosu na prijedlog Tužilaštva da se prema apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor produži zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) ZKP, Sud BiH je istakao da je u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP utvrđeno postojanje osnovane sumnje da bi apelant i osumnjičeni Z.T- i M.L boravkom na slobodi mogli uništiti ili sakriti dokaze i tragove važne za krivični postupak odnosno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupka uticanjem na svjedoke ili saučesnike. Ovo iz razloga, kako je dalje pojasnio sud, jer se osnovano sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetna krivična djela a sama priroda krivičnih djela upućuje na sasvim opravdan i razuman zaključak da je za izvršenje istih neophodno učešće većeg broja lica koja se međusobno poznaju i veoma čvrsto su povezani, čije su uloge u vršenju inkriminiranih radnji unaprijed određene a koje su radnje vršili, kako se to osnovano sumnja po nalogu organizatora tj. osumnjičenog Z.T. Naime, sve navedene okolnosti jasno ukazuju na zaključak da se osumnjičeni međusobno dobro poznaju da su im očigledno poznati i drugi potencijalni svjedoci te bi puštanjem na slobodu isti mogli stupiti u kontakt sa svjedocima te međusobnim dogovaranjem i razmjenom informacija ometati dalji tok krivičnog postupka. Ovakav zaključak izveden je i iz Službene zabilješke Federalne uprave policije od 11. oktobra 2010. godine iz koje proizilazi da je dana 10. oktobra 2010. godine svjedokinja T.T. obavijestila policiju kako je nju, dijete i supruga u zeničkoj «Areni» pokušalo ubiti lice koje se predstavilo kao «Zikina policija». Dakle, kada je utjecaj na određene svjedoke već učinjen, Sud BiH je zaključio da puštanjem na slobodu apelanta i osumnjičenih Z.T. i M.L. postoji realna i ozbiljna opasnost od uticanja i na ostale nesaslušane svjedoke. Sud BiH je zaključio da je potrebno obezbjediti svjedocima da bez straha kako za svoj život tako i za život svojih porodica daju svoje iskaze i saznanja o onome što im je poznato u vezi sa predmetnim krivičnim djelom. Nadalje, kako pripadnici policije još tragaju za tijelima dvije osobe za koje se osnovano sumnja da su lišene života djelovanjem pripadnika organizovane kriminalne grupe pod vodstvom osumnjičenog Z.T. a što upućuje na zaključak da su osumnjičenima svakako poznate lokacije na kojima se tijela nalaze to se realno može očekivati da bi puštanjem na slobodu isti mogli izmjestiti i sakriti tijela na neko drugo mjesto ili tijela uništiti te na taj način ometati dalji tok istrage.

7. U odnosu na drugi poseban pritvorski razlog predviđen članom 132. stav 1. tačka d) ZKP, Sud BiH je našao da su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za produženje mjere pritvora i po ovom zakonskom osnovu. Prije svega, nastavio je dalje sud, osumnjičeni se sumnjiče za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna čime je ispunjen jedan od kumulativno postavljenih uslova za opstojnost pritvora po ovom osnovu. Sud također prihvata da je sam način izvršenja krivičnih djela ubistva u javnosti izazvao gnušanje i osudu koja bi se mogla pretvoriti u organizovanu javnu reakciju koja može izazvati narušavanje javnog reda. Sud BiH je posebno istakao da je javnost dugo vremena izložena informacijama o sveopćoj kriminalizaciji društva i razornim dejstvima organizovanog kriminala što po uvjerenju suda stvara subjektivni osjećaj nesigurnosti građana u širem smislu. Na ovakav zaključak ukazuje i slučaj koji se desio u zeničkoj «Areni» kada je upotrebom vatrenog oružja jedno lice povrijeđeno čime se ukazuje na postojanje realne opasnosti od obračuna sa potencijalnim svjedocima kao i međusobnog obračuna kriminalnih grupa što sve zajedno predstavlja postojanje stvarne prijetnje ugrožavanju javnog reda i mira čime su ispunjeni standardi vanrednih okolnosti neophodnih za postojanje mjere pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP. Na kraju je Sud BiH istakao da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenoj istrazi čiji su dosadašnji rezultati pokazali da je u izvršenju krivičnog djela očigledno učestvovalo više lica, da je dokazni materijal koji je potrebno obraditi obiman te imajući u vidu i način izvršenja i prouzrokovane posljedice izvršenja krivičnog djela da sve ovo nedvojbeno predstavlja naročito važne razloge da se prema osumnjičenim pritvor produži po osnovu člana 135 stav 3. ZKP.

8. U obrazloženju rješenja Apelaciono odjeljenje je istaklo da su neosnovani žalbeni prigovori branilaca apelanta i osumnjičenog Z.T. a kojima je ukazano na nezakonitost rada vanraspravnog vijeća Suda BiH. Naime, Apelaciono odjeljenje je istaklo da su apelantov branilac i branilac osumnjičenog Z.T. formalno postavili zahtjev za izuzeće članova vanraspravnog vijeća iz razloga propisanih odredbom člana 29. tač. e) i f) ZKP ali se navedeni zahtjev sadržajno može podvesti isključivo pod zahtjev za izuzeće propisan odredbom člana 29. tačka f) ZKP. Naime odredba člana 29. tačka e) ZKP odnosi se na drugu procesnu situaciju i nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Navedenom odredbom propisano je da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost…e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, dakle iz sadržaja odredbe proizilazi da se ista odnosi na situaciju nemogućnosti postupanja sudije u donošenju odluke povodom pravnog lijeka na odluku koju je sam donio ili u čijem donošenju je učestvovao. U konkretnom slučaju, navelo je dalje Apelaciono odjeljenje, vanraspravno vijeće je postupalo po prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora a ne po žalbi na prethodno donesenu odluku. Stoga se razlog za izuzeće članova vanraspravnog vijeća, kako su to istakli branioci apelanta i osumnjičenog Z.T. može podvesti isključivo kao razlog za izuzeće iz člana 29 točka f) ZKP odnosno da postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njihovu nepristrasnost. Međutim kada se zahtjev za izuzeće podnosi iz razloga propisanih odredbom člana 29. stav f) ZKP sudija može, a kako to proizilazi iz člana 33. ZKP, do donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće preduzimati radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Kako je u konkretnom slučaju po prethodnom rješenju Suda BiH mjera pritvora prema osumnjičenom Z.T. i apelantu mogla trajati najkasnije do 21. decembra 2010. godine a M.L. do 22. decembra 2010. godine postojala je opasnost od odlaganja donošenja odluke po prijedlogu tužioca za produženje pritvora. Vanraspravno vijeće je iskoristilo svoju zakonsku mogućnost propisanu odredbom člana 33 ZKP, prije donošenja odluke Opće sjednice Suda BiH po prijedlogu za izuzeće, nastavilo sa radom u konkretnom predmetu tako što je 20. decembra 2010. godine održalo ročište povodom prijedloga za produženje pritvora te 21. decembra 2010. godine, donijelo odluku o produženju pritvora a kog dana je i doneseno rješenje Opšte sjednice o odbijanju zahtjeva za izuzeće članova vanraspravnog vijeća Apelaciono odjeljenje je istaklo da je navedenim postupanjem vanraspravnog vijeća u cijelosti bilo u skladu sa odredbama ZKP te se navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanim.

9. Apelaciono odjeljenje je dalje istaklo da su u okviru žalbenih prigovora apelantov branioc i branioc osumnjičenog Z.T. naveli da je došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je pritvor prema osumnjičenom Z.T. prema prethodnom rješenju, a imajući u vidu moment njegovog lišenja slobode 21. septembra 2010. godine u 06,00 sati mogao trajati do 21. decembra 2010. godine do 06,00 sati ujutro a prema apelantu iz istih razloga do 06,10 sati ujutro. Rješenje o produženju pritvora od 21. decembra 2010. godine u prostorijama KPZ Zenica gdje izdržavaju mjeru pritvora apelant i ostali osumnjičeni su zaprimili navedenog dana u 11,14 sati te su prema tvrdnjama branioca oko 4 sata proveli nezakonito u pritvoru. Obrazlažući navedeni prigovor Apelaciono odjeljenje je istaklo da rokovi koji se odnose na trajanje pritvora, predstavljaju rokove koji se računaju na mjesece a ne kako bi se to moglo zaključiti iz žalbenih prigovora na sate. Naime, kada je riječ o određivanju pritvora u istrazi odredbom člana 135. stav 1. ZKP propisano je da pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode dok je istim članom a stavovima 2. i 3. a vezano za produženje pritvora u istrazi propisano da se pritvor može produžiti za najviše dva odnosno tri mjeseca, što znači da se radi o roku određenom na mjesece. Kako je članom 159. stav 3. ZKP propisano da rokovi određeni po mjesecima odnosno godinama završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovora danu kada je rok otpočeo, Apelaciono odjeljenje je zaključilo da je pritvor apelantu i osumnjičenom Z.T. istekao 21. decembra 2010. godine u ponoć tačnije protekom navedenog dana. Apelaciono odjeljenje je zaključilo da zadržavanje apelanta i osumnjičenog Z.T. u pritvoru nakon 06,00 sati odnosno 06,10 sati dana 21. decembra 2010. godine, nije bilo nezakonito te su žalbeni prigovori neosnovani. Na kraju Apelaciono odjeljenje primjećuje da i u slučaju osnovanosti navedenog prigovora to ne bi imalo uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja a kod postojanja razloga za produženje pritvora čije se postojanje žalbama i ne osporava.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač.. a) i c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da mu je pritvor produžen od strane sudskog vijeća koje nije moglo postupati u predmetu jer je na sjednici povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora postavio zahtjev za izuzeće članova vanraspravnog vijeća. Apelant je citirao član 31. i 32. ZKP te istakao da je navedenim odredbama predviđeno kako i na koji način se postupa kada se radi o zahtjevu za izuzeće i ko odlučuje o zahtjevu za izuzeće. Zahtjev za izuzeće je isključivo formalne prirode pa se moraju poštovati određena pravila procedure kada se taj zahtjev postavi. Apelant je dalje istakao da je Apelaciono odjeljenje da bi opravdalo nezakonitu odluku vanraspravnog vijeća zahtjev za izuzeće iz tačke e) stava 1 člana 29. ZKP podvelo pod razloge za izuzeće iz iste odredbe samo iz tačke f) te na taj način u skladu sa odredbom člana 33. ZKP osnažilo nezakonito postupanje i nezakonitu odluku vanraspravnog vijeća. Apelant smatra da je vanraspravno vijeće moralo prestati sa radom na predmetu te je moralo prekinuti sjednicu dok Opća sjednica suda ne odluči o zahtjevu za izuzeće. Apelant je dalje istakao da je bez odluke suda proveo u pritvoru 5 sati i 4 minute jer mu je pritvor isticao 21. decembra 2010. godine u 06 sati i 10 minuta obzirom da je lišen slobode 21. septembra 2010 godine u 6 sati i 10 minuta a rješenje o produženju pritvora je dobio u pritvorskoj jedinici KPZ Zenica u 11 sati i 14 minuta. Apelant je istakao da opravdanje koje je dato od strane Apelacionog odjeljenja mora biti u skladu sa pravima pritvorenika i ići njemu u korist i tako se tumačiti, te se pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava Labita protiv Italije u kojoj je ustanovljena povreda člana 5 stav 1 Evropske konvencije jer je podnosilac predstavke zadržan u pritvoru bez valjane i zakonite odluke 12 sati.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tčk. a) i c) Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

14. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

15. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o produženju pritvora zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, niti osporava razloge za produženje pritvora pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana 5. stav 1 tčk. a) i c) Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da iz sadržaja apelacije proizilazi da se suština navoda apelanta odnosi na okolnost da je osporeno rješenje donijelo vanraspravno vijeće koje prema mišljenju apelanta nije moglo postupati u konkretnom predmetu jer je tražio izuzeće članova vanraspravnog vijeća te smatra da je nezakonito proveo u pritvoru 5 sati i 4 minute.

16. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor rješenjem vanraspravnog vijeća Suda BiH od 21. decembra 2010. godine zbog postojanja zakonskih razloga iz člana 132. stav 1. tčk b) i

d) ZKP koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog odjeljenja od 5. januara 2011. godine. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono odjeljenje u osporenoj odluci odlučujući o žalbi apelanta dalo detaljne i jasne razloge zašto smatra prigovore apelanta neosnovanim. Naime Apelaciono odjeljenje je u obrazloženju odluke istaklo da je apelant postavio zahtjev za izuzeće članova vanraspravnog vijeća iz razloga propisanih članom 29. tčk. e) i f) ZKP. U odnosu na zahtjev za izuzeće članova vanraspravnog vijeća iz razloga propisanih odredbom člana 29. tačka e) ZKP prema kojoj sudija ne može vršiti sudijsku dužnost [...] e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom», Apelaciono odjeljenje je obrazložilo da se navedena zakonska odredba odnosi na situaciju nemogućnosti postupanja sudije u donošenju odluke povodom pravnog lijeka na odluku koju je sam donio ili u čijem je donošenju učestvovao a što nije primjenjivo na konkretnu situaciju, Apelaciono odjeljenje je navedeni zahtjev za izuzeće podvelo isključivo pod razloge za izuzeće iz odredbe člana 29. tačka f) ZKP odnosno da postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njihovu nepristrasnost. Apelaciono vijeće je dalje obrazložilo da u slučaju kada se zahtjev za izuzeće podnosi iz razloga propisanih odredbom člana 29 stav f) ZKP sudija može u smislu člana

33. ZKP do donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće preduzimati radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. U konkretnom slučaju vanraspravno vijeće je iskoristilo svoju zakonsku mogućnost, nastavilo sa radom na predmetu tako što je održalo ročište povodom prijedloga za produženje pritvora i 21. decembra 2010. godine, donijelo odluku o produženju pritvora a istog dana je i Opća sjednica Suda BiH odbila zahtjev apelanta za izuzeće članova vanraspravnog vijeća.

17. U odnosu na prigovor apelanta da je nezakonito proveo u pritvoru 5 sati i 4 minute jer je osporene rješenje vanraspravnog vijeća dobio u 11 sati i 14 minuta (a ne u 06 sati i 10 minuta) Ustavni sud zapaža da je Apelaciono odjeljenje u odnosu na ove navode apelanta dalo jasne razloge navodeći da su rokovi koji se odnose na trajanje pritvora u istrazi rokovi koji se računaju na mjesece. Apelaciono vijeće je obrazložilo da kada je riječ o određivanju pritvora u istrazi odredbom člana 135. stav 1 ZKP propisano je da pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode dok je istim članom a stavovima 2. i 3. propisano da se pritvor može produžiti za najviše dva odnosno najviše tri mjeseca. Ustavni sud primjećuje da je članom 159. stav 3. ZKP propisano da se rokovi određeni po mjesecima odnosno godinama završavaju sa protekom onog dana posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpočeo. U konkretnom slučaju Apelaciono odjeljenje je obrazložilo da je pritvor apelantu isticao 21. decembra 2010. godine u ponoć tačnije protekom navedenog dana odnosno da zadržavanje apelanta u pritvoru 21. decembra 2010. godine nakon 06 sati i 10 minuta nije bilo nezakonito. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta produžen od strane organa sudske vlasti u postupku propisanom zakonom, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje Ustavni sud smatra da je redovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega su navodi apelanta koji se odnose na nezakonitu odluku vanraspravnog vijeća i nezakonit boravak u pritvoru 5 sati i 4 minute neosnovan

18. U odnosu na pozivanje apelanta na odluku Evropskog suda za ljudska prava Labita protiv Italije Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na ovu praksu Evropskog suda nije relevantno. Naime Ustavni sud je izvršio uvid u presudu Labita protiv Italije, predstavka broj. 267727/95 od 6. aprila 2000 godine i utvrdio da je u navedenom predmetu podnosilac predstavke tvrdio da je trebao da bude pušten na slobodu odmah pošto je bio oslobođen optužbe. Evropski sud je u navedenoj presudi istakao da se u ovom slučaju odlaganje puštanja na slobodu podnosioca predstavke može samo djelimično pripisati potrebi da se obave relevantne administrativne formalnosti Dodatno odlaganje puštanja na slobodu podnosioca predstavke između 00,25 časova i jutra 13. novembra 1993 godine dogodilo se uslijed odsustva službenika u prijavnom odjeljenju. U ovim okolnostima produženje pritvora podnosiocu predstavke po povratku u zatvor ne predstavlja prvi korak u izvršenju naloga za njegovo puštanje na slobodu pa stoga ne potpada pod tačku 1. (c) niti pod bilo koju drugu tačku člana 5., te je Evropski sud zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 5. stav 1. Evropske konvencije vezano za pritvor u kojem je podnosilac predstavke boravio posle 00,25 časova 13, novembra 1994. godine. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju odluke koje se osporavaju apelacijom odnose na produženje pritvora apelantu u istrazi od strane organa sudske vlasti u postupku propisanom zakonom a kako je to elaborirano u prethodnom dijelu odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. a) i c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/11 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio