Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2180/08 (S. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2180/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2180/08, rješavajući apelaciju Slavena Kovala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavena Kovala podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH broj VSTV-02-1138-02062008 od 29. maja 2008. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj DŽSK (tužioci) 3/2008 od 9. aprila 2008. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije broj DCSK (tužioci) 3/2008 od 9. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaven Koval (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) broj VSTV-02-1138-02062008 od 29. maja 2008. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj DŽSK (tužioci) 3/2008 od 9. aprila 2008. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj DCSK (tužioci) 3/2008 od 9. aprila 2008. godine.

2. Odlukom Prvostepene komisije broj DCSK (tužioci) 3/2008 od 9. aprila 2008. godine apelantu je izrečena disciplinska mjera - pismena opomena koja se javno ne objavljuje za počinjeni disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Zakon) –ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu tužilačke dužnosti. Navedenom odlukom odbijena je disciplinska tužba u dijelu u kojem je bilo navedeno da je apelant počinio prekršaj iz člana 57. tačka 6. Zakona.

3. U obrazloženju odluke je navedeno da je u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da je apelant 8. januara 2007. godine angažovao vozača H. G. oko 12,45 sati da ga odveze do Kliničkog centra u Tuzli, kao i da je bio svjestan u trenutku angažovanja navedenog vozača da je on, po rasporedu, trebao voziti tužioca N. Š. u 13,00 sati na zakazani pretres u Općinski sud u Kalesiji. Također je nesporno utvrđeno da se vozač H. G. nije vratio u Tužilaštvo do 13,00 sati, da je zbog toga angažovan drugi vozač u 13,15 sati, te da je tužilac N. Š. zakasnio na zakazani pretres. U toku postupka je bilo sporno samo da li je apelantovo postupanje bilo opravdano, odnosno da li se u konkretnom slučaju radilo o pravilnoj primjeni člana 6. stav 1. tačka 4. Pravilnika o uslovima i načinu korištenja službenih automobila Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona kojim je propisano da se službeni automobil može koristiti «u drugim opravdanim slučajevima».

4. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je na osnovu apelantove izjave, koju je potvrdio i svjedok D. R., a što proističe i iz odredaba Pravilnika o uslovima i načinu korištenja službenih automobila, nesporno utvrđeno da je apelant imao ovlaštenje da daje nalog za upotrebu službenih vozila, te da su takvi nalozi davani i ranije za određene privatne svrhe kada se radilo o hitnim slučajevima, najuže vezanim za uposlenike Tužilaštva (hitno odvoženje uposlenika Tužilaštva zbog bolesti u zdravstvenu ustanovu, odlazak na dženaze, odnosno sahrane, posjete bolesnom uposleniku u bolnicu i slično). Prema shvatanju Prvostepene komisije, navedeni razlozi se mogu prihvatiti kao «drugi opravdani slučajevi». Međutim, Prvostepena komisija je ocijenila da se konkretna situacija nije mogla podvesti pod opravdan, hitan i nepredvidiv slučaj vezan, prije svega, za uposlenika Tužilaštva. Naime, spomenuti pravilnik uključuje mogućnost korištenja službenog vozila za potrebe člana uže porodice jedino u slučaju smrti. U konkretnom slučaju, apelant je svojim nemarom i nepažnjom samog sebe doveo u situaciju da nije na vrijeme predao pismenu saglasnost Kliničkom centru radi kompletiranja medicinske dokumentacije u vezi sa liječenjem njegove supruge. Dakle, prema ocjeni Prvostepene komisije, nije se ni radilo u tom trenutku o hitnom slučaju vezanom za zdravstvene tegobe tuženog već o obavezi tuženog da dostavi dokumentaciju za već ranije okončano liječenje. Prvostepena komisija je ovakvo ponašanje ocijenila kao nedopustivo jer je u suštini apelant pri korištenju službenog vozila privatni interes podredio službenom, a što je suprotno Kodeksu tužilačke etike. Apelant kao nosilac pravosudne funkcije mora biti svjestan da je u svakom trenutku predmet stalnog nadzora javnosti, te da je prihvatanjem te funkcije prihvatio i ograničenja koja mu ta funkcija nameće, kao i da tužilačka funkcija ima prioritet nad svim ostalim aktivnostima, pa su navedenim ponašanjem ostvarena sva bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57. stav 22. Zakona – ponašanje koje šteti ugledu tužilačke funkcije. Priloženi dokazi koji se odnose na novinske članke pokazuju da javnost opravdano ima negativan senzibilitet prema svakom korištenju službenih vozila u privatne svrhe, ne odobravajući takvo ponašanje nosilaca tužilačke funkcije. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena komisija je apelanta proglasila odgovornim za počinjeni navedeni prekršaj i izrekla mu predmetnu disciplinsku mjeru.

5. Protiv navedene odluke apelant je izjavio žalbu Drugostepenoj komisiji koja je Odlukom broj DŽSK (tužioci) 3/2008 od 9. aprila 2008. godine odbila apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdila Odluku Prvostepene komisije broj DCSK (tužioci) 3/2008 od 9. aprila 2008. godine. Prema ocjeni Drugostepene komisije, Prvostepena komisija je pravilno ocijenila da se konkretna situacija zbog koje je apelant, tužilac Tužilaštva Tuzlanskog kantona, koristio službeno vozilo ne može podvesti pod «druge opravdane slučajeve» u smislu odredaba Pravilnika o uslovima i načinu korištenja službenih automobila iz razloga navedenih u pobijanoj odluci, a koje je prihvatila i Drugostepena komisija, pri tome posebno imajući u vidu krajnju posljedicu apelantovog korištenja vozila. Naime, u konkretnoj situaciji apelant je nesporno znao za obavezu kolege tužioca N. Š. da istog dana pristupi na glavni pretres pred Općinskim sudom u Kalesiji u 13,30 sati, na koji ga je trebao odvesti vozač H. G. koji je vozio apelanta u UKC Tuzla, ali je svejedno odlučio da za svoje lične potrebe angažuje vozača koji je trebao voziti tužioca N. Š. na ročište. Na taj način je apelant stavio svoje privatne potrebe ispred službenih, jer je samovoljno odlučio dati prevagu svojim privatnim potrebama nad tužilačkom dužnošću i obavezama kolege tužioca. Postupajući na taj način, apelant je ostvario bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 22. Zakona –ponašanje koje šteti ugledu tužilačke funkcije. U vezi sa žalbenim prigovorom koji se odnosi na subjekt diskrecionog odlučivanja o tome koji su to «drugi opravdani slučajevi» za korištenje službenog vozila, Drugostepena komisija smatra da disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća imaju ovlasti da ocijene opravdanost konkretnih okolnosti u ovakvim slučajevima, kad je takva ocjena u funkciji utvrđivanja činjenica od odlučnog značaja za zaključak komisije o postojanju disciplinskog prekršaja i disciplinske odgovornosti tuženog.

6. Protiv navedene odluke apelant je izjavio žalbu VSTV-u. VSTV je Odlukom broj VSTV-02-

1138-02062008 od 29. maja 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio odluku Drugostepene komisije. U obrazloženju odluke je navedeno da VSTV ostaje pri stavu nižestepenih komisija da je nesporno da je apelant imao ovlaštenje da daje nalog za upotrebu službenih vozila, ali se konkretna situacija ne može podvesti pod opravdan, hitan i nepredvidiv slučaj vezan za uposlenike Tužilaštva. U pogledu navoda žalbe koji se odnose na pitanje ovlaštenog subjekta za diskreciono odlučivanje o tome koji su to «drugi opravdani slučajevi» za korištenje službenih vozila, VSTV je u potpunosti prihvatio obrazloženje navedeno u odluci Drugostepene komisije. Žalbeni prigovor da prvostepena odluka nije uzela u razmatranje i ocijenila kao relevantnu činjenicu za odgovornost tuženog, krajnju posljedicu korištenja vozila, kako je to činila Drugostepena komisija, prema ocjeni VSTV-a je neosnovan zbog toga što je iz obrazloženja prvostepene odluke vidljivo da je Prvostepena komisija razmatrala posljedicu počinjenog prekršaja, navodeći da je apelant bio svjestan u trenutku angažovanja vozača da je on trebao voziti drugog tužioca na zakazani pretres u Općinski sud u Kalesiji, da se vozač nije vratio u Tužilaštvo na vrijeme, zbog čega je angažovan drugi vozač, te da je tužilac N. Š. zakasnio na pretres.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su u postupku koji je vođen protiv njega pogrešno utvrđene činjenice i pogrešno primijenjeno pravo, te da u odlukama nema razloga o odlučnim činjenicama. Povredu prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant ne obrazlaže posebno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant žali protiv odluka VSTV-a koje su donesene u postupku koji je zbog disciplinskih prekršaja vođen protiv njega. Ustavni sud najprije mora utvrditi da li se ovakve odluke mogu smatrati odlukama suda, u smislu odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine razmatrao status pravnog prednika VSTV-a – Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VSTS), koje je prestalo postojati stupanjem na snagu Zakona o VSTVBiH 1. juna 2004. godine, kao i pravnu prirodu odluka VSTS-a donesenih u disciplinskom postupku protiv sudija i tužilaca. Ustavni sud je, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, izrazio stav da VSTS u pogledu disciplinskog postupka predstavlja tijelo koje se može smatrati «nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona», u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati «presudama, odnosno odlukama», u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, tačka 20).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

14. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa navodnim povredama prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede bilo kojeg od navedenih prava, odnosno da je povreda navedenih prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2180/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio