Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/08 (B. S.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2223/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2223/08, rješavajući apelaciju Boška Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Stevanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07- 000 045 od 28. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-258/97 od 24. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osječana, Doboj, podnio je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 045 od 28. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 258/97 od 24. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-258/97 od 24. oktobra 2006. godine utvrđeno je da su D.P. i S.S. iz Osjeka (u daljnjem tekstu: tužitelji) suvlasnici sa dijelom od po ½ na nekretninama označenim sa k.č. broj 1176/01, površine 4567m², upisane u pl. br. 707 k.o. Osječani Gornji, k.č. broj 1176/2, površine 371m², upisane u pl. br. 1203 k.o. Osječani Gornji, i dijela parcele označene sa k.č. br. 1180/03, površine 3112 m², površine 793 m² i privredne zgrade, površine 178 m², upisane u pl. br. 1024 k.o. Osječani Gornji, i to dijela u površini od 271 m², i naloženo apelantu-prvotuženom, i Đ.K. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i V.Đ (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da iste nekretnine predaju u posjed i na slobodno raspolaganje tako što će apelant predati u posjed nekretnine označene kao k.č. broj 1176/01, trećetuženi nekretnine označene kao k.č. broj 1176/02, a drugotuženi dio nekretnina označenih kao k.č. br. 1180/03 k.o. Osječani Gornji, i to dio u površini od 271 m² utvrđen prema pismenom nalazu od 30. juna 2006. godine i skici od 29. juna 2006. godine. Tuženi su obavezani da tužiteljima solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 6.560,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. oktobra 2006. godine, kao dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu nespornih činjenica i rezultata cjelokupnog raspravljanja utvrdio da je tužbeni zahtjav tužitelja u cijelosti osnovan. Donoseći ovakvu odluku, sud je u cijelosti prihvatio izjavu tužiteljice D.P., izjavu svjedoka M.B., te nalaz i mišljenje, kao i izjavu vještaka geodetske struke J.L. iz Doboja. Pored toga, sud je prihvatio i ocijenio sve provedene materijalne dokaze, a djelimično i izjavu apelanta, kao i svjedoka S.M. Sud je utvrdio da je predniku tužitelja njihov otac još 1960. godine poklonio nekretnina koje su predmet spora, a da su nakon toga tužitelji poslije njegove smrti na njima proglašeni zakonskim nasljednicima na jednake dijelove, te da su se na osnovu ostavinskog rješenja i uknjižili kao suvlasnici na spornim nekretninama u zemljišnim knjigama. Sud je, također, utvrdio da je nakon toga na predmetnoj parceli došlo do određenih promjena u pogledu cijepanja, kao i posjednika. Dalje, na osnovu materijalnih dokaza, odnosno ugovora o poklonu između apelanta i njegovog oca, kao i nalaza i mišljenja predmetnog vještaka sud je utvrdio da je apelantov otac ponovno izvršio poklon spornih parcela apelantu. Pored toga, uvidom u ugovore između apelanta, drugotuženog i trećetuženog sud je utvrdio da je dalje došlo do cijepanja spornih parcela, kao i promjene upisa posjednika. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđena je hronologija cijepanja sporne parcele, kao i površine njenog držanja u posjedu od prvo, drugo i trećetuženih. Sud je zaključio da su tužitelji vlasnici spornih nekretnina i da ih apelant i drugotuženi i trećetuženi u različitim površinama drže u posjedu, kako je to i našao predmetni vještak u svom nalazu i mišljenju. Temeljem provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da nekretnine koje su predmet spora već niz godina drži u posjedu i koristi ih apelant. Međutim, u pogledu svoga prava on nije pokretao nikakve postupke prema tužiteljima, nego je bez obavještenja tužitelja predmetne nekretnine stavio u promet. Prema ocjeni suda, ni apelantov otac, a ni sam apelant nisu mogli prenositi na treća lica više prava nego što ga sami imaju, budući da je opštim pravilom utvrđeno da «niko na drugog ne može prenositi više prava nego što ga sam ima». Sud je, također, zaključio da je posebno apelant, bez obzira na to što je predmetne nekretnine niz godina držao nesmetano, prema njima postupao nesavjesno i nezakonito, zaključujući ugovore sa drugotuženim i trećetuženim bez saglasnosti tužitelja. Pored toga, sud je ocijenio i priznanje, odnosno neosporavanje tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na trećetuženog, kao i to da je drugotuženi paušalno osporio tužbeni zahtjev tužitelja, te da nije predložio konkretne dokaze. Sud je, također, naveo da vlasnik, shodno odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), može zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, a da, shodno stavu 2. citiranog člana, vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dalje, sud je istakao da, prema stavu 3. citiranog člana, podnošenje tužbe iz stava 1. citiranog člana ne zastarijeva. Sud je, također, naveo da se, prema odredbama člana 81. citiranog zakona, nezavisno od spora zbog smetanja posjeda državine, može tražiti sudska zaštita državine po osnovu prava na državinu. Na kraju sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti iz navedenih odredbi ZOSPO, pa je njihovom primjenom odlučio kao u izreci svoje odluke.

4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 045 od 28. maja 2008. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud postupak proveo na zakonom propisani način, da je utvrdio sve pravno relevantne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Okružni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi navedeno koje parcele i u kojoj površini apelant, prvotuženi i drugotuženi treba da predaju u posjed tužiteljima, konstatujući da je greška u broju parcele k.č. 1176/1 ispravljena rješenjem prvostepenog suda od 23. novembra 2006. godine, te da je neosnovan prigovor o neizvršivosti osporene presude kako zbog navedene greške, tako i zbog toga što skica vještaka geometra predstavlja sastavni dio presude koja samo može poslužiti kao pomoćno sredstvo pri njenom izvršenju, i to u odnosu na trećetuženog, a ne apelanta koji posjeduje cijelu parcelu k.č. broj 1176/1 sa tačno označenom površinom. Okružni sud je, sumirajući činjenično stanje utvrđeno od prvostepenog suda, ocijenio pravilnim zaključak tog suda da apelant navedenu spornu parcelu drži u svom posjedu bez valjanog pravnog osnova i da tužiteljima kao vlasnicima, u smislu odredbe člana 37. ZOSPO, pripada pravo na podnošenje tužbe za predaju nekretnina u posjed. Okružni sud je, također, naveo da apelant svoju tvrdnju da je zakonit i savjestan posjednik zasniva na ugovoru o poklonu kojim mu je njegov otac poklonio predmetnu parcelu iako u momentu zaključenja ugovora njegov otac nije bio njen vlasnik a što je bilo poznato i ocu kao poklonodavcu i apelantu kao poklonoprimcu iz kojih razloga je neosnovano apelantovo pozivanje na savjesnost. Budući da apelant nije zakonit i savjestan posjednik, prema odredbama člana 28. stav 2. ZOSPO, to, po ocjeni ovog suda, nije ni mogao steći pravo vlasništva održajem istekom 10 godina. Činjenica da tužitelji nisu koristili spornu parcelu ne daje za pravo apelantovom predniku, a nakon dobijene saglasnosti bivše supruge prednika tužitelja, da navedenu parcelu može koristiti, prilikom avio-snimanja, obilježiti i ponovno upisati kao svoju, te je ugovorom 1979. godine pokloniti prvotuženom, a prvotuženi se upisati kao posjednik i raspolagati njome. Okružni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant na osnovu ugovora o poklonu nije mogao postati zakoniti, niti savjestan posjednik. Također je naveo da sve i da je apelant savjestan, za sticanje prava vlasništva održajem u konkretnom slučaju nije protekao rok od 20 godina, u smislu odredbe člana 28. stav 4. ZOSPO. Pošto je apelant 1960. godine znao da je sporna parcela darovana ocu tužitelja, jer je istim ugovorom otac i njemu darovao nekretnine, i ugovor proveden u zemljišnoj knjizi, sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da je savjestan posjednik i da je bio u dobroj vjeri, te da je i vlasnik sporne parcele kojom je raspolagao. Okružni sud je istakao da se apelant u sve navedeno mogao uvjeriti uvidom u zemljišnu knjigu u kojoj se od 19. januara 1960. godine, pa sve do smrti kao vlasnik vodio otac tužitelja, a nakon njegove smrti tužitelji kao suvlasnici.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je iznio hronologiju događaja u ovom predmetnom postupku, navodeći da sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, jer je u postupku pred sudom isticao da je on zakonit i savjestan posjednik spornih nekretnina, te da je na osnovu održaja stekao pravo vlasništva. Također je naveo da je tokom postupka dokazao da je zakonit posjednik, te da je njegovu nesavjesnost trebalo da dokazuje suprotna strana. Dalje, navodi da su dokazi koje je predložio potvrdili da je savjestan posjednik predmetnih nekretnina, budući da nije znao, niti je mogao znati da su nepokretnosti upisane na njegovog pokojnog brata. Istakao je da je dugi niz godina prije poklona koristio sporne nekretnine, te da ga u tome nikada niko nije ometao i da je bio uvjeren da su nepokretnosti vlasništvo njegovog oca. Zatim je naveo da postoji više lica kojima je poznato da sporne nepokretnosti drži i obrađuje duže od 30 godina, te da tužitelji žive izvan BiH i da ne samo da nisu koristili nepokretnosti već da više od 20 godina nisu ni došli u selo. Smatra da su osporene presude nezakonite i od Ustavnog suda je zatražio zaštitu prava koja mu pripadaju na osnovu ZOSPO zbog nezakonitog suđenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da su sudovi na dvije instance iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2223/08 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio