Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/08 (D. J.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2220/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2220/08, rješavajući apelaciju Dragana Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Jelića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-

000 172 od 11. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P: 117/05 od 7. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tesilća, kojeg zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnio je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 172 od 11. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 117/05 od 7. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P: 117/05 od 7. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 172 od 11. juna 2008. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo RS (u daljnjem tekstu: tužilac) i utvrđeno da je ništav Ugovor o otkupu stana na otplatu zaključen u Tesliću 12. jula 2004. godine pod brojem Ov. 2942/04 između apelanta kao kupca i ZTC «Banja Vrućica» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao prodavca, kojim je apelant od prodavca otkupio jednosoban stan koji se nalazi u Ulici Kninska broj 13/3 (u daljnjem tekstu: stan u Ulici Kninska broj 13/3), što su apelant kao prvotuženi i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se kod organa uprave nadležnog za poslove Katastra nekretnina i vođenje knjige o položenim ugovorima izvrši brisanje uknjižbe prava vlasništva na apelantovo ime kao zakupca. Apelant i drugotuženi su obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužilac u tužbi podnesenoj 1. jula 2005. godine predložio da sud donese odluku kao u izreci presude. U obrazloženju tužbe je navedeno da je apelant sa suprugom Snježanom Jelić sa AD «Mašinstvo» iz Teslića zaključio Ugovor o otkupu stana na otplatu u Ulici Sime Lozančića broj 18 (u daljnjem tekstu: stan u Ulici Sime Lozančića broj 18). Navedeni ugovor o otkupu stana je ovjeren kod Osnovnog suda u Tesliću pod brojem Ov.2531/02 od 19. juna 2002. godine, a zaključen na osnovu Ugovora o korištenju stana pod brojem I-11-3453 od 14. februara 1992. godine između Snježane Jelić i AD «Mašinstvo» iz Teslića. Pored ovog ugovora, apelant je sa drugotuženim zaključio Ugovor o otkupu stana na otplatu u Tesliću u Ulici Kninska broj 13/3, a koji je zaključen na osnovu Ugovora o zakupu stana od 18. juna 2003. godine. U tužbi je, također, navedeno da je predmetni Ugovor o otkupu stana broj Ov.2942/04 od 12. jula 2004. godine u suprotnosti sa članom 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te je kao takav ništav.

4. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je utvrdio, a što je bilo i nesporno među parničnim strankama, da je apelant kao kupac sa drugotuženim kao prodavcem zaključio ugovor o otkupu stana u Ulici Kninska broj 13/3, a koji je upisan u k.o. Teslić Grad, na k.č.br. 652, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Tesliću. Također, među parničnim strankama je nesporno da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 46-477-1-1700 od 14. decembra 2004. godine dozvoljen upis prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa dijelom 1/1 u apelantovu korist, te da je po osnovu tog rješenja apelant upisan kao vlasnik predmetnog stana. Osnovni sud je, također, kao nesporno utvrdio da je apelant sa suprugom Snježanom Jelić kao kupac otkupio stan u Ulici Sime Lozančića broj 18, te je po osnovu ugovora o otkupu tog stana, Republička uprava donijela Rješenje broj 46-477-1-764 od 9. juna 2004. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa dijelom ½ u korist Snježane Jelić i apelanta i upis je izvršen u listu broj 7 k.o. Teslić I.

5. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant sa svojom suprugom Snježanom Jelić prvo otkupio stan u Ulici Sime Lozančića broj 18 sa dijelom ½, a potom otkupio stan u Ulici Kninska broj 13/3 sa dijelom 1/1. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je ugovor o otkupu stana u Ulici Kninska broj 13/3, koji je zaključen 12. jula 2004. godine, zaključen protivno odredbama člana 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» broj 11/00), a kojim članom je predviđeno da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH, te da će ugovor zaključen suprotno ovoj odredbi biti ništav u smislu odredbi čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovni sud nije prihvatio apelantove navode koji se odnose na to da je njegova supruga zaključila ugovor o otkupu stana u Ulici Sime Lozančića broj 18 u svoje ime i bez pribavljanja njegove saglasnosti kao bračnog druga, te da je u lošim odnosima sa suprugom iz razloga što je iz provedenih dokaza u toku postupka sud nesporno utvrdio da je apelant sa svojom suprugom zaključio kao kupac ugovor o otkupu stana u Ulici Sime Lozančića broj 18.

6. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu i da je za nju dao dovoljne činjenične i pravne razloge koje je prihvatio kao svoje. Naime, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je njegova supruga sama zaključila ugovor o korištenju stana u Ulici Sime Lozančića broj 18 koji je dobila prije stupanja sa njim u brak, pošto za navedene činjenice u spisu suda nisu dostavljeni nikakvi dokazi koji bi ih potvrdili. Međutim, i pored navedenog, tokom postupka je na nesporan način utvrđeno da su taj stan apelant i njegova supruga otkupili zajedno i uknjižili svoje vlasništvo sa dijelovima ½, što apelant tokom postupka nije ni sporio.

7. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U suštini povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant je naveo da je sporni stan u Ulici Kninska broj 13/3 dobio zbog preuzimanja obaveza drugotuženog kod koga je apelant bio zaposlen, dok je njegova supruga stan u Ulici Sime Lozančića broj 18 otkupila kao nasljednik, a ne kao prvobitni nosilac stanarskog prava. Smatra da su okolnosti da je [on] naveden kao član domaćinstva svoje supruge inače bez pravnog značaja i stoga se nije moglo izvesti pravo apelanta na polovinu otkupljenog stana kao bračnog druga. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju i da nižestepene presude stavi van snage zbog očito nepravičnog suđenja na njegovu štetu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, jer su sudovi utvrdili da mu ne pripada pravo na otkup spornog stana u Ulici Kninska broj 13/3, jer je već prije toga sa suprugom otkupio stan u Ulici Sime Lozančića broj 18. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/08 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio