Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2077/08 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2077/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2077/08, rješavajući apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv presuda: Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 018963 08 Gz od 19. juna 2008. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj P.018963 06 od 24. aprila 2008. godine; Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 018962 08 Gž od 17. decembra 2008. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj 018962 06 od 12. maja 2008. godine; Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 019387 08 Gž od 10. februara 2009. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj P.019387 06 od 19. avgusta 2008. godine; rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 019388 09 Rev od 13. maja 2010. godine, Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 019388 08 Gž od 12 februara 2009. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj P.019388 06 od 19. avgusta 2008. godine; Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 019387 09 Rev od 6. aprila 2010. godine; Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 019403 09 Rev od 27. maja 2010. godine, Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 019403 08 Gž od 25. juna 2009. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj P.07 58 019403 06 od 22. decembra 2008. godine; Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 019404 09 Rev od 8. juna 2010. godine, Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 019404 08 Gž od 18. juna 2009. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj P.019404 06 od 22. oktobra 2008. godine; Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 019358 09 Rev od 8. juna 2010. godine; Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 018965 09 Rev od 8. juna 2010. godine, Kantonalnog suda, broj 58 0 P 018965 08 Gž od 12. februara 2009. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 018965 06 P od 30. oktobra 2008. godine; Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 019355 09 Rev od 27. maja 2010. godine, Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 019355 09 Gž od 14. jula 2009. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 019355 06 od 29. januara 2009. godine; te Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 019389 09 Gž 2 od 8. decembra 2010. godine i Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 019389 06 P od 11. juna 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 10. jula 2008. godine do 24. decembra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog suda u Mostaru i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 2077/08, AP 512/09, AP 602/09, AP 2215/10, AP 2259/10, AP 2765/10, AP 2766/10, AP 3683/10, AP 3684/10, AP 3749/10, te AP 5897/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2077/08.
3. Ustavni sud je odlukama, broj AP 605/09 od 22. oktobra 2009. godine, AP 2168/09 od 11. marta 2010. godine, AP 2041/09 od 11. marta 2010. godine, AP 715/09 od 15. aprila 2009. godine, i AP 2713/09 od 29. juna 2010. godine donosenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda, odbacio apelacije kao preuranjenu s obzirom da su postupci o apelantovim revizijama protiv presuda Kantonalnog suda bili u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u citiranim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena, što je apelant i učinio podnoseći apelacije, broj AP
2215/10, AP 2765/10, AP 2766/10, AP 3684/10 i 3749/10.
4. Zaposlenici, bivši i sadašnji, Arhiva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) Ismeta Bijavica, Jasmin Branković, Nada Mikulić, Edin Čelebić, Stipan Dugandžić, Hilmo Mezit, Nadžida Draća, Mili Branković, Suada Bešlić i Zuvad Golić (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pred Općinskim sudom tokom oktobra 2006. godine pokrenuli postupke protiv apelanta i tuženog radi isplate razlike, odnosno neisplaćenih naknada proisteklih iz radnog odnosa.
5. Presudama Općinskog suda, navedenim u izreci ove odluke udovoljeno je, uglavnom u cijelosti, tužbenim zahtjevima, te je apelant obavezan da tužiteljima na ime neisplaćenih i manje isplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa i naknade po osnovu manje isplaćenih naknada po osnovu ishrane-toplog obroka isplati novčane iznose za vremenske periode, sve pobliže označeno u izrekama prvostepeneih presuda, sa zakonskim zateznim kamatama. Istim presudama apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka
6. Apelant je u svim postupcima ospravao osnovanost tužbenih zahtjeva, isticao prigovore zastare potraživanja, neodostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, navodeći da se radi o Javnoj ustanovi koja ima svojstvo pravnog lica, zatim prigovore nedostatke aktivne legitimacije, te prigovore neblagovremenosti podnošenja tužbenih zahtjeva. Osim navedenog apelant je u svim postupcima osporavao i primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlaste Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).
7. U obrazloženjima presuda Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji bili zaposlenici Javne Ustanove Arhiv Hercegovine (u daljnjem tekstu: Arhiv Hercegovine), s kojim su zaključili i ugovore o radu, te da su, nakon reorganizacije, nastavili da rade kod tuženog.
8. Obrazlažući prigovore apelanta Općinski sud je, prije svega, istakao da su oni u odnosu na zastaru potraživanja neosnovani iz razloga što novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine po članu 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), a tužitelji su podnijeli tužbe u periodu od 17. do 31. oktobra 2006. godine, potražujući od apelanta isplatu regresa za period od 2003. godine do 2006. godine, te manje isplaćene naknade po osnovu ishrane za period od 2003. do 2006. godine, uz naznaku da regres iz 2003. godine dospijeva na naplatu protekom godine na koju se odnosi. Općinski sud je samo u jednom predmetu našao djelimično osnovanim ovaj prigovor apelanta i to u odnosu na potraživanja koja su dospjela do 17. oktobra 2003. godine.
9. Neosnovani su prema ocjeni Općinskog suda i prigovori nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog jer je tuženi osnovan temeljem samog Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave (u daljnjem tekstu: Zakon o kantonalnim ministarstvima), pa imajući u vidu da je navedeni zakon kojim je konstituisan tuženi kao upravna organizacija, stupio na snagu 10. augusta 1998. godine, dakle bio je na snazi kada su potraživanja tužitelja dospjela za naplatu, formalno pravno je tuženi pasivno legitimisan u odnosu na status i potraživanja tužitelja. Sud je istakao da su tačni navodi apelanta da je Arhiv Hercegovine kao ustanova imao svojstvo pravnog lica i pravni subjektivitet i da je samostalno odgovarao za svoje obaveze, međutim ovaj stav se ne može primijeniti na konkretnu situaciju, imajući u vidu nastalu reorganizaciju Arhiva, kojem je prestao status ustanove i formiran je kao upravna organizacija apelanta, koja je preuzela prava i obaveze ranije ustanove.
10. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja Općinski sud je također ocijenio neosnovanim pozivajući se na stav Kantonalnog suda iznesen u odluci, broj Gž.06-000 938 od 28. septembra 2006. godine. U vezi sa ovim prigovorom Općinski sud je imao u vidu definiciju radnog spora koji postoji između zaposlenika i poslodavca koji je, u konkretnom slučaju, u odnosu na tužitelje Arhiv Hercegovine, odnosno nakon reorganizacije, tuženi.
11. Razmatrajući prigovore apelanta u vezi sa nablagovremenosti tužbenih zahtjeva Općinski sud je naveo da je pri ocjeni ovog prigovora imao u vidu odredbu člana 103. ZOR-a kojom je propisan rok od jedne godine, ali koji rok se odnosi na ostala potraživanja iz radnog odnosa vezano za zaštitu prava iz radnog odnosa, a o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti, a ne na novčana potraživanja. Na temelju navedenog Općinski sud je i ovaj prigovor apelanta ocijenio neosnovanim.
12. Općinski sud je istakao i da su neosnovana osporavanja apelanta u vezi sa primjenom odredaba Kolektivnog ugovora jer se na osnovu podataka o rebalansu budžeta HNK za 2005. godinu, može zaključiti da je apelant preuzeo svoju obavezu potpunog finansiranja tuženog kao upravne organizacije od 2005. godine, te da su od tada tužitelji, zapravo, zaposlenici tuženog, a ne Arhiva Hercegovine koji je prestao da postoji. Prema ocjeni Općinskog suda iz navedenog proizilazi da od 2005. godine tužitelji imaju prava utvrđena Kolektivnim ugovorom, kao i svi ostali zaposlenici u organima uprave, upravnim organizacijama, izvršnim organima, sudovima, i svim drugim tijelima koja se finansiraju iz kantonalnog budžeta, a da su se u 2003. i 2004. godine na tužitelje mogle primijeniti samo odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Pojedinačne iznose Općinski sud je utvrđivao putem vještačenja koja su izvršena od strane sudskih vještaka finansijske struke.
13. U vezi sa ovim prigovorom Općinski sud je još naveo da je uvidom u fotokopiju Kolektivnog ugovora utvrdio da je on potpisan i to na mjestu na kome je navedeno «za Vladu HNK» gdje je stavljen i pečat Ministarstva prasvosuđa, a pored potpisa i pečata je upisan broj 03-34(74)115/00 od 19. maja 2000. godine. Iz preambule Kolektivnog ugovora Općinski sud je još utvrdio da je Kolektivni ugovor zaključen uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora Vlade apelanta uz navođenje Odluke, broj 01-460/09 od 25. septembra 1998. godine. U vezi sa prigovorom apelanta kojim osporava primjenu Kolektivnog ugovora ukazujući da Ministarstvo pravosuđa nema svojstvo pravnog lica i da ne može bez ovlaštenja Vlade Apelanta zaključivati bilo kakve ugovore, Općinski sud je istakao da je Vlada apelanta donijela znatan broj zakona, ugovora i zaključaka u kojim se direktno poziva na primjenu osporavanog Kolektivnog ugovora kao što je Zakon o izvršenju budžeta apelanta za 2007. i 2008. godine i dr. Prema ocjeni Općinskog suda pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda, broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine u predmetnim postupcima nije adekvatno, jer tuženi tokom postupaka nije osporavao činjenicu da apelant nije potpisnik Kolektivnog ugovora, dakle to nije ni bilo sporno, pa dokazi na te činjenice i nisu predlagani od strane tužitelja, a prema ocjeni suda tuženi, shodno odredbi člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao svoje navode.
14. Odlučujući o žalbama apelanta podnesenim protiv prvostepenih presuda Kantonalni sud je, osim u jednom predmetu, žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio. U jednom predmetu Kantonalni sud je odlučio da djelimično usvoji žalbu apelanta i preinači prvostepenu presudu u dijelu odluke o početku toka zateznih kamata na dosuđeni iznos regresa.
15. Kantonalni sud je obrazloženjima presuda istakao da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovore nedostatka aktivne i pasivne legitimacije dajući potpuna i pravilna obrazloženja koja u cijelosti prihvata i taj sud. U vezi sa ovim Kantonalni sud je naveo da je članom 23. Zakona o kantonalnim ministarstvima, osnovan tuženi kao upravna organizacija, a članom 35. stav 2. istog Zakona određeno je da će tuženi početi sa radom danom imenovanja direktora. Odlukom o početku rada tuženog, koju je donijela Vlada apelanta pod brojem 01-1-02-1302/04 od 30. jula 2004. godine, propisano je da novoformirana upravna organizacija preuzima od Arhiva Hercegovine i Arhiva HZ HB zgrade, prostorije, zaposlene, opremu i inventar, knjižni fond, arhivu, predmete i drugu dokumentaciju, sredstva za rad i drugu imovinu iz kojih odredbi proizilazi da je tuženi pravni slijednik oba Arhiva od kojih je nastao, a u momentu podnošenja tužbe, tuženi, kao upravna organizacija, nije imao pravni subjektivitet.
16. Prema ocjeni Kantonalnog suda odluka Vrhovnog suda, broj 58 0 P 007 449 07 Rev od 15. januara 2008. godine na koju se apelant poziva se ne može primijeniti na predmetne postupke budući da se u predmetnim postupcima radi o radno-pravnom sporu zaposlenika korisnika budžeta, dakle radi se o građensko-pravnom sporu, a ne o sporu između korisnika kantonalnog budžeta i apelanta kao u citiranoj odluci Vrhovnog suda.
17. Odlučujući o revizijama apelanta izjavljenim protiv drugostepenih presuda, Vrhovni sud je u samo jednom predmetu rješenjem preciziranim u izreci ove odluke odlučio da odbaci kao nedopuštenu reviziju apelanta, u skladu sa odredbom člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a dok je ostalim predmetima presudama navedenim u izreci ove odluke odlučio da revizije djelimično uvaži preinačavajući nižestepene pesudu u dijelu koji se odnosi na isplatu regresa za 2003. godinu sa zakonskim zateznim kamata na način da su tužbeni zahtjevi u tom dijelu odbijeni, dok su revizije u ostalom dijelu odbijene. U jednom predmetu Vrhovni sud je odlučio da preinači nižestepene presude i u odnosu na dosuđene troškove postupka na način da je dosuđene troškove umanjio. U obrazloženjima osporenih presuda je, između ostalog, navedeno da apelant osnovano ukazuje da se odluke nižestepenih sudova o odbijanju istaknutog prigovora zastare potraživanja za isplatu regresa za 2003. godini zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud se u vezi sa ovim pozvao na pravni stav tog suda da potraživanje regresa za godišnji odmor dospijeva prvog narednog dana nakon označenog početka korišćenja prvog dijela godišnjeg odmora pa su, u skladu sa ovim pravnim shvatanjem, potraživanja vezana za isplatu regresa za 2003. godine zahvaćena zastarom, budući da su konkretni tužbeni zahtjevi podneseni po proteku trogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom člana 106. ZOR-a. U vezi sa troškovima parničnog postupka Vrhovni sud je istakao da je odluku donio primjenom odredaba čl. 386. stav 2., 387. i 397 st. 1 i 2. ZPP-a imajući u vidu da je tužitelj u predmetnom postupku uspio sa 53% postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je, shodno tome, srazmjeno smanjio dosuđene troškove.
18. Apelant se žali da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u navodima apelacije ističe da su osporene odluke donesene na temelju pogrešene primjene materijalnog prava redovnih sudova. Redovni sudovi su pogrešno cijenili da su istaknuti prigovori zastare potraživanja i neblagovremenosti tužbenih zahtjeva neutmeljeni. Prema ocjeni apelant sudovi su izveli pogrešan zaključak da je tuženi kao upravna organizacija pravni sljednik Arhiva Hercegovine i Arhiva HZ HB, te da je tuženi, kao pravni sljednik, odgovoran za obaveze Arhiva iz vremena kada su isti bili organozovani kao javne ustanove i imali pravni subjektivitet. Prema mišljenju apelanta sudovi su izveli pogrešan zaključak da su tužitelji zaposlenici tuženog jer tuženi u tom periodu još nije bio uspostavljen. Radna organizacija tužitelja, kako dalje navodi apelant, u periodu za koji se utužuje je bila Javna ustanova Arhiv Hercegovine Mostar, a javne ustanove su i prema Zakonu samostalna pravna lica. Apelant smatra da su redovni sudovi neosnovano tužiteljima priznali pravo na naknadu na ime regresa primjenom odredaba Općeg kolektivnog ugovora jer se navedeni ugovor odnosi samo na zaposlenike preduzeća, a isti nije bio na pravnoj snazi u periodu kada se priznaje pravo na regres. Također je neosnovano, prema mišljenju apelanta, to što su sudovi tužiteljima priznali pravo na topli obrok i regres temeljem odredaba Kolektivnog ugovora jer navedeni propis ne obavezuje tuženog, pa se u vezi sa tim apelant pozvao na još jednu odluku Ustavnog suda, broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine u kojoj je zauzet stav da su tužitelji dužni u ovakvim situacijama dokazati činjenice o zaključivanju odnosno pristupanju tuženog navedenom Kolektivnom ugovoru, ukoliko je ono sporno. Apelant ističe da je tokom postupaka isticao da ni ovlašteni organ Vlada HNK, niti Ministarstvo pravosuđa po odobrenju Vlade HNK nisu potpisali navedeni Kolektivni ugovor, pa su, shodno navedenom, tužitelji morali dokazati suprotno. Apelant smatra da su dosuđeni troškovi postupka previsoki i suprotni advokatskoj tarifi.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st.1 i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st.1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud zapaža da je u predmetu, broj AP 2215/10 revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda, broj 58 0 P 019388 09 Rev od 13. maja 2010. godine, pa je konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda, broj 58 0 P 019388 08 od 12. februara 2009. godine. Ustavni sud primjećuje da su u predmetima, broj AP 2765/10, AP 2766/10, AP 3683/10, AP 3684/10 i AP 3749/10 revizije djelimično uvažene, te su, u skladu sa tim, djelimično preinačene nižestepene presude iz čega proizilazi da su revizije bile efektivan pravni lijek, tako da su konačne odluke u ovim apelacijama presude Vrhovnog suda, broj 58 0 P 019403 09 Rev od 27. maja 2010. godine, broj 58 0 P 019404 09 Rev od 8. juna 2010. godine, broj 58 0 P 019358 09 Rev od 8. juna 2010. godine, broj 58 0 P 018965 09 Rev od 8. juna 2010. godine i broj, 58 0 P 019355 09 Rev od 27. maja 2010. godine.
21. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
23. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na tvrdnju apelanta da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo i izvodili pogrešne zaključke kada su odbili sve istaknute prigovore apelanta i utvrdili da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimisan, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci, broj AP 3250/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 28. oktobra 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu ovih apealcionih navoda apelanta, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci, Ustavni sud je zaključio, da je apelant aktivno učestvovao u predmetnim postupcima na dvije sudske instance, te da su Općinski i Kantonalni sud primijenili relevantne materijalno-pravne propise iz kojih nesporno proizilazi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnim postupcima. U citiranoj odluci Ustavni sud je još zaključio da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te je zaključio da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. S tim u vezi Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati“.
24. U odnosu na ostale navode apelanta, a koji se tiču primjene odredaba Kolektivnog ugovora, te Općeg kolektivnog ugovora Ustavni sud zapaža da su se i na ove apelacione navode očitovali redovni sudovi koji su u svojim odlukama ponudili potpuna, jasna i argumentovana obrazloženja zašto se u konkretnim predmetima imaju primijeniti odredbe navedenih ugovora, koja obrazloženja Ustavni sud, niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim i neutemeljenim. Ustavni sud napominje da nezadovoljstvo apelanta ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud u predmetnim postupcima nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, pa stoga i ove apelacione navode apelanta smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
25. U vezi sa pozivanjem apelanta na praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci, broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godinu Ustavni sud zapaža da se apelant na ovu odluku pozivao i tokom postupaka pred redovnim sudovima koji su pozivanje apelanta na ovu odluku ocijenili neadekvatnim. Naime, Ustavni sud zapaža da tokom predmetnih postupka za redovne sudove zapravo nije ni bilo sporno da li je apelant potpisao i pristupio Kolektivnom ugovoru, budući da je tokom postupaka nesporno utvrđeno da je Kolektivni ugovor zaključen u zakonom propisanoj proceduri, da je potpisan i ovjeren, te da se apelant u više svojih zakona i odluka upravo pozivao na primjenu odredabe Kolektivnog ugovora. Prema tome, Ustavi sud smatra da tokom postupaka primjena odredaba Kolektivnog ugovora na apelanta za sudove uošte nije bila upitna, pa je pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda u kojoj je bilo sporno da li je Vlada Bosansko-podrinjskog kantona zaključila, odnosno naknadno pristupila Kolektivnom ugovoru, što apelanti tokom postupka nisu uspjeli dokazati, očigledno (prima facie) neosnovano.
26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović