Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2271/08 (N. B.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2271/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2271/08, rješavajući apelaciju Nihada Bajramija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Bajramija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-
06-001858 od 11. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Bajrami (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 24. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-06-001858 od 11. aprila 2008. godine.
2. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv Asime Džihić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi «vraćanja kupoprodajne cijene» i naknade štete, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj P-2080/03 od 10. maja 2006. godine. Navedenom presudom obavezani su prvotužena i drugotuženi da apelantu isplate iznos od 1.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 12.581,50 KM. Stavom dva dispozitiva presude utvrđeno je da je povučena apelantova tužba u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud utvrdi da je po sili zakona poništen kupoprodajni ugovor od 8. oktobra 2001. godine, te da se naloži prvotuženoj da na ime povrata kupoprodajne cijene apelantu isplati iznos od 27.000,00 KM, kao i zahtjev u odnosu na naknadu materijalne štete u iznosu od 9.125,02 KM. Stavom tri dispozitiva presude utvrđeno je da je povučen protivtužbeni zahtjev prvotužene kojim je tražila da se obaveže apelant da joj na ime naknade za stanovanje u predmetnom stanu za period od 10. oktobra 2001. godine do 9. septembra 2003. godine isplati ukupan iznos od 4.600,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude se navodi da je apelant u tužbenom zahtjevu naveo da je sa prvotuženom 8. oktobra 2001. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim mu je prvotužena prodala stan u Sarajevu, Ul. Sulejmana ef. Musića broj 5, površine 24 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i za isti isplatio kupoprodajnu cijenu i platio porez na promet nekretnina. Dalje se navodi da je Komisija za imovinska prava raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) donijela Odluku broj 511-
2693-1/1 od 5. marta 2002. godine kojom je potvrdila da je P.D. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Na osnovu navedene odluke CRPC-a i zahtjeva P.D. za vraćanje u posjed predmetnog stana, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je 30. jula 2003. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja, deložirala apelanta iz predmetnog stana i predala ga u posjed P.D. Apelant u tužbenom zahtjevu navodi da se odgovornost prvotužene ogleda u tome što nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnom stanu na zakonit način, i to pravo prenijeti na apelanta, dok se odgovornost drugotuženog ogleda u tome što je dozvolio obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana koji je zaključila prvotužena, odnosno uknjižbu prava vlasništva u korist prvotužene i pored toga što nije prestalo stanarsko pravo P.D. na predmetnom stanu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. februara 2006. godine apelant je opredijelio svoj tužbeni zahtjev kao u dispozitivu presude, istaknuvši da je CRPC usvojio njegov zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 5. marta 2002. godine, te da je navedena odluka stavljena van snage i ujedno odbijen kao neosnovan zahtjev P.D. za povrat predmetnog stana. Također, apelant je naveo da je zaključkom Uprave 27. oktobra 2005. godine uveden u posjed predmetnog stana.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon izvedenih dokaza utvrdio da odgovornost prvotužene proizlazi iz činjenice da je apelantu prodala stan sa pravnim nedostatkom. Odgovornost drugotuženog proizlazi iz činjenice da je odobrio zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, nadovjerio ugovor o otkupu (Komisija za obnovu i kontrolu ugovora zaključenih nakon 1.4.1992. godine koja je segment drugotuženog) i dozvolio upis prava vlasništva (Općinski sud koji je u to vrijeme bio pod ingerencijom drugotuženog) iako je postojao zahtjev za povrat predmetnog stana. Na ovaj način drugotuženi je apelanta doveo u zabludu da kupuje stvar bez pravnih nedostataka, a odgovoran je i za apelantovu deložaciju koji je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu upisom u KPU. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da su tuženi odgovorni za nematerijalnu štetu na osnovu člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju se dalje navodi da je dosuđeni iznos satisfakcija za psihičko stanje i njegove posljedice (o čemu je nalaz i mišljenje dao stalni sudski vještak neuropsihijatar) koje je apelant pretrpio prilikom saznanja za deložaciju, u toku deložacije i nakon ponovnog vraćanja u posjed predmetnog stana. Sud je odluku kao u stavu dva i tri dispozitiva presude donio u skladu sa članom 59. ZPP, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 387. ZPP.
5. Odlučujući o žalbi prvotužene i drugotuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-GŽ-06-001858 od 11. aprila 2008. godine kojom je uvažio žalbe i preinačio prvi stav dispozitiva prvostepene presude tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je potraživao naknadu nematerijalne štete i troškove parničnog postupka, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi prvotužene i drugotuženog u odnosu na odluku za naknadu nematerijalne štete i troškova parničnog postupka s obzirom na to da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Sud dalje navodi da su, prema članu 200. ZOO, pravno priznati oblici nematerijalne štete samo oni koje određuje Zakon, te je istakao da ne postoji posebna zakonska osnova za naknadu koju je prvostepeni sud dosudio apelantu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o duševnoj boli koja je rezultat smanjene životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe ili teške invalidnosti bliske osobe. Naime, duševna bol čiji je izvor u konkretnom slučaju postupanje organa uprave drugotuženog, sve i da stvarno postoji, nije pravna osnova za dosuđivanje satisfakcije. Također, sud je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka naveo da je osnovni kriterij za odluku o troškovima parničnog postupka ishod postupka. U konkretnom slučaju apelant je nakon podnošenja tužbe u jednom dijelu povukao tužbeni zahtjev, dok je ostao kod dijela zahtjeva za isplatu nematerijalne štete koji mu je i usvojen prvostepenom presudom. Kantonalni sud je naveo odredbu člana 390. ZPP prema kojoj «tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od tuženog». U konkretnom slučaju apelant je uspio sa svojim zahtjevom za preispitivanje odluke CRPC-a i na osnovu takve odluke organ drugotuženog je uveo apelanta u posjed predmetnog stana nakon čega je apelant povukao tužbu. S obzirom na to da je do povlačenja tužbe došlo iako tuženi nisu udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu, proizlazi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio kada je obavezao tužene da apelantu naknade troškove parničnog postupka. Naime, kada je u jednom dijelu tužba povučena, a u drugom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev, nema mjesta odluci da se apelantu naknade troškovi postupka, zaključio je Kantonalni sud. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog razloga što je osporenom presudom «Kantonalni sud arbitrarno utvrdio činjenice i arbitrarno primijenio relevantne odredbe». Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud zaboravio definiciju nematerijalne štete iz člana 155. ZOO, kao i svrhu njene naknade, te da je u konkretnom slučaju restriktivno tumačio odredbe člana 200. stav 1. ZOO. Apelant navodi da je pogrešno tumačenje Kantonalnog suda da nije bilo propusta na strani tuženih, jer da propusta nije bilo, apelant ne bi morao 25 mjeseci biti beskućnik i voditi upravne i sudske postupke, kao i snositi troškove postupaka iz razloga što je organ drugotuženog propustio da obustavi postupak potvrđivanja ugovora o kupoprodaji koji je zaključen na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog nakon 1.4. 1992. godine. Apelant ističe da je do povlačenja tužbe došlo zbog toga što ga je organ drugotuženog uveo u posjed predmetnog stana nakon okončanog upravnog postupka, te da je obrazloženje osporene presude nedostatno, nelogično i protivno dokazima na koje se poziva, a za tumačenje relevantnih odredbi ne postoji jasno obrazloženje za njihovo opredjeljenje. Apelant je u apelaciji naveo da on ne može snositi odgovornost što sud nije mogao zakazati pripremno ročište 13 mjeseci od dana podnošenja tužbe, kao i činjenicu da nije mogao okončati postupak na dva ročišta isključivo zbog organizacije suda, te što je sud godinu dana odlagao ročište, jer nije mogao pozvati umješača zbog nepoznate adrese. Također je naveo da nije odgovoran što sud nije odlučio o prijedlogu prvotužene za prekid postupka, istaknuvši da je vođenje postupka prouzrokovalo troškove za njega što je odlučna činjenica. U pogledu prava na imovinu, apelant ističe da je u konkretnom slučaju do povlačenja tužbe došlo nakon što je organ drugotuženog vratio predmetni stan u apelantovog posjed, zbog čega je osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo zagarantovano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i smatra da „ovakvo miješanje države nije opravdano, nije u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili zakonitosti, nema zakonit cilj od javnog ili općeg interesa kojim mora biti postignuta i pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva od općeg ili javnog interesa“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović