Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2114/08 (S. R.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2114/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2114/08, rješavajući apelaciju Sanele Radujković, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Radujković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-001 028 od 7. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2106/04 od 16. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-937/98 od 1. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Radujković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ruža Blagojević, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 028 od 7. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2106/04 od 16. marta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-937/98 od 1. septembra 2004. godine.
2. Prema navodima tužbe koju je apelantica 23. aprila 1998. godine podnijela Osnovnom sudu protiv tuženih DD za osiguranje «Kosig» Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Vjekoslava Jankovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete, tužbeni zahtjev apelantica je precizirala 20. decembra 2001. godine, proizlazi da se 26. februara 1998. godine dogodila saobraćajna nesreća u Banjoj Luci, u ulici Branka Popovića, koja je, prema apelanticinim navodima, prouzrokovana krivicom drugotuženog, osiguranika prvotuženog. Tom prilikom je, kako navodi, zadobila tešku tjelesnu povredu, a njen putnički automobil marke «Opel Kadet» je potpuno uništen. Kako ističe, od posljedica saobraćajne nesreće je liječena u Banjoj Luci, a nakon toga ličenje je nastavila u Institutu Dr. Simo Milošević u Igalu. Sa prvotuženim je 17. marta 1998. godine zaključila Sporazum o vansudskom poravnanju kojim je definisano; da se prvotuženi obavezuje da će apelantici na ime naknade materijalne štete za uništeno vozilo isplatiti iznos od 5.399,00 tadašnjih dinara, a na ime nematerijalne štete iznos od 1.550,00 dinara, a da se apelantica zaključivanjem ovog sporazuma odriče svakog potraživanja po bilo kojem osnovu iz istog štetnog događaja i od prvotuženog i od drugotuženog.
3. Apelantica predmetnom tužbom osporava zaključeni Sporazum o vansudskom poravnanju koji je zaključila sa prvotuženim, te ističe da je prvotuženi iskoristio njeno teško materijalno stanje i stanje nužde u kojem se našla nakon saobraćajne nesreće, koristeći njeno neiskustvo, pa smatra da joj je na taj način prvotuženi zaključivanjem navedenog sporazuma isplatio nerazmjerno malu materijalnu i nematerijalnu štetu, pa ističe da se, u smislu člana 141. Zakona o obligacionim odnosima, ovakav ugovor smatra zelenaškim ugovorom. Iz navedenih razloga apelantica, također, smatra da je takav ugovor ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, te da je ništav i u odnosu na drugotuženog koji nije učestvovao u zaključivanju ovog sporazuma.
4. Presudom Osnovnog suda broj P-937/98 od 1. septembra 2004. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je ništav Sporazum o vansudskom poravnanju zaključen 17. marta 1998. godine između apelantice i prvotuženog o naknadi štete u iznosu od 6.850,00 dinara nastale povodom saobraćajne nesreće koja se desila 26. februara 1998. godine u Banjoj Luci, u ulici Branka Popovića, kao i zahtjev da se obavežu tuženi da apelantici na ime naknade materijalne štete pričinjene na putničkom vozilu pobliže označenom izrekom ove presude, apelanticino vlasništvo, solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM, i da joj na ime troškova liječenja u Institutu za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju Dr. Simo Milošević u Igalu isplate iznos od 1.000,00 KM, kao i da joj nadoknade nematerijalnu štetu i to na ime pretrpljenog straha iznos od 500,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.500 KM i na ime umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 4.000,00 KM, kao i da joj naknade troškove postupka sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate. Istom presudom je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
5. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da se 26. februara 1998. godine dogodila saobraćajna nesreće u kojoj su učestvovali apelantica i drugotuženi, kojom prilikom je apelantica zadobila tešku tjelesnu povredu, a da je njen putnički automobil kojim je upravljala oštećen. Osnovni sud je, također, utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je pravno valjan Sporazum o vansudskom poravnanju (sporazum o spornom vansudskom poravnanju) koji su zaključili apelantica i prvotuženi, kao i osnov i visina naknade štete koju apelantica potražuje tužbenim zahtjevom. Ocjenjujući izvedene dokaze, ovaj sud je primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je prvenstveno ukazao da je sporazum o spornom vansudskom poravnanju sporazum stranaka koji se mora poštovati i da zaključivanje takvog sporazuma proizvodi pravno dejstvo ugovora, odnosno da za njega u svemu važe propisi obligacionog prava kao i za ugovore; kako o predmetu ugovora, sadržini, sposobnosti stranaka za njegovo zaključivanje i dejstvu ugovora, tako i o raskidu i poništavanju, i odredbe kojima se uređuju dvostrano obavezni ugovorni odnosi. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 103 («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Kako apelantica tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazala da su ispunjeni uslovi iz člana 103. ZOO-a, tj. nije dokazala da je sporazum o spornom poravnanju koji su ona i prvotuženi zaključili 17. marta 1998. godine protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, Osnovni sud je odbio kao neosnovan njen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je ništav sporazum o spornom poravnanju jer je apelantica tokom trajanja predmetnog postupka isto tako potvrdila da joj je prvotuženi u cijelosti izmirio prouzrokovanu štetu koju je pretrpjela 26. februara 1998. godine i da se potpisivanjem ovog sporazuma odrekla bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz tog štetnog događaja, i to kako od prvotuženog, tako i od drugotuženog. Kako nije usvojio apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav sporazum o spornom vansudskom poravnanju zaključen 17. marta 1998. godine, Osnovni sud je zaključio da on ostaje na snazi, pa je, s tim u vezi, odbio kao neosnovan i njen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tuženi solidarno obavežu da joj isplate naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete. Osim toga, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor da se u konkretnom slučaju radi o zaključenom zelenaškom ugovoru, zaključivši da apelantica ovom sudu tokom trajanja predmetnog postupka nije ničim dokazala postojanje uslova bitnih za nastanak zelenaškog ugovora, tj. da sudu nije pružila niti jedan dokaz kojim bi dokazala da se tuženi u momentnu zaključivanja spornog sporazuma o vansudskom poravnanju koristio njenim, kako je to u tužbi navela, stanjem nužde ili njenim teškim materijalnim stanjem, odnosno da je prema njoj postupao kao prema lakomislenoj osobi, odnosno kao osobi sa nedovoljnim iskustvom ili tome slično, a ni apelantica nije dokazala da je tokom zaključivanja spornog sporazuma o poravnanju uopšte i bila u takvom stanju. Isto tako, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor u dijelu kojim ističe da je zaključivanjem takvog sporazuma prekomjerno oštećena pa zbog toga smatra da je navedeni sporazum ništav pozivajući se na odredbu člana 1094. ZOO-a kojom je jasno propisano da se zbog prekomjernog oštećenja ne može tražiti poništenje poravnanja. Odluku o troškovima parničnog postupka ovaj sud je donio na temelju člana 384. ZPP.
6. Okružni sud je Presudom broj Gž-2106/04 od 16. marta 2006. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-937/08 od 1. septembra 2004. godine.
7. Okružni sud je konstatovao da apelantica žalbom pobija prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je ista presuda neutemeljena. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelanticine žalbene navode da se u konkretnom slučaju radi zelenaškom ugovoru, ukazujući da je za nastanak zelenaškog ugovora potrebno da se ispune sljedeći uslovi; da između vrijednosti predmeta ugovorom preuzetih obaveza postoji očiti nerazmjer, očita neekvivalentnost u vrijeme sklapanja ugovora, da je iskorišteni saugovaratelj na ovaj očit nerazmjer uzajamnih davanja po osnovu sklopljenih ugovora pristao zbog na njegovoj strani postojećih nepovoljnih okolnosti; da je za vrijeme sklapanja zelenaškog ugovora postojalo kod zelenaša znanje o postojanju navedenih nepovoljnih okolnosti na strani iskorištenog saugovaratelja kao i namjera zelenaša da ove okolnosti i kroz njih nastalu kritičnu situaciju iskoristi u svoju korist, odnosno u korist treće osobe. Dakle, sva tri navedena bitna uslova za nastanak zelenaškog ugovora u jednakoj su mjeri karakteristični za taj ugovor, i moraju svi postojati istovremeno i kumulativno. Okružni sud je, ocjenjujući apelanticine žalbene navode u odnosu na izvedene dokaze zaključio da apelantica ničim nije dokazala postojanje ostalih uslova bitnih za nastanak zelenaškog ugovora, odnosno nije dokazala da je prvotuženi znao za njeno teško materijalno stanje i stanje nužde u vrijeme zaključivanja sporazuma o spornom vansudskom poravnanja, a posebno da je prvotuženi imao namjeru da ove apelanticine okolnosti iskoristi u svoju korist, tako što će za sebe ugovoriti povoljnije poravnanje. U odnosu na apelanticine navode da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je njen zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženog budući da drugotuženi nije učestvovao u zaključenju predmetnog sporazuma o spornom vansudskom poravnanju, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 418. ZOO-a propisano da poravnanje koje je zaključio jedan od solidarnih dužnika sa povjeriocem nema dejstvo prema ostalim dužnicima, ali ovi imaju pravo da prihvate to poravnanje ako ono nije ograničeno na dužnika sa kojim je zaključeno. Prema tome, shodno navedenoj odredbi zakona, radi se o poravnanju koje nije ograničeno samo na prvotuženog kao dužnika, već je u konkretnom slučaju predmetnim sporazumom ugovoreno poravnanje i u korist drugotuženog, te je na drugotuženom bilo da li će to poravnanje prihvatiti. Osim toga, ovaj sud je ukazao da se poravnanje ne mora prihvatiti izričitom izjavom ili potpisom na to, već može biti prihvaćeno i konkludentnim radnjama, odnosno ponašanjem dužnika u korist kojeg je zaključeno. Okružni sud je, dalje, zaključio da apelantica neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 418. ZOO-a budući da se i sama potpisivanjem sporazuma o spornom vansudskom poravnanju odrekla bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz tog štetnog događaja, i to kako od prvotuženog, tako i od drugotuženog, čemu se drugotuženi nije protivio, odnosno što je prešutno prihvatio. Prema tome, Okružni sud je zaključio da apelantica u ovom postupku nije dokazala da drugotuženi nije pristao na sporazum o spornom vansudskom poravnanju. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je, postupajući prema odredbi člana 226. ZPP, apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 028 od 7. aprila 2008. godine apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-2106 od 16. marta 2006. godine je odbijena kao neosnovana.
9. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor revizije da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da prvotuženi nije znao da je ona u vrijeme zaključivanja sporazuma o spornom vansudskom poravnanju bila u teškom materijalnom stanju, te da je, iskoristivši takvo njeno stanje, za sebe ugovorio nerazmjernu korist, smatrajući takav ugovor zelenaškim ugovorom, pa je ukazao na odredbu člana 141. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da je ništav ugovor kojim neko koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugome dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti. Dakle, kako Vrhovni sud smatra, da bi se jedan ugovor mogao smatrati zelenaškim ugovorom potrebno je da budu ispunjeni objektivni i subjektivni uslovi, a to je: saznanje o teškom materijalnom stanju ili stanju nužde saugovarača i namjera da se takvo stanje iskoristi na taj način da se za sebe ili trećeg ugovori nerazmjerna korist. Vrhovni sud je uvidom u zapisnik o saobraćajnoj nesreći zaključio da je prvotuženi u trenutku zaključenja sporazuma o spornom vansudskom poravnanju imao saznanja samo da je apelantica student, što bi samo po sebi moglo značiti da se nalazi u teškom materijalnom stanju. Međutim, ovaj sud smatra da je ova činjenica sama po sebi pogrešna jer tvrdnja da je neko student ne znači i obavezno i znanje da je ta osoba u teškom materijalnom stanju, a pogotovo ne stanje koje je moguće iskoristiti za zaključenje ugovora koji bi se mogao smatrati zelenaškim. Dakle, sama pripadnost ugovarača određenoj kategoriji, profesiji, ili grupi ljudi ne znači i postojanje određenog materijalnog stanja, jer za saznanje o materijalnom stanju određene osobe potrebni su adekvatni pokazatelji koji u konkretnom slučaju nisu postojali u vrijeme zaključivanja predmetnog sporazuma, tako da su neosnovane apelanticine tvrdnje da je prvotuženi iskoristio njeno teško materijalno stanje s ciljem zaključenja navedenog sporazuma. Osim toga, ovaj sud je, također, ocijenio neosnovanim apelanticin revizioni navod da prvotuženi nije znao za postojanje stanja apelanticine nužde u pogledu potrebe njenog daljnjeg liječenja u Institutu za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju Dr. Simo Milošević u Igalu, jer ovakva njena tvrdnja, prema ocjeni suda, također nema uporište u izvedenim dokazima s obzirom na to da uvidom u medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta (otpusna lista KBC Banja Luka od 2. marta 1998. godine i nalaza i mišljenja od 13. marta 1998. godine) ne proizlazi da je postojala potreba za apelanticinim daljnjim liječenjem, pogotovo ne potreba daljnjeg liječenja u inostranstvu. Dakle, Vrhovni sud smatra da prvotuženi iz apelanticine medicinske dokumentacije nije mogao zaključiti da postoji potreba za njenim daljnjim liječenjem u inostranstvu, pa samim tim ni postojanje stanja nužde kod apelantice, zbog kojeg bi zaključila nepovoljan ugovor za sebe, posebno što iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica liječenje u Igalu nastavila 20. juna 1998. godine, dakle tri mjeseca nakon zaključivanja sporazuma o spornom vansudskom poravnanju, što sve ukazuje da nije postojala potreba hitnosti takvog liječenja, a samim tim ni stanje nužde kod apelantice. Vrhovni sud je, također, zaključio da je drugostepeni sud pravilno u osporenoj presudi utvrdio da je predmetni sporazum zaključen i u korist drugotuženog jer iz potpisanog poravnanja proizlazi da se apelantica odrekla svog potraživanja po bilo kojem osnovu iz osnova štetnog događaja, kako od prvotuženog, tako i od drugotuženog, a što je ovaj prešutno i prihvatio. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da je drugotuženi bio upoznat sa zaključenim sporazumom o spornom poravnanju, kojem se nije usprotivio, pa samim tim je prihvatajući navedeni sporazum prestala i njegova obaveza prema apelantici kao povjeriocu po osnovu naknade štete prouzrokovane saobraćajnom nezgodom. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi revizije da je u osporenoj odluci pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa kako u postupku nisu učinjene ni povrede na koje je ovaj sud dužan da pazi po službenoj dužnosti, to je na osnovu člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
10. Apelantica se žali da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do povrede prava na pravično suđenje apelantica smatra da je došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešne ocjene dokaza nadležnih sudova. Apelantica navodi da je njeno teško materijalno stanje prilikom zaključivanja spornog poravnanja bilo poznato prvotuženom jer je imao njenu medicinsku dokumentaciju, te da se prilikom zaključivanja sporazuma o spornom vansudskom poravnanju koristio njenim nedovoljnim iskustvom i stanjem nužde, pa je, imajući u vidu navedeno, za nju ugovorio isplatu nerazmjerno malog iznosa, kako na ime naknade materijalne, tako i nematerijalne štete. Stoga, ona smatra da se u konkretnom slučaju radi o tzv. zelenaškom ugovoru prema članu 141. ZOO-a i da je takav ugovor ništav u smislu člana 103. navedenog zakona. Također, ističe da su sudovi neosnovano odbili njen zahtjev u odnosu na drugotuženog jer on ni na koji način nije učestvovao u zaključivanju sporazuma o spornom vansudskom poravnanja, pa smatra da se na njega ne može niti odnositi.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović