Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/08 (B. P.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2105/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2105/08, rješavajući apelaciju Blage Petrica, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blage Petrica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-08-000 161 od 12. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 581 od 18. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Blago Petric (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 14. jula 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 161 od 12. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 581 od 18. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 581 od 18. februara 2008. godine razveden je brak između tužiteljice Lidije Petric (u daljnjem tekstu: tužiteljica) iz Gruda i tuženog (apelanta) zaključen 12. juna 1987. godine, upisan u Matičnoj knjizi vjenčanih koja se vodi za mjesto Čitluk, Općina Posušje, za godinu 1987., pod rednim brojem 1. Djeca parničnih stranaka mldb. I. P., rođena 16. jula 1990. godine i mldb. F. P., rođen 4. oktobra 1996. godine, povjerena su na odgoj i čuvanje tužiteljici. Istom presudom sud je naložio apelantu da za izdržavanje mldb. djece daje mjesečno iznos od po 200,00 KM počevši od dana podnošenja tužbe, tj. od 19. juna 2007. godine pa nadalje dok se okolnosti ne izmijene, s tim da će taj iznos uplaćivati na ruke tužiteljici i zakonskoj zastupnici mldb. djece, najkasnije do 9-og u mjesecu za tekući mjesec, a sve zaostale obroke je dužan platiti odjednom u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačan obrok počevši od dospijeća pa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužiteljicin tužbeni zahtjev u pogledu izdržavanja odbijen. Ovom presudom sud nije udovoljio apelantovom zahtjevu u pogledu održavanja ličnih kontakata sa mldb. djecom parničnih stranaka dok se okolnosti ne promijene.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je sud na temelju provedenog dokaznog postupka izvršenog na temelju uvida u izvod iz Matične knjige vjenčanih parničnih stranaka, izvoda iz Matične knjige rođenih za djecu parničnih stranaka, stručnog mišljenja uz posredovanje od 4. juna 2007. godine, izvještaja-socijalne amneze nadležnog organa skrbi Općine Grude od 16. marta 2007. godine, izvještaja-socijalne amneze Centra za socijalni rad Posušje od 22. novembra 2007. godine, Rješenja Općine Posušje, Službe za branitelje iz domovinskog rata broj 08-

41-704/05 od 12. septembra 2005. godine, uvida u spis ovog suda K.69/07 broj 064-0-K-07-000 069, kao i na temelju izvršenog vještačenja vještaka psihologa nad mldb. djecom, utvrdio da je u predmetnom postupku nesporno da je bračna zajednica parničnih stranaka prestala da postoji faktički još u januaru 2007. godine, i da ne postoje izgledi za uspostavljanje daljnjeg zajedničkog života supružnika. Uvidom u pravomoćnu presudu ovog suda broj 064-0-K-07-000 069 od 24. septembra 2007. godine utvrđeno je da je apelant proglašen krivim, između ostalog, i zbog krivičnog djela nasilja u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i da mu je izrečena uvjetna osuda. Osim toga, kako proizlazi iz izvještaja Centra za socijalni rad Posušje (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) od 22. novembra 2007. godine, a što niti apelant nije dovodio u pitanje, konstatirano je da apelant takođe živi i u vanbračnoj zajednici sa D.M., a što je upravo negacija normalnih bračnih odnosa. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, Općinski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije riječ o prolaznoj poremećenosti bračnih odnosa, tj. da se radi o takvom stupnju poremećenosti bračnih odnosa koji ukazuju da nema nade da se uspostavi bračna zajednica pa makar da je njihov bračni život postao nepodnošljiv i samo za jednog od supružnika, u ovom slučaju za tužiteljicu, pa je stoga udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu. Dalje, utvrđeno je da su se parnične stranke u toku postupka posredovanja sporazumjele da će mldb. djeca živjeti sa majkom, tužiteljicom. Taj sporazum je ovaj sud uvažio primjenom člana 142. st. 2. i 7. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) jer nema nikakvih razloga na osnovu kojih bi se utvrdilo da to nije u njihovom interesu, pa su djeca nakon razvoda braka povjerena na čuvanje i odgoj tužiteljici, a koji prijedlog je također dao i nadležni organ skrbništva na osnovu člana 282. stav 2. Porodičnog zakona. Odluku o održavanju ličnih odnosa i neposrednog kontakta mldb. djece sa roditeljem ovaj sud je donio na osnovu člana 145. stav 3. Porodičnog zakona, kojim je propisano da se roditelju može ograničiti i zabraniti lični odnos i kontakt sa djecom samo radi zaštite interesa djeteta. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihologa, koji je ocijenjen objektivnim i datim u skladu sa pravilima struke i nauke, kao i na temelju iskaza svjedoka, donio odluku kojom je odbio apelantov kontakt sa mldb. djecom zbog toga što je utvrđeno da su djeca bila izložena apelantovom psihološkom i fizičkom zlostavljanju. Dakle, utvrđeno je da je kontakt djece sa apelantom bio propraćen burnim emocionalnim reakcijama, prvenstveno strahom djece i odbijanjem kontakta, posebno mldb. F. P. koji odbija kontakt sa apelantom, pa po ocjeni ovog suda nije u interesu djece održavanje kontakta sa apelantom. Posebno, Općinski sud je istakao da je kod mldb. F.P. potrebno najprije ublažiti nastale emocionalne posljedice, promijeniti njegove stavove prema ocu koji su kod djeteta izraženi izrazito negativno, pa tek nakon ublažavanja tih posljedica, sud je utvrdio da se može govoriti o apelantovom kontaktu sa djecom, kako je to obrazložio i predložio i vještak psiholog, pa je stoga sud odlučio kao u izreci presude. Također, ovaj sud je podsjetio da kada se okolnosti promjene sud će donijeti novu odluku o skrbi, odnosno prestanku ograničenja održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djece sa roditeljima na osnovu čl. 143. i 145. stav 4. Porodičnog zakona. Dalje, prilikom utvrđivanja visine sredstava za izdržavanje djece, sud je ocijenio da su se parnične stranke tokom trajanja postupka sporazumjele da će apelant za izdržavanje mldb. djece mjesečno doprinositi po 200,00 KM, kao i imajući u vidu uzrast djece i njihove potrebe za školovanje, shodno odredbi člana 236. Porodičnog zakona, kao i prema apelantovim mogućnostima, koji je u ovom slučaju dužan davati za izdržavanje za potrebe svoje mldb. djece prema odredbi člana 235. Porodičnog zakona, pa je stoga odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je, suprotno apelantovim navodima, na okolnost otplate kredita, zaključio da navedena okolnost nema utjecaja na njegovu obavezu izdržavanja djece s obzirom na to da je ta obaveza prioritet i da stoji ispred svih ostalih obaveza. Odluku o kamati sud je donio na temelju člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, ovaj sud je ukazao da dužnost roditelja da izdržavaju mldb. djecu prestaje nastupanjem njihovog punoljetstva na osnovu člana 156. stav 1. i člana 157. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, pa je, imajući u vidu sve navedeno, odlučio kao u izreci presude.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-08-000 161 od 12. maja 2008. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv Presude Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 581 odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti.

5. Kantonalni sud je, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi kao i postupajući po službenoj dužnosti, prema odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude zaključivši da apelantovi žalbeni navodi ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Kantonalni sud smatra da su bez ikakvog pravnog osnova apelantovi navodi da za izdržavanje mldb. djece ne može doprinositi iznos utvrđen prvostepenom presudom od po 200,00 KM mjesečno zato što je uvidom u tu presudu utvrdio da su parnične stranke pred posrednikom postigle sporazum, što svakako uključuje apelantov pristanak, da će za izdržavanje djece doprinositi mjesečno upravo onaj iznos o kojem su postigle sporazum, a to je po 200,00 KM mjesečno. Također, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove navode u pogledu održavanja ličnih kontakata sa mldb. djecom, jer je ovaj sud utvrdio da je prvostepeni sud u pogledu održavanja kontakta djece sa apelantom naročito ocijenio nalaz i mišljenje vještaka psihologa, kao i iskaz ovog vještaka, iskaze svjedoka, kao i prijedlog Centra za socijalni rad, pa je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da nije u interesu mldb. djece da apelant, dok se okolnosti ne promijene, održava kontakte sa djecom koja su povjerena na odgoj i čuvanje tužiteljici. Isto tako, ovaj sud je zaključio da apelantu nije uskraćeno da, ukoliko se okolnosti promijene, traži izmjenu prvostepene presude. Kantonalni sud je također ukazao da je obaveza suda u ovakvoj pravnoj stvari u prvom redu imati u vidu interes mldb. djece, kako u pogledu povjeravanja na čuvanje i odgoj, tako i u pogledu doprinosa za njihovo izdržavanje i održavanje ličnih kontakata onog roditelja kojem djeca nisu povjerena. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud upravo rukovodeći se interesima djece u svemu donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku, pa kako ovaj sud ispitujući pobijanu odluku nije našao da postoje razlozi zbog kojih se ona pobija žalbom, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju člana 226. ZPP apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu odluku.

6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ističući da sudovi nisu ocijenili njegove navode, odnosno da nisu vodili računa o njegovim finansijskim mogućnostima u pogledu utvrđenog iznosa za izdržavanje djece, jer kako navodi, on živi isključivo od mjesečne invalidnine, koja je manja od iznosa koji je sud odredio da je dužan davati tužiteljici na ime izdržavanja djece. Apelant se, također, žali da je sud morao voditi računa o njegovim interesima i njegovom zdravstvenom stanju i dopustiti mu da se viđa sa djecom, te, s tim u vezi, ističe da niko pa ni sud nema pravo da prekine komunikaciju između djece i njihovih roditelja izuzev ako nema baš nekih ekstremnih situacija, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je osporenim presudama potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje, te da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/08 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio