Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2141/08 (M. N.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2141/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2141/08, rješavajući apelaciju Miše Novkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miše Novkovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-112/07 od 6. juna 2008. godine i P-202/05 od 9. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mišo Novković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-112/07 od 6. juna 2008. godine i br. P-

202/05 od 9. novembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. jula 2009. godine.

2. Presudom Prvostepenog vijeća Suda BiH broj P-202/05 od 9. novembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje Bosne i Hercegovine

– Uprave za indirektno oporezivanje BiH – Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 34-7049-1/04 od 8. februara 2005. godine. U obrazloženju presude se navodi da je apelant u tužbenom zahtjevu naveo da je bio radnik bivše Republičke uprave carina RS, da se nakon formiranja tužene prijavio na dva interna oglasa koja je raspisala tužena za radno mjesto viši saradnik – carinik, te da nakon izvršenog odabira kandidata nije primljen ni na jedno radno mjesto. U obrazloženju se dalje navodi da je sud nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza nesporno utvrdio da je tužena raspisala interne oglase 27. oktobra i 1. decembra 2004. godine za popunu radnih mjesta u RC Sarajevo, Mostar, Banjaluka i Tuzla na koje se apelant prijavio. Dalje, sud u konkretnom slučaju navodi da je sporno da li apelant ispunjava uslove predviđene internim oglasima tužene za radna mjesta na koja je aplicirao i, slijedom toga, da li može ostvariti pravo na sudsku zaštitu. Sud je utvrdio da apelant ima završenu Višu školu za sportske trenere i radno iskustvo nakon sticanja višeg stručnog obrazovanja od jedne godine i šest mjeseci, te položen carinski ispit za SSS. S obzirom na to da apelant ne ispunjava uslove predviđene internim oglasom tužene za radno mjesto višeg saradnika – carinika (VŠS – VI stepen ekonomskog, tehničkog, tehnološkog ili drugog odgovarajućeg smjera, dvije godine radnog iskustva u struci, položen carinski ispit i ispit za rad u organima uprave), sud je zaključio da ne može tražiti ni poništenje Rješenja tužene broj 34-7049-1/04 od 8. februara 2005. godine kojim je odbijen njegov prigovor kao neosnovan. Sud je istakao da je svrha sudske zaštite da se licima koja ispunjavaju sve propisane uslove iz opšteg akta i iz zakona omogući izbor, ako je izabran kandidat koji ne ispunjava objavljene i propisane uslove. S obzirom na to da u konkretnom slučaju apelant nije ispunjavao uslove za izbor na radna mjesta na koja je aplicirao, to ne može ostvariti ni pravo na sudsku zaštitu, zbog čega su ostali razlozi za poništenje rješenja tužene koje apelant ističe irelevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, zaključio je na kraju sud.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-112/07 od 6. juna 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pri ocjeni žalbenih navoda dao jasne, potpune i uvjerljive razloge, te sadržaj konkretnih normi materijalnog prava koje je u cijelosti prihvatio i Sud BiH. Naime, prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na odredbama člana 30. st. 2. i 3. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH («Službeni glasnik BiH» broj 44/03) i odredbama Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine. Sud BiH dalje navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije ispunjavao uslove iz internog oglasa, jer je u vrijeme odlučivanja o izboru kandidata imao jednu godinu i šest mjeseci radnog iskustva u struci koje treba računati od 23. juna 2003. godine, kada je apelant stekao višu stručnu spremu. Sud BiH je ocijenio neprihvatljivim stav žalbe da prvostepeni sud nije mogao utvrđivati da li apelant ispunjava uslove iz internih oglasa s obzirom na to da to predstavlja odlučnu činjenicu za apelantovu legitimaciju u predmetnom sporu koja se dokazuje javnom ispravom

– diplomom o stečenoj stručnoj spremi. Naime, ukazivati da odluka tužene o izboru kandidata nije zakonita, kao i da su primljeni kandidati koji nemaju uslove propisane zakonom ili opštim aktom može samo osoba koja ispunjava uslove navedene u internim oglasima.

4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da su osporene presude nezakonite. Apelant smatra da je dokazao činjenice na kojima je zasnovao tužbeni zahtjev, tj. da su na radna mjesta na koja je aplicirao primljeni kandidati koji nisu ispunjavali tražene uslove iz internih oglasa. Također, apelant smatra da prvostepeni sud nije ocijenio navedeno, već je dokazni postupak usmjerio u pravcu dokazivanja činjenica da li on ispunjava uslove iz internih oglasa, što je potvrdio i drugostepeni sud. Apelant smatra da bi u slučaju da nije ispunjavao tražene uslove njegova prijava bila odbačena, te da se pod radnim iskustvom podrazumijeva vrijeme rada provedeno na istim i sličnim poslovima. Na kraju, apelant smatra da su redovni sudovi bili pristrasni prema tuženoj, jer su ozakonili njene nezakonite radnje tako što su prešli preko činjenica da su na radna mjesta na koja je on aplicirao primljeni kandidati koji ne ispunjavaju uslove iz internih oglasa.

5. U dopuni apelacije apelant je Ustavnom sudu dostavio Rješenje Suda BiH broj Ži-4/09 od 24. juna 2009. godine kojim je odbijena njegova žalba i potvrđeno Rješenje Suda BiH broj I-198/08 od 3. decembra 2008. godine. Navedenim rješenjima dozvoljeno je predloženo izvršenje podneseno od tužene (povjerioca) s ciljem izvršenja Presude Suda BiH broj P-202/05 od 9. novembra 2007. godine. U dopuni apelacije apelant ne osporava dostavljeno rješenje, već moli Ustavni sud da mu odgovori na njegovu apelaciju i u odgovoru pojasni neke od činjenica. Dalje, u dopuni apelacije se, uglavnom, ponavljaju navodi koje je apelant iznio u samoj apelaciji, te se ističe da su posao dobili svi koji su imali deblje političke veze «i oni koji su dali novac za ponovni angažman». Apelant navodi da je na njegovo bivše radno mjesto zaposlen «sinovac (sin od rođenog brata) Nikole Špirića, predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH», te da je zbog toga donesena odluka redovnih sudova da nema pravo na sudsku zaštitu u konkretnom slučaju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U vezi sa dopunom apelacije, Ustavni sud zaključuje da apelant nije dao nikakve navode o odluci koju je dostavio u dopuni, a što je vidljivo iz dopune apelacije, već da osporava odluke navedene u prvobitno podnesenoj apelaciji. Stoga, Ustavni sud ne može ispitati odluke koje je apelant dostavio uz dopunu apelacije, te smatra da su i navodi iz dopune apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2141/08 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio